Uspon i pad Derricka Rosea · Kolumna

Nije bilo dileme. Derrick će jednu godinu koledža igrati kod Caliparija na Memphisu. To je bila ekipa koja je brzinom i skokom lomila protivnike. Trojke su slabo pogađali, slobodna bacanja još slabije, ali su dogurali do finala. I tek tamo su ih stigla promašena slobodna bacanja, Roseova prvenstveno. Mario Chalmers je ubio moral Tigersa trojkom za produžetak. Kansas je proslavio titulu. Ubrzo su svi rezultati Memphisa iz te godine brisani jer je neki dečko umjesto Rosea otišao i položio prijemni ispit u njegovo ime.

NBA nije puno marila. Derrick je bio prvi izbor a, iako su imali najmanje šanse, priliku da biraju prvi su dobili Chicago Bullsi. Tako se Rose vratio kući nakon samo jedne godine. Čitavo djetinjstvo na zlim ulicama vjetrovitog grada, a sada i profi karijera. Od starta je bilo jasno da je Rose drugačija biljka u odnosu na iracionalno samopouzdanje koje vlada u NBA. Derrick je pričao malo i vrlo tiho. Imao je onaj neki topli pogled kakav obično imaju dobri ljudi i bilo je očigledno da ga svaka greška na terenu boli.

I danas pamtim kako smo se kolega Hadžić i ja gledali svaki put kada bi Rose kao lansiran sa rampe protutnjao pored nekog od bekova Bostona tokom one antologijske serije Celticsa i Bullsa. Bio je brži od lopte, protivnika, saigrača. Uskakao je u reket na dvije noge kao da će probiti parket, bacao floatere, igrao čisti instinkt fizički superiorong igrača. Protivnici su se odmicali i puštali šut. Nije pomagalo. Opet ih je prolazio. Najbolji debitant, 36 poena u prvoj plejof utakmici kao Jabbar. Iako se tadašnji trener Vinny Del Negro nije snalazio bilo je vidljivo da su Bullsi konačno pogodili.

Prvi problemi su krenuli na SP 2010. godine u Istanbulu. Derrick se prvi put u karijeri suočio sa ozbiljnim zonskim odbranama, sa kampovanjem centara u reketu, sa činjenicom da brzina i skok nisu dovoljni da se dodje do obruča. I mučio se. Žestoko. Billups ga je konstatno savjetovao. Selektor Mike Krzyzewski opisao kao spužvu koja upija sve informacije i koja želi da napreduje svaki dan.

Spoj njega i novog trenera Toma Thibodeaua u Chicagu je bio idealan. Tom je socijalni život žrtvovao zbog košarke, ostavio je suprugu pred oltarom i po čitave dane piljio u video materijal napada i odbrane. Tom je imao samo jednu brig, onu najveću. Neprospavane noći, smišljanje odbrane. Kako zaustaviti protivnika. Kako mu otežati svaki šut. Preko 20 godina rezanja akcija, skautiranja igrača, konstatne promuklosti i konačno šansa da bude prvi trener. Pa makar u ekipi gdje će vam šefovi zabiti nož u ledja prvom prilikom. U Roseu je dobio idealnog partnera spremnog da bjesomučno ponavlja vježbe, da radi svaki dan i da šuti.

Iz ove perspektive, to konstatno preispitvanje je možda i dotuklo Derricka Rosea. Natjeralo ga da zamrzi sport koji najviše voli zato što je teško prelazio preko svojih grešaka na terenu. Rose je šutio i patio. Uostalom, koliko znate igrača koji su u 22-oj godini života dobili čireve na želucu zbog košarke?

Najmlađi MVP u istoriji lige, 22 godine i sedam mjeseci. Tim sa najboljom odbranom. Imali su tu nesreću da se na njihovom putu nađe Miami sa Lebronom. Ali nukleus tima je bio tu. Svi mladi ili u najboljim godinama. Trener koji je spreman da bukvalno ne spava kako bi dotjerao još neki detalj, uhvatio još neku sitnicu. Chicago je prvi put od vremena Michaela Jordana vjerovao da ima nešto vrijedno titule. Bullsi su za produžetak saradnje iskrcali 95 miliona dolara... Adidas u bespoštednoj borbi među proizvodjačima sportske opreme, učinio sve da privoli Rosea pod svoje okrilje. Kada kažem sve, mislim bukvalno sve...

