Gurović: Fatima iz sela kod Višegrada me kupila za sva vremena · Intervju

Sporna tetovaža obilježila je donekle karijeru Gurovića, koji je imao tu čast da igra za Zvezdu i za Partizan, ali i da trojkama sruši Amerikance prije 15 godina. Osvojio je zlatnu medalju na EP-u 2001. godine, potom na SP-u 2002. godine, kada je u senzacionalnom četvrtfinalu zajedno s Peđom Stojakovićem srušio SAD.

O Zvezdi i Partizanu, orkšaju s Amerikancima, ali i spornoj tetovaži te nesretnom ratu Gurović govori u intervjuu za SportSport.ba.

Milane, sada ste u trenerskim vodama, kako se snalazite, nije baš isto kao kada ste bili igrač?

"Auh, gdje nađe tako teško pitanje na početku. Kao prvo, ja jesam počeo da se bavim trenerskim poslom relativno skoro, ali donio sam odluku da to nije ono što ja hoću. Stres je preveliki, 30 godina sam u ovom sportu i ne pada mi napamet u životu da ubijem svoje vrijeme pitanjima šta i kako. Sve to ostavlja velike posljedice po zdravlje. Nije to ono što ja hoću. Opredsijelio sam se za privatnu akademiju, već radim sa djecom i time ću se baviti u budućnosti. Gradim halu u Beogradu, želim da učim djecu da igraju košarku i da postanu dobri košarkaši i dobri ljudi".

Vi ste imali tu čast da igrate za brojne klubove. Živjeli ste u Barceloni, Atini, Malagi, Istanbulu... Gdje je bilo najljepše?

"Sigurno da je Barcelona gigant i jedan od najorganizovanijih klubova u Evropi, tamo mi je bilo super. Uzeli smo i titule u to vrijeme. Moram i Istanbul da spomenem, tamo sam proveo prelijepu godinu tamo. Turci žive za košarku i tu je bilo savršeno. I Malaga je također lijepa. Uglavnom, imao sam tu privilegiju da igram u jako lijepim gradovima i za jako dobre klubove".

Pratite li igre Crvene zvezde ove sezone u Euroligi, kako Vam se čini nešto izmijenjeni tim beogradskog velikana?

"Zvezda nije na niovu iz prošle godine jer je otišlo dosta dobrih igrača. Podmladili su tim i to se itekako osjeti. Iz FMP-a su doveli dosta igrača i to se odražva na njihovu igru, ali vjerujem da će se to promijeniti i da će biti dobra sezona na kraju".

Veliki je broj igrača koje ste savjetovali ili učili da igraju, na koga ste danas recimo ponosni?

"Mogu da budem ponosan na Gudurića, Dobrića, koji igraju Euroligu, a do nedavno je igrao u Prvoj ligi Srbije. Mali Lazarević, Stojanović, Radanov, sve su to vrhunski igrači. To je moj proizvod i jako sam ponosan na te momke. Igraju fantastično, u budućnosti će da imaju bitne uloge u košarkaškom svijetu, samo neka ih zdravlje posluži".

Slovenija prvak Evrope? Nestvarno je djelovalo...

"Ono je baš bilo zapanjujuće, možemo reći da je nestvarno, ali je stvarno. Luka Dončić? Dečko ima 18 godina, a igra kao da ima 10 sezona Eurolige iza sebe. Mislim da će po mojoj prognozi biti prvi pik na draftu i da njegovo vrijeme tek dolazi. Dečko je nevjerovatan, ono što on radi je savršenstvo".

A Džanan Musa? To je dragulj iz BiH.

"Naravno da sam upratio Musu. Musa je izvanredan igrač, može u neko dogledno vrijeme da igra u NBA ligi. Potrebno je da igra Euroligu bar dvije godine. Vidimo da dominira sa 18 godina i radi se o jednom biseru. Kompletan je igrač, koji ima ono što uvijek potenciram, tu sportsku drskost i bezobrazluk".

Bh. repezentacija i Dule Vujošević pokušat će da odu na Mundobasket.

