Jerry West - Kada ništa nije dovoljno dobro... · Kolumna

Tri čovjeka opsjednuta košarkom, svaki na svoj način. Jabbar je bio distanciran i danas je takav. Introvertan, nepristupačan. Bill Russell je povraćao prije svake važne utakmice, bukvalno prije svake. West je ovom društvu osvojio najmanje, ali je vjerovatno bio opsjednutiji košarkom nego ova dvojica zajedno. Ako je to uopšte moguće.

Jedan legendarni trener sa ovih prostora mi je svojevremeno pričao nešto što mi se urezalo u pamćenje vjerovatno zauvijek. Stvar koju ponavljam svako malo kada diskutujemo o košarci. Šta ako nagrada ni izbliza nije takva zadovoljština kao muka koju prođeš dok nešto osvojiš... "Kada smo osvojili titulu evropskog šampiona izgrilo sam se sa svojim pomoćnicima, čestitao svojim igračima. Rukovao se i sa protivnicima. Pogledom ulovio ženu i djecu na tribinama. Dok smo čekali ceremoniju dodjele trofeja, a ljudi vrištali od sreće i trčali gore - dole, pomislio sam zar je to - to. Jebiga, uložiš sve što imaš da se popneš na vrh i u jednom trenutku nisi siguran šta osjećaš. Pitaš se je li sva ona muka bila vrijedna ovog sada. I nije bio neki osjećaj. Uhvatilo me tek nekoliko dana kasnije da budem do kraja svjestan šta smo uradili".

U zadnjih 10 godina uglavnom čitam knjige o sportu. Autobiografije, knjige o timovima, igračima, ligama i trenerima. Sport gotovo da nije bitan, ali je najčešće košarka. Nijedna knjiga me nije pogodila kao autobiografija Jerrya Westa. Malo ko bude tako iskren kada pogleda svoj život, gotovo niko ne otvori dušu do kraja, ne ogoli se do kosti. West je to uradio u svojoj knjizi. Nema uljepšavanja, nema šlaga na torti. Crnilo koje nekada nosi vrhunski sport je tu. Svi strahovi, sva bol jednog velikog čovjeka i igrača.

Znao sam ko je Jerry West, ali opet nisam znao. Za mene je bio mašina za koševe u jedno davno vrijeme i logo NBA lige. Mislio sam da je to još jedan od američkih rasističkih poteza, da se pored toliko maestralih afroameričkih igrača, silueta i simbol lige napravi oko bijelca. Jednostavno nisam znao.

"Odigrao sam utakmicu sa jednim promašenim šutem iz igre. Pogodio sam sve penale. Imao 14 skokova i 12 asistencija. Mislim da sam ubacio 40 poena. Nakon meča čitavo vrijeme sam razmišljao kako sam mogao da promašim ono polaganje. Kako?" - Ovo je ukratko bio Jerry West. Ovu njegovu izjavu sam zadnjih par godina gledao vjerovatno 50 puta. Nema laži. Nema prazne priče. Dovoljno je vidjeti njegove oči. Čovjek je istinski patio zbog jednog promašenog šuta. Westova težnja perfekciji je bila abnormalna. Duboko svjestan da je ne može dosegnuti, ali spreman da učini sve kako bi se približio, kako bi barem jednom dodirnuo savršenstvo.

Jerry West je bio Johnny Cash košarke. Čovjek u crnom. Nije bio druželjubiv. Nije puno pričao. Nije pio. Nije izlazio. Zadnji gram energije je uložio u košarku, a ona mu izuzev indivdualnih priznanja uglavnom nije vraćala. Kao da mu je bilo suđeno da se jede iznutra i premotava u glavi svaki potez na terenu. Sa ove distance prosto je nevjerovatno da je neko tako, gotovo bolesno samokritičan postao tako dobar igrač. West je ubijao sam sebe i svoje samopouzdanje, a opet na terenu se pretvarao u mašinu koja je pogađala iz svih pozicija. Da je bilo šuta za tri poena u to vrijeme danas bi uz ime Jerry West vjerovatno išlo i ono, najbolji NBA strijelac svih vremena. Tokom finala protiv Knicksa, West je pogodio za produžetak sa svoje polovine, a nakon meča je nastala legendarna izjava njegovog rivala Walta Fraziera: "Čovjek je lud. Treba da mu vidite oči, on je stvarno mislio da će pogoditi sa te daljine".

Opsesiju u sportu je u posljednje vrijeme stalno pominjao Connor McGregor: "Ja nisam talentovan, ja sam opsjednut." Jerry Westa je otac otjerao u opsesiju prema sportu. West je provodio vrijeme vani. Kući nije dolazio prije mraka osim ako je bilo totalno nevrijeme. Razlog je bio jednostavan, njegov otac je puno pio, a kad se babo vrati kući pijan... sliijedile su batine. Razlog je uglavnom bilo siromaštvo pa je tati bila dovoljna i najmanja greška sinova da se lati za kaiš. "Nisam volio svog oca i nisam imao nikakvo poštovanje za njega.", gotovo 50 godina kasnije je smogao snage da izjavi. "Njegov odnos prema meni je učinio da i dan - danas imam problema sa iskazivanjem emocija."

West je u sportu našao spas, bolje rečeno u takmičenju. Želio je da bude najbolji sprinter u srednjoj školi i bio je. Želio je da bude najbolji u skoku i vis, bio je i to. Treba li da napominjem da je bio najbolji i u košarci? Pogibija starijeg brata je Jerryja potpuno zatvorila prema drugim ljudima. "On je bio najfinije biće koje sam znao. Najbliži meni u našoj porodici. Uvijek me je hrabrio. Imao je onu mirnoću koju imaju samo duboko religiozne osobe. Kada je kući bilo baš teško samo sam u njega gledao. Njegova smrt me je zauvijek promjenila."