Roseov ugovor sa Adiddasom je vjerovatno najčudniji u historiji odnosa sportista i proizvođača sportske opreme. A da je bilo čudnih, bilo je. Njemačka kompanija je u teškoj poziciji u ovom trenutku, barem na američkom tržištu. Istraga FBI ih uplela u razgranatu mrežu kupovine talentovanih srednjoškolaca i njihovom usmjeravanju ka univerzitetima koje sponzoriše Adidas. Nije da drugi to ne rade ali je Adidas prvi uhvaćen. Izvori iz SAD-a kažu da je Nike sljedeći na redu, ali hajde da sačekamo...

Adidas je sa Roseom potpisao sponzorski ugovor koji ističe 2025. i koji vrijedi oko 185 miliona dolara. U tim trenutku, bez dileme, mudra investicija. Mladi Rose je ubrzo postao broj 2 na tržištu sportske opreme u Kini odmah iza neprikosnovenog Kobea koji je tamo i dan- danas u statusu polubožanstva, ali i ispred jednog Lebrona Jamesa. Ugovor bez obzira sadrži neke nevjerovatne stvari. Tipa, da Adidas sve vrijeme plaća starijeg brata Reggiea Rosea, inače uz mamu Brendu centralnu figuru porodice Rose, i to između 250 i 300 hiljada dolara godišnje. Randall Hampton, Derickov najbolji drug, na ime “konsultantskih usluga” dobija izmedju 50 i 75 hiljada dolara godišnje, a veseli Adidas uplaćuje godišnje i 150 hiljada “doloresa” srednjškolskoj ekipi koju odabere Rose. Ugovor je tako dobro sročen da, iako Rose više nije ni sjena onog igrača, Adidas nema mogućnost da iz njega izađe sve dok Rose uredno odrađuje promotivne turneje ove kompanije. Nije ni da Adidas nešto posebno kopa da bi se izvukao iz ovog ugovora, što je također čudno jer po čuvenoj izreci: “ uvijek ima dovoljno igrača, nikad nema dovoljno para”, proizvođači sportske opreme su nemilosrdni čim krenu povrede i pad forme. Igrači su gubili sponzorske ugovore od 200 hiljada godišnje samo zato sto su viđeni u pogrešnim tenama. Ovdje pričamo o 200 miliona....

Košarka je brutalna u kratkoći vremena koju imaš da napraviš nešto veliko. Šanse nestaju preko noći. Imaš tim, imaš trenera, misliš da si sve sklopio za narednih sedam do 10 godina. Onda jedan pokret noge i odjednom nestane sve. Tom Thibodeau nikada nije vjerovao u doziranu minutažu, za razliku od recimo Gregga Popovicha. Kod Toma starteri gule po 40 minuta. I danas se svi pitaju šta je Rose radio na terenu u odlučenoj utakmici plejofa protiv  Philadelphije...”Najtužnija pobjeda ikada”, izjavio je tada Kyle Korver.

Reakcija nakon teške povrede je najveća noćna mora svih sportista. Uložiš sve što imaš da budeš spreman, da budeš vrhunski i jedan pokret uništi sve to. Operacija, neopisivo dosadna rehabilitacija ali koja mora biti temeljita, neprospavane noći, pogled u plafon, strah od kretnje, strah od kontakta, mišićna memorija, psihička snaga. Neki se vrate, neki više nikada ne budu isti.

Roseov oporavak je trajao dugo, možda i predugo. Bullsi su petljali sa datumima povratka, navodno i pokušavali da finansijski prođu što bolje na uštrb povrede. Rose se opet plašio povratka i jednostavno osjećao da mu noga nije u dobrom stanju. Da li je njegov prag bola bio jednostavno nizak ili ga je pokidano koljeno psihički dotuklo teško je reći. Tek loši savjeti od ljudi iz njegove blizine su doveli do izjava kako “ košarka nije jedina stvar na svijetu” i kako on ne želi “ da na mature svoje djece ide sa štapom”. Bio je to prvi put da su se i domaći navijači pomalo okrenuli protiv svog dojučerašnjeg ljubimca.

Roseov strah je bio itekako vidljiv nakon povratka. Derrickova nesigurnost je bila vidljiva i u najboljim danima kada stvari ne idu dobro na terenu, ali ovo je bila neka nova dimenzija. Igrač koji nikada nije imao vrhunski šut, kojem čitanje protivnika nikada nije bila jača strana, koji je navikao da čistom silinom pobjeđuje protivnike je ostao bez svog glavnog oružja. Brzina više nije bila ona, skočnost također. Mislilo se da će vremenom sve to doći, ali je upravo vremena nestalo.