"Dule je sigurno vrhunski stručnjak. Pokazao je to u Partizanu kada je s budžetom od tri miliona igrao Final Four Eurolige. BiH nije igrala u punom sastavu, fale igrači, da su tu Teletović i Nurkić to bi bila druga priča. Ako svi budu na okupu, mogu biti onako opasan rival svima. Generalno BiH ima rasadnik talenata, a kada pričam ljudima, uvijek im govorim da je ovaj dio košarkaški jako plodan. Najviši igrači dolaze iz BiH, okolina Zavidovića i Doboja. Ako pogledate Sinanovića, Omića, Begića...".

Igrali ste za dva najveća srbijanska kluba, za jedne ste izdajnik, za druge heroj. Kako na to gledate? Grobari su vas čak i prozivali, vrijeđali, kako je bilo u tim trenucima?

"Tada sam bio mlad i temperamentan, drugačije sam razmišljao, a u Srbiji se neke stvari ne preštaju. Imao sam problema, ali to je u Srbiji jednostavno ako odete iz jednog u drugi rivalski klub. Danas imam 42 godine i drugačije na sve gledam. Kako rasteš i stariš, imaš drugi pogled na život".

Vaše trojke su srušile Amerikance. Davno je to bilo, ali neće se lako zaboraviti.

"Prošlo je 15 godina i nisam baš ni svjestan šta sam napravio s obzirom na veličinu naše zemlje. Doduše, ruku na srce, bilo je devet razlike do tri minuta do kraja i potrefilo se. Da me sada pitaš da li sam to htio, nisam, uzeo sam jednostavno odgovornost i ulazilo je. Generalno, sa područja Ex yu, kada bi se sastavila reprezentacija, mi bismo dominirali i bili bismo opet velika sila. Ratko Rudić, vaterpolo selektor Jugoslavije, otišao je Italiju da vodi, a ovi su slavili i smijali se, rekli su mu: 'Eto, sada vas više nema, aludirajući na Jugoslaviju, sada nećemo biti četvrti ili peti na svijetu'. Tada je navodno nekog i udario i zagalamio, teško mu je palo, ali to vam sve govori".

Navodno ste imali jedan zanimljiv razgovor sa trenerom Svetislavom Pešićem pred tu utakmicu sa SAD-om?

"To je bilo na zagrijavanju, dok smo se istezali, Pešić je imao običaj kada je nervozan da uzme žvaku i da je rasteže i mei je prišao i govori: 'Reggie Miller. Šta ćemo da uradimo?' Odgovorio sa mu: Pa oni su od ljudi i krvi i od mesa, dobićemo. Tada je on odgovorio: 'Svašta' i to nikada neću da zaboravim".

Kajete li se zbog tetovaže Draže Mihajlovića, obzirom da Vam je stvorila dosta problema?

"Sigurno je tada bilo naboja, ali ne kajem se. Ja jesam Srbin, jesam nacionalista, ali u Srbiji, BiH i Hrvatskoj kada kažeš riječ nacionalista, svi te smatraju šovinistom. Imam mogo drugara Bošnjaka od Mulaomerovića, Sinaovića, Teletovića, svih tih momaka, ali to me ne zanima. Ja to gledam. Stojim iza svega. Ne moraš da mrziš nikoga. Bolje biti dobar komšija nego loš. Imao sam problema i to je bilo onako malo i da ne kažem nepromišljeno. Amerikanci drže svoje zastave, BiH i Hrvati svoje, ja volim svoju. Ne kajem se, možda je moglo biti i drugačije. Poštujem tuđe stavove i drugačije gledam na ljude i na taj prokleti i nesretni rat. Svi su izginuli, izginula je sirotinja, a niti jedan general nije poginuo na ratištu", tvrdi Gurović.

Ispričao nam je za kraj jednu zanimljivu anegdotu.

"Ja idem redovno u Trebinje, tamo osjećam pripadnost iako sam rođen u Novom Sadu. Moiji su iz Trebinja, za one koji ne znaju. Ponosam sam na svoje porijeklo. Kada smo se vraćali sa jedne svadbe, kod Višegrada, pukla je guma i ljudi muslimani su izašli u susret i iako su znali ko sam, ponudili su da prenoćim tamo. Ta žena Fatima me je kupila za sva vremena, ona i nje muž i obećao sam da ćemo ići na večeru sljedeći put kada budem išao tim dijelom".