Saigrači na koledžu su pričali da West tokom prve dvije godine nije imao bilo kakvu djevojku. Komunicirao je pomalo na terenu sa saigračima i to je bilo to. Uvijek sam sa svojim mislima. Neutješan nakon poraza. Kako je moguće da neki legendarni igrači dožive toliko poraza u bitnim utakmicama u karijeri, teško je objašnjivo. Kao da se sudbina poigra, pa učini da doživljaš razočeranja i dok radiš ono što voliš, dok radiš nešto u čemu si najbolji. Jerry West je došao na korak do osvajanja koledž titule i tu posrnuo. NBA titulu je osvojio iz sedmog pokušaja. I danas je jedini u historiji lige koji je dobio nagradu MVP finala iako je bio u poraženoj ekipi. "Sve vrijeme dok sam držao taj trofej osjećao sam se kao budala. Dobio sam auto kao nagradu i samo sam razmišljao gdje da odem da zapalim ovo smeće...".

Boston je pet puta bio bolji od Lakersa u finalu. Svaki put je sa druge strane bio West. Toliko je zamrzio Celticse da po završetku igračke karijere 30 godina nije kročio u Boston. Jednom su bili bolji i New York Knicksi u antologijskom finalu gdje se šepajući iz tunela MSG-a pojavio Willis Reed. West je išao preko granica svojih mogućnosti. Uzalud. Niko nije mogao da ga utješi. Pokušavala je prva supruga nakon teških poraza. West bi je dovezao do kuće, rekao "izađi" i nastavio da se vozi besciljno u noć. Jerry je u jednoj plejof seriji postavio važeći rekord 46 poena u prosjeku po meču. Ni Jordan, ni Chamberlain, ni Jabbar, ni Kobe. Jerry West.

"Za samoubistvo je potrebna hrabrost."

Rečenica iz knjige zbog koje je Jerry dobio na hiljade pisama. Nebrojeno puta je razmišljao o samobustvu ali, kako sam kaže, nije smogao hrabrosti. Depresija je bila ogromna. "Imao sam izuzetno teške dane, razmišljao o tome nebrojeno puta kada je bol bila tako teška da sam se pitao ima li smisla da se ovoliko patim."

Vraćamo se na početak ovog teksta i onu izjavu našeg trenera. Šta kada osvojiš? Je li vrijedno? Jerry je konačno 1972 godine postao NBA šampion. Peggy Lee je u tom periodu imala hit pjesmu "Zar je to sve".

"Ta pjesma je išla na radiju, a ja sam bio sam sa svojim mislima. Zar je ovo to? Zar se nakon svega uloženog sve svodi na ovo. Nisam bio sa saigračima. Nikoga nije bilo oko mene. Tek poslije tri - četiri dana sam vidio svjetlo na kraju tunela. Malo, ali ipak svjetlo."

Otišao je na vrhuncu. Ježio se od pomisli da ne bude produktivan. Da se šlepa. Sebe je na kraju otkrio kao generalnog menadžera. U Lakersima je prveo preko 40 godina. Bio tamo kada su on i saigrači na kamionima išli po gradu i molili običan svijet da dođe na tekme, dočekao i da se holivudska elita otima za karte i da Lakersi postanu najvažniji sportski tim na zapadnoj obali. Kao generalni menadžer i košarkaški operativac je osvojio osam titula i demonstirao ono nešto što se teško može naučiti. Oko za igrača. Ili ga imaš ili nemaš. Jerryu je bio dovoljan jedan trening tinejdžera po imenu Kobe Bryant da kaže: "Dovoljno sam vidio. On je sada bolji od svakog beka kojeg imamo u Lakersima!".

Napravio je pravo malo čudo i doveo Shaqa u Lakerse iz Orlanda te završio tri dana u bolnici. Ubrzo je potpisao i Phila Jacksona te, nakon Magica i Jabbara, stvorio novu dinastiju sa Lakersima (doduše dočekao je samo jednu titulu jer ga je nakon toga otjerao Phil Jackson. Niko nije jači u zakulisnim radnjama od Phila). Nakon Lakersa, Memphisa i Golden Statea, Jerry West u 80-oj godini života i dalje jaše. Pazite, West je uz NBA ligu na ovaj ili onaj način od 1960 godine!?

Novi angažman je pozicija savjetnika u LA Clippersima kojima očajnički treba neko sa pobjedničkim mentalitetom ko zna da dovede igrača, a West se nikada nije plašio da iznese svoje mišljenje o košarci. "Meni je izuzetno teško da preko usta prevalim riječi volim te. Mislim da moja djeca to nikada nisu čula od mene ali opet mislim da sam u ovim poznim godinama konačno uspio da se više otvorim. Oni znaju da su uvijek u mojim mislima ali sam naučio i ponešto od toga da im kažem."

Dok je kamera držala u kadru njega, Russella i Jabbara mali osmjeh se oteo čovjeku koji se rijetko smijao, koji sve do poznih dana nikada nije pronašao satisfakciju u svojim nastupima. Autobiografija mu je, kako sam kaže, poslužila kao svojevrsna terapija. Šansa da se suoči sa svojim demonima. Da barem svojoj djeci objasni zašto je tako zatvoren sve ove godine. Trebala mu je 71 godina da progovori, a opet nije zakasnio....