Vratio sam se živote · Riječ, dvije...

Život je jako čudna stvar i tjera čovjeka da preispituje samog sebe sa vremena na vrijeme. U moru dobrih i loših odluka, kultura i sport su ono što čovjekov život dodatno oplemeni.

Žalim što se nisam rodio u nekom drugom Sarajevu isključivo i samo po tom pitanju. Zamislite da imate 25 godina i da pratite kako Bosna postaje šampion Evrope, pa tek Olimpijske igre u Sarajevu, pa i da preživite Čohaja i njegov pogodak u posljednjim minutima protiv Videotona.

Sve je to život, ali evo polako i sa svojih trenutnih 25 nižemo "sitne" sportske uspjehe. Sitne u smislu u usporedbi sa gore pomenutima, ali nama naši trenutni uspjesi život znače. Ako ne vjerujete meni koliko to znači za život Grada Sarajeva - pitajte onih drugih 8.599 ljudi koji su sinoć pratili meč u dvorani Mirza Delibašić.

Karte su rasprodane tri dana prije utakmice, redovi ispred Skenderije su izmamljivali neka ljepša vremena i dane. Priče o staroj i uspješnoj Bosni, došle su i do mladih, te su u Skenderiji mahom bili većinom mladi ljudi.

Da vam nešto kažem i o tim mladim ljudima - željni smo uspjeha. Gladni i željni. Mladi ljudi "na kafama" dosta često sa nama ljudima iz sporta žele pričati o sportu i zanima ih.

Znate koje je najčešće pitanje koje sam čuo otkako sam ušao u svijet sportskog novinarstva - "Kako je moguće da mi ne možemo, a drugi mogu?". Nakon toga milion faktora, novac, sponzorstva, genetika, ma možete pronaći milion razloga zašto ne možete.

Bosna je odlučila da pronađe unutrašnji razlog zašto može i upravo zato ova generacija Bosne će ostati zlatnim slovima upisana u modernoj historiji Studenata.

Neka ta imena ostanu zapisana i ovdje: Austin Luke, Dimitrius Underwood, Adin Vrabac, Anes Podojak, Haris Delalić, Asim Gutić, Đoko Šalić, Ivan Marinković, Jarrod West, Claude Christian Lutete, Jure Zubac i Petar Kovačević.

Čestitke za ove momke dolaze iz cijelog regiona. Svi su oduševljeni punom Skenderijom, teško izvojevanom pobjedom koja život znači. Bosna je bila i ostala simbol Grada Sarajeva.

Kemal Monteno i Grad Sarajevo imaju posebnu vezu, slučajnost ili ne, nakon sinoćnjeg uspjeha upravo njegovi stihovi su barem u mojoj glavi.

"Vratio sam se živote, otjer'o sam dane sive imaš li za mene još ljepote, vratio sam se opet među žive", stihovi su koji su nenametljivo ušli u uho nakon sinoćnje pobjede.

O simbolici istih ne treba ni trošiti riječi. Vratili smo se. Najkraća rečenica koja govori tako mnogo i koja tjera čovjeka da se zapita - "Zašto smo se morali vraćati i zašto nismo ostali?"

No, o tome nećemo. U srednjoj školi dok sam pojedine časove prespavao. Sa druge strane časove historije nikada nisam, jer sam imao sreću da profesor historije drži već tada fakultetska predavanja koja zaokupljuju misli tada tinejdžera.

"Nije sramota pasti, sramota je ne ustati", njegova je omiljena rečenica i vodilja i njom bih zaokružio jedan ovakav komentar.

Emocije je teško suzdržati, kao neko ko je cijelu sezonu ispratio igre Bosne kako u ABA 2 ligi, tako u košarkaškom prvenstvu Bosne i Hercegovine, osjećam potrebu da završim tekst kratkom rečenicom u gore pomenutom kontekstu.

Dame i gospodo, Bosna je ustala.