Xabi Alonso nije ni svjestan da mu je samo jedna rečenica donijela otkaz u kraljevskom klubu

U tom periodu odnos između trenera i svlačionice već je bio ozbiljno narušen, iako se to izvana nije jasno vidjelo.

Iza zatvorenih vrata Valdebebasa, distanca između Xabija Alonsa i njegovih igrača rasla je iz dana u dan.

Svaki trening dodatno je pojačavao tenziju, sve dok situacija nije potpuno eskalirala.

Prelomni trenutak desio se na jednom treningu, ubrzo nakon El Clasica.

U naletu bijesa, Xabi Alonso je povikao prema igračima: "Nisam znao da dolazim trenirati vrtić!"

To nije bio klasičan trenerski povik za buđenje ekipe. Bio je to krik frustracije, umora i potpunog razočaranja.

U svlačionici je odmah shvaćeno da se radi o mnogo dubljem problemu.

Xabi je već neko vrijeme bio nezadovoljan jer igrači, po njegovom mišljenju, nisu pratili nivo zahtjeva koji je postavljao.

Posebno je bio nezadovoljan taktičkom disciplinom i fokusom na detalje.

Na treninzima su se pojavljivale loše reakcije, manjak energije, mrštenja i šaputanja među igračima.

Sve to je Xabi trpio sedmicama, ali tog dana je pukao.

Izgovorio je naglas ono što je dugo nosio u sebi i time otvorio ranu koja se više nikada nije zatvorila.

Nakon tog trenutka, odnos trenera i ekipe bio je nepovratno narušen.

Igrači su sve otvorenije izražavali nezadovoljstvo metodama rada.

Posebno im je smetala, kako su je nazivali, "taktička težina" treninga.

Smatrali su da su treninzi previše opterećeni informacijama i konstantnim korekcijama.

Xabijeva opsesija detaljima nije se zadržavala samo na njemu. Njegovi pomoćnici, naročito Sebas Parrilla, također su bili pod lupom igrača.

Previše glasova, previše naredbi i stalna kontrola svakog poteza stvarali su nelagodu.

Radna atmosfera u Valdebebasu postajala je sve teža i iscrpljujuća.

S druge strane, Xabi Alonso je situaciju doživljavao potpuno drugačije. Smatrao je da mu je oduzeto dragocjeno vrijeme za implementaciju ideja.

Svjetsko klupsko prvenstvo, a zatim ubrzan povratak takmičenjima bez prave pripreme, ostavili su ga bez prostora za rad.

Za Xabija je ekipa bila daleko od onoga što je želio vidjeti na terenu. Zbog toga je pokušavao ubrzati proces, koristeći svaku minutu treninga. Međutim, taj tempo i količina novih zahtjeva sudarili su se direktno s igračima.

Dvije strane više nisu išle istim putem. Nezadovoljstvo je raslo na obje strane, a svakodnevni rad postajao je mučenje.

Situaciju je dodatno zapalila priča o alvaru Arbeloi. Njegovo ime počelo je kružiti svlačionicom kao potencijalno rješenje.

Arbeloa, tada trener Castille, bio je često prisutan na treninzima prvog tima.

Neki su vjerovali da klub ispituje teren, dok su drugi smatrali da su igrači sami počeli gledati u tom pravcu.

U svakom slučaju, njegovo ime je sve češće spominjano u kontekstu budućnosti klupe.

A onda su stigli i loši rezultati. Nestalo je i ono malo stabilnosti koje je Real imao.

Kriza se širila, pritisak je rastao, a povjerenje je nestajalo. Istina, igrači su u jednom trenutku pokušali spasiti situaciju i zaštititi trenera.

Ali šteta je već bila učinjena. Nepovjerenje i nezadovoljstvo preselili su se i u kancelarije kluba.

Kada je Superkup završen, odluka je bila neizbježna. Iako je Superkup bio posljednji čin, sve je počelo jednim povikom na treningu.

Jedna rečenica bila je dovoljna da zapali fitilj i označi početak kraja Xabija Alonsa u Real Madridu.