Prva kolumna neće biti posvećena isključivo NBA ligi. Želja mi je da se u svom prvom tekstu za SportSport.ba osvrnem na put američke reprezentacije u proteklih šest godina sve do nedavno završenih Olimpijskih igara u Pekingu gdje je...
... gdje je po mom mišljenju, odigrana jedna od deset najboljih košarkaških utakmica ikada. Pogađate riječ je o finalnoj utakmici između SAD-a i Španije. Amerikanci su vratili zlatnu medalju nakon osam godina praznog hoda u fantastičnoj utakmici koja je pokazala svu snagu tima koji je predvodio Kobe Bryant.
Diskusija ostatak svijeta ili NBA gotovo da nije vođena do OI 2000 u Sydneyu. Chuck Daly, trener orginalnog Dream Teama, je osvojio zlatnu medalju u Barceloni, a da pri tome nije pozvao nijedan time out tokom turnira. U Sydneyu se prvi put reprezentacija sastavljena od NBA igrača našla u problemima u jednoj utakmici. Polufinalni meč protiv Litvanije je rješavan doslovno u posljednjim sekundama, a Amerikance je spasila dobra odbrana Jasona Kidda na Sarunasu Jasikeviciusu. Nakon meča selektor SAD-a Rudy Tomjanovich i posebno njegov pomoćnik Larry Brown su doslovno lovili sudije po dvorani (Browna su američki igrači morali bukvalno odvojiti od sudije i odvesti u svlačionicu). Koliko su Amerikanci bili spremni za neizvjesne završnice najbolje govori slijedeća anegdota: U već pomenutom meču Tomjanovich je u jednom trenutku u igru uveo Ray Allena umjesto Antonio Mcdyessa, da bi na taj potez intervenisao Tim Hardaway riječima: "Treneru, vratite Dicea u igru, nemamo nijednog visokog igrača na terenu". Uz pravu gužvu na klupi Tomjanovich je uspio da ispravi svoju grešku. Ipak, SAD-e su uspjeli odbraniti zlatnu medalju iz Atlante. Debakl u pravom smislu te riječi se desio dvije godine kasnije na svjetskom prvenstvu u Indianapolisu. Argentina je postala prva selekcija koja je savladala tim sastavljen od NBA igrača, a poraze su im na tom prvenstvu nanijeli i Srbija te Španija. Selekcija koju je vodio potpuno izgubljeni George Karl je zauzela tek šesto mjesto. Amerikanci su se za prvenstvo pripremali 12 dana, a tokom takmičenja novinari su i u četiri sata ujutro sretali pijane Paula Piercea ili Eltona Branda koji su u takvom stanju garantovali prvo mjesto.
Uzbuna je urodila plodom ali zakratko. Za olimpijske kvalifikacije 2003. pozvani su Duncan, J.O'Neal, T-Mac, Allen, Iverson, Martin, Bibby i Carter koji su ostvarili skor 10-0 u San Juanu te dva puta savladali Argentinu. Ipak u Atinu na OI 2004 je otišla potpuno drugačija reprezentacija jer je otkazalo osam igrača, većina zbog sigurnosnih razloga. Selektor Larry Brown poznat kao čovjek koji, blago rečeno, ne voli rookije je u sastavu imao četvoricu (LeBron James, Dwayne Wade, Carmelo Anthony i Emeka Okafor) a oni su igrali malo i izlazili zbog prve greške. Prva zvijezda Tim Duncan je bio u velikim problemima što zbog FIBA-nih pravila što zbog tvrdoglavosti Browna koji nije uspio do kraja turnira olakšati prijem lopte svom najboljem igraču. Ponovo je kobna bila Argentina, ovaj put u polufinalu, a pobjede nad tada već groteskno nazvanim Dream Teamom su ostvarili i Litvanija i Portoriko. Svjetska prvenstva u košarci prosječnom američkom navijaču ne znače gotovo ništa ali kada najskuplji košarkaši svijeta gube lopte, prave korake ili lome table sa više od pet metara udaljenosti na najgledanijem sportskom događaju na svijetu onda je vrijeme za promjene. Kritike su bile surove. Duncana je toliko pogodio nastup u Atini da je kratko procijedio "Fuck FIBA" i okončao reprezentativnu karijeru. Novinari su uništavali Larry Browna koji je u svom dobrom starom stilu za sve okrivio igrače.