Meniskus desnog koljena je pukao dva puta. Uz potpunu rekonstrukciju lijevog, Rose je u tri godine imao tri operacije oba koljena i čitavu seriju ostalih povreda koje je teško i pobrojati....
Najteže je gledati kako vrhunskom igraču najveća radost postaje najveća muka. “Ono što te hrani to te i ubija”. Derrick Rose je zamrzio košarku. Ne svojom voljom. Povrede se ga dovele do tog stanja. Pokušavao je i shvatio da nikada neće biti ono što je trebao da bude. A, bio je u tom društvu. Najmlađi MVP, svuda omiljeni zbog svog stila igre i svoje skromnosti. Pogled je uglavnom bio odsutan, pokreti mehanički, a oči prazne. Pokušao je sebe da ubijedi da košarka nije sve, da može da se zabavlja, da nadoknadi propušteno iz srednje, da ide po klubovima i privatnim zabavama ali to jednostavno nije on.

Rose je pokušao da pobjegne od sporta koji mu je dao sve, ali i uzeo. Jedno je kada pročitaš da si iznevjerio očekivanja, nešto sasvim drugo kada te to pogodi u srce i sputa do kraja, a to se njemu desilo. Derrick Rose je uvijek imao psihu običnog čovjeka. Ispod oklopa najeksplozivnijeg beka svog vremena krio se krhki mentalni sklop, slično kao i kod njegovog jedno vrijeme najvećeg rivala Lebrona. Rose je osjećao poglede drugih koji su se pitali šta mu je i zašto se ne vraća. Nije mogao da objasni nelagodu koju osjeća dok trči na traci, a do juče je preskakao ljude i zakucavao im na glavu. Nije mogao da izgovori da se plaši, jer NBA igrači to ne rade. Košarka je postala teret. Podsjećanje na sva trčanja kroz bazene, pomjeranja koljena gore dole, sve puste rehabilitacije koje ga nisu vraćale u ono, staro stanje. Opravdanja nije bilo, barem ne u njegovoj glavi koja je uvijek sebe najviše kritikovala.

Da se Rose pitao vjerovatno bi košarku batalio još prije godinu dana, ali porodica nije dala. Odlazak u Knickse je značio novi početak, ali za Derricka samo novu muku. Gradovi i dvorane su prolazili pored njega. Pojavila se i optužba za silovanje stara dvije godine, na kraju samo neuspješan pokušaj stare Derrickove kombinacije da otme novac. Čak je u jednom trenutku nestao na dan. Niko u Knicksima nije znao gdje je. Nikome se nije javljao na telefon. Kao da izdržava kaznu tako što igra košarku. Tračak nade se ukazao ljetos kada ga je pozvao Lebron u Cavse. Minimalni ugovor, dredloksi na glavi, šansa da se vrati na pravi put, da se možda bori za finale...

Izdržao je mjesec dana i onda tražio odustvo iz tima. Povreda zgloba i lični demoni. Razmišlja o penziji, o tome da li sve uopšte više ima smisla. Na kraju smo saznali da je pauzu iskoristio da se oženi. Košarku nije pominjao. Od trenera je tražio da se obrati ekipi. Ponudio je izvinjenje i pokušao da se vrati. Stigao je do kraja klupe. Zaboravljen na, izgleda, zadnjoj stanici. Cavsi su ga ubrzo otpremili u Utah, a ovi otkupili njegov ugovor i dali mu odriješene ruke.

Glasine su krenule, još jednom dolasku u Minnesotu, o ponovnom susretu sa Tomom Thibodeauom, sa Gibsonom... Zadnja šansa nakon zadnje šanse. To je ugasio lično gazda Minnesote Glenn Taylor sa onom čuvenom: “Nismo zainteresovani”.

Derrick Rose je sa 22 godine bio najbolji igrač u NBA, a sedam godina kasnije nijedna ekipa ga ne želi. Realna je opcija da se prije 30-og rođendana oprosti od profi karijere. Povrede su mu ubile volju za omiljenom stvari u životu i evidentno je da ga sve u vezi košarke podsjeća na lični neuspjeh. Derrick Rose već pet godina pokušava da nađe sreću i unutrašnji mir, a to je najteža stvar u životu. Zamjenu za sreću niko nije pronašao....