Zapanjujuća priča o Qarabagu i Sheriffu: Prije 30 godina bili su nezamislivi

"Tokom jedne od utakmica mi smo skrušeno odavali počast, a jedan projektil pogodio je stadionski teren. Nijedan fudbaler nije se mrdnuo. Svi su nepomično stajali na svom mjestu."

Bagirov je bio direktor Qarabaga, ali još značajnije, bio je ratni heroj u svom rodnom Azerbejdžanu. Njegova smrt u junu 1992. godine desila se godinu dana nakon što je njegov narod dobio nezavisnu državu uslijed raspada SSSR-a. Sa 46 godina, Bagirov je bio jedan od, procjenjuje se 35,000 poginulih tokom armensko-azerbejdžanskog rata. Borio se nad planinskim regionom Nagorno Karabah.

U vrijeme Bagirove smrti, 1.500 km sjeverozapadno, u Moldaviji je eskalirao poseban konflikt - još jedna je to od nacija koja je stekla nezavisnost nakon poslijeratnog perioda. Moldavci su historijski održavali veće političke i društvene veze sa susjednom Rumunijom, a apsorpcija u Rusko carstvo iz XIX vijeka donijela je dugotrajne probleme.

Nekoliko mjeseci nakon nezavisnosti, između Moldavije i Transnistrijske teritorije stvorene su tenzije koje su prerasle u vojni sukob. Transnistrija - koja se prostire uz istočni klanac Moldavije i graniči sa Ukrajinom - etnički se razlikuje od ostatka zemlje. A ostatak opet sačinjavaju i dvije trećine stanovništva ruskog ili ukrajinskog porijekla.

Do prekida vatre došlo je u julu 1992. godine kada je Transnistrija dobila de facto autonomiju, uprkos činjenici da je nije priznata u Ujedinjenim narodima, već se smatra dijelom Moldavije.

Transnistrija, iako neodvojiva od Moldavije, izabrala je svoju vlast i jedina je "država" koja je na svojoj zastavi nastavila koristiti sovjetski stil sa srpom i čekićem. Grad Tiraspol je nezvanični glavni grad ovog područja i dom Sheriff Tiraspola - fudbalskog tima koji je u ovome vijeku, od 2000. dakle osvojio 16 nacionalnih titula.

Klub se u suštini doživljava kao ponos autonomne Transnistrije. Sheriff se zove prema njihovim sponzorima koji su ih početkom devedesetih formirali, a radi se o bivšim pripadnicima specijalnih službi. Oni su stekli monopol nad profitabilnim privatnim biznisom u državi i imali su veliki politički utjecaj.

Iako je u Moldaviji relativno brzo pronađeno mirno rješavanje teritorijalnog sukoba, isto se ne može reći i za šestogodišnji rat u Nagorno-Karabahu između Armenije i Azerbejdžana. U vrijeme smrti Allahverdija Bagirova, Qarabag je igrao pred punim tribinama stadiona Imarat iako je stadion bio pod neprestanom paljbom.

Zbog tekuće vojne ofanzive, Qarabagov grad Agdam je morao biti evakuisan i klub je morao da se preseli u Baku kako bi nastavio sa ispunjavanjem obaveza. Kasnije su dobili nadimak Qaçqın Klub - što znači "Klub izbjeglica". Armenske snage su na kraju uništile njihov matični grad kako bi se osiguralo da se autohtona populacija nikada više ne vrati tu. Grad duhova je tada nazvan "Hirošima Kavkaza", a nekadašnja reputacija živahnog grada od 60.000 stanovnika razbijena je u paramparčad.

U roku od deset dana od kada je grad pao u armenske ruke 1993. godine, klub je osvojio titulu azerbejdžanske lige. Na mnogo načina, to postignuće je bila izuzetna manifestacija otpora, ali ozbiljnost brutalnog uništavanja jugo-zapadnog Azerbejdžana učinila je da izgleda potpuno zanemarljivo.

Dvije decenije proći će prije nego što će klub dosegnuti svoj vrhunac. Klub ima snažnu finansijsku podršku od konglomerata Intersun, podržanog od strane azerbejdžanske države. Sreću im donosi uspostavljena tendencija da je u interesu nacije da Qarabag nastavi svoj uspjeh. To omogućava Azerbejdžanu da se uskladi sa spornim područjem Nagorno-Karabaha, a historijski Armenije. Zakonodavstvo SSSR-a koje je usvojio Staljin stavio je teritoriju pod "nadležnost" Azije, a rane iz konflikta u velikoj mjeri se osjećaju u oba novonastala naroda.

Finansiranje Qarabaga je svakako donijelo uspjeh i dozvolilo da se fudbal podigne u centar pažnje. Osvojili su pet uzastopnih ligaških titula i 2017. godine, prvi put u svojoj istoriji stigli u grupne faze Lige šampiona. Igrali su protiv Rome, Chelseaja i Atletico Madrida, a suidionik tih mečeva bio je i naš Ibrahim Šehić. Njihov trenutni tim sastoji se od Brazilaca, Španaca, Hrvata, Francuza, a zamjenu za Šehića vidjeli su u islandskom golmanu Hannesu Halldorssonu.

Njihov prolazak u grupnu fazu Lige prvaka označio je prošle sezone ispadanje Sheriffa, jer su se međusobno sastali na putu do elite, no 12 mjeseci kasnije, nedavno u okviru Evropske lige sastali su se da još jednom poigraju. Revanšizam Sheriffa kojeg sa klupe predvodi Goran Sablić nekadašnji trener Širokog, a za koji nastupa Mateo Sušić doprinio je domaćoj pobjedi, ali je u revanšu opet slavio Qarabag.

U ljeto 1992. ideja da će Qarabag preživjeti graničila je s nemogućom dok je pomisao o samoupravnoj Transnistriji, domovini moldavskog dominantnog fudbalskog tima bila u domenu naučne fantastike. Decenije su možda prošle, otvorene kulturne rane koje su ostale nakon raspada SSSR-a još uvijek su prisutne, ali fudbalski klubovi koje veže zanimljiva historija i koji su nekako istovremeno počeli put ka ozbiljnošću i uspjesima napreduju nesmanjenom žestinom. I predstavljaju objekte identiteta i povezanosti.

Prije tridesetak godina ovi klubovi su bili nezamislivi onoliko koliko je danas nama u BiH teško shvatiti da je KK Bosna nekada bila prvak Evrope. Skoro identičnu sudbinu ratom zahvaćenu preživjeli smo i mi, no nismo valjda shvatili da se vremena mijenjaju. Neki drugi su sada uspješni, mi smo na samom dnu. Moldavija i Azerbejdžan su za BiH sitna buranija u fudbalu, ali su u klupskom smislu decenijama ispred nas.