Početak preokreta se desio 2005. godine kada je za direktora reprezentacije izabran Jerry Colangelo. Bivši predsjednik Phoenix Sunsa koji je četiri puta izabran za najboljeg operativca NBA lige je odmah izašao sa planom "Peking 2008" koji je od pozvanih igrača tražio trogodišnji pristanak. Colangelo je uspio da pridobije većinu mladih zvijezda (Wade, Paul, James, Howard, Anthony) te najboljeg košarkaša svijeta Kobe Bryanta. Za selektora je izabran trener univerziteta Duke, Mike Krzyzewski. Da stvari još uvijek nisu bile prave pokazala je i priprema za SP 2006 u Japanu. Coach K (kako ga zovu u Americi) nije putovao na Final Four u Pragu da se eventualno konsultuje sa nekim od evropskih trenera. Njegova priprema za evropske reprezentacije se ogledala u (istinita priča) telefonskom razgovoru sa Trajanom Langdonom. Član CSKA iz Moskve i jedan od najboljih šutera na svijetu je svog bivšeg trenera upozorio na grčke bekove i to je bilo to.
Upravo su se grčki bekovi ispriječili Amerikancima na putu do finala. Papaloukas, Spanoulis, Diamantidis i društvo su igrajući "spread pick 'n' roll" uz aistencije Theo Papaloukasa i odličan šut za tri poena razbili američku odbranu koja za takvu igru nije bila spremna (Coach K na press konferenciji nakon meča nije znao prezime nijednog grčkog košarkaša. Legendarna je bila njegova izjava "uništio nas je broj sedam...")
Konačni povratak SAD-a se desio tamo gdje je to bilo najvažnije - u Pekingu. Skauting za protivnike je odrađen besprijekorno, a najveći posao u tom segmentu je uradio direktor internacionalnog skautinga Detroit Pistonsa, Tony Ronzone. Amerikanci su igrajući odbranu coach K-ja sa vrlo malo pomaganja uspjeli da u punoj mjeri iskoriste svoju brzinu i atletske sposobnosti. Prava snaga američke selekcije je viđena u finalu. Najteža moguća utakmica je ona za koju svi smatraju da je dobijaš. Španija je u grupnoj fazi stradala 40 razlike i od nje se očekivao samo častan otpor. Rasterećeni Španci su u finalu odigrali i preko granica svojih mogućnosti.
Kada je Rudy Fernandez pogodio trojku za-2, a coach K promptno pozvao time-out desila se čudna stvar. Silne NBA zvijezde su se na neki način sklonile i skrušeno pružile lopte odluke Kobe Bryantu. Kobe generiše mržnju kao rijetko koja superzvijezda u sportu ali je u stanju da uzme sve važne šuteve i živi sa posljedicama. Kratko rečeno, Bryant se ne boji biti krivac za neuspjeh. 13 poena i dvije asistencije u posljednjih sedam minuta su bile prevaga na stranu Amerikanaca. Nepošteno bi ipak bilo sve zasluge za pobjedu dati Bryantu. Američka selekcija je odigrala sjajne OI. Uz uobičajnu dozu spektakla i atraktivnosti, Team USA je ponudio i veliku taktičku zrelost. Sebičnost je bila svedena na minimum. Izvrsno su korišteni svi missmatchevi, lopta je u većini slučajeva pronalazila najbolje postavljenog saigrača, a odbrana i tempo su tokom čitavog turnira bili vanserijski.
Na kraju ono što nas ljubitelje košarke najviše može da raduje je da u svjetskoj košarci više nema straha. Nekada je Arturas Karnishovas sa klupe slikao Jordana i drugove dok zakucavaju preko Sabonisa. Danas 17-godišnji Ricky Rubio igra 25 minuta u finalu protiv Paula, Kidda i Williamsa i izgleda sasvim dobro. Ostatak svijeta još uvijek nije blizu NBA ali su dani redovnih pobjeda od 40 ili više razlike zauvijek prošli...
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
