Đulić: Trening i upornost su ključ uspjeha, dres reprezentacije treba zaslužiti · Intervju

Kadetske i juniorske selekcije ponovo su aktivne, a očekuje ih i nastup na Eurobasketu B divizije.

Kadetska selekcija nam je u prošlosti donosila dosta upjeha, a svima u sjećanju je titula prvaka Evrope koju je osvojila generacija predvođena Džananom Musom.

Bosna i Hercgeovina i danas ima odlične kadetske uzraste u klubovima širom naše zemlje. Dosta mladih košarkaša kuca i na vrata juniorskog, ali i seniorskog tima. Jedan od košarkaša koji se lagano razvija u ozbiljnog igrača je i mladi Mahir Đulić.

Đulić je sportskoj javnosti u Bosni i Hercegovini ostao upamćen kada je postigao 51 poen na prvenstvenoj utakmici što je i danas jedan od rekorda u bh. košarci.

Dok je vrijeme pauze, iskoristili smo priliku da porazgovaramo s ovim talentovanim košarkašem.

Za početak, kako je počela Mahirova košarkaška priča?

"Vidite, počela je nekad davno, proljeće 2016 godine, tad sam se upisao u UŠS Stolac koju je vodio nastavnik tjelesnog odgoja Goran Bošković - Gogo, nakon par mjeseci uz moje prisustvo reče ocu "nemoj da se Mahir ovdje pegla, košarka je njegov sport" i tako je polako i krenulo. Poslije toga idu prvi obruč i tabla u mome dvorištu, a onda je krenuo strogi prvi trening sa mojim ocem, poslije toga i upis u prvi košarkaski klub."

Od Stoca, Mostara preko Čapljine do Igman Burcha koji radi sjajno sa mladim igračima. Nova sredina, novi izazovi, kakva su tvoja očekivanja?

"Jeste, moji prvi košarkaski koraci kreću od moga Stoca, tad se upisujem u OKK Iskra, u početku radimo sa nekadašnjim Stolačkim igračem Iskre a sad trenerom Zdenko Džakula - Deba, ali nije bilo nas djece dovoljno i onda krenem kao 8 - godišnjak da treniram sa kadetima ovog kluba, koji su tad meni izgledali veliki kao neboderi. Ipak poslije par mjeseci moj otac je tražio klub gdje mogu trenirati sa svojim vršnjacima jer ta ljubav prema košarci nije hladila. Jedan dan mi reče, Make idemo na probu u Mostar, razgovarao sam sa Amelom Salčinom, trenerom KK Lokomotiva i tako krenu sa novim klubom ljeta 2017 godine. Ekipa i klub koji su prirasli mome srcu, sve bitno košarci uz mnogo znoja, napredak moj, bilo je djelo moga trenera Amela, zajedno s njim na čelu, sa po meni najjačim košaraškim talentom Halidom Šipkovićem osvojili smo sve moguće u generaciji predpionira, pionira. Ostajem u KK Lokomotiva do kraja sezone 2021 i onda radi same dalečine, finansijskih troškova mojih roditelja, njihovog posla pređem KK Čapljina i nastavljam sa svojim novim utakmicama, jakim treninzima i dobro rezultatima, gdje me sa nepunih 15 godina dočeka i prvi kontrlni trening za U-16 reprezentaciju, kasnije drugi i treći. Završetak sezone i završetak osnovnoškolskog obrazovanja je bio novi izazov, gdje dalje... Jedan kamp na Ilidži, neki novi treneri, nekako me primjetiše i pozvaše i mene i moje roditelje, poslušamo direktora Dževada Šipku, dobijemo ponudu za školovanje, novi klub Igman Burch, želio sam to, ali znam da je to preskupo za moje roditelje, pustio sam ih da oni sebe saberu. Nakon par dana, pitali su me, dali želim nastaviti školovanje i karijeru u novoj sredini, naravno niko sretniji od mene, hvala im. Očekujem da sutra opravdam povjerenje direktora kluba, koji se potrudio i ponudio stipendiranje, da opradam i napredujem u školovanju koje mi se nudi i naravno da ne iznevjerim povjerenje i podršku mojih roditelja i brata."

Mladi sportisti pored sporta moraju uskladiti i školske obaveze, kako si ti povezao sve to? Koliko je teško bilo, obzirom da je bilo i dosta vozarenja na treninge?

"Tako je, mnogo je odricanja za postizanje nekog cilja u životu, teško je bilo, često sam sa sobom u Mostar nosio knjige i učio u odlasku i povratku. Istina, bilo je razumjevanja i od strane nastavnika zbog izostanka vezanih za moje van nastavne obaveze. Bitno je da je meni škola uvijek bila na prvom mjestu, uvijek sam bio učenik sa primjenim vladanjem, odličnim uspjehom i na kraju i titula ponosa škole. Ali u životu sve se stiže samo kad imaš svoju viziju, svoje snove i upornost."

Mnogi košarkaški stručnjaci te smatraju za jednog od najvećih talenata u BiH, ali i momka koji je već dostigao ozbiljan nivo i juniorske košarke. Nosi li to sve za tebe pritisak, kako se snalaziš u tim komentarima i očekivanjima?

"Iskreno, ne živim taj život slave, uvijek su me učili da budem skroman i ponizan, slava pripada nekom drugom, Bog mi dao neke predispozicije i talenat, ostalo je samo rad i upornost. Ne želim da se uzdižem više od drugih, na terenu dokazujemo šta i koliko možemo, od slave se ne živi. Samo šta želim je i dalje što više treninga i utakmica bez povreda, želim napredovati kroz sve selekcije u državi i dalje ako se pruži prilika. Ne želim živjeti sa pritiskom, želim uživati u životu, u svakom danu, u sportu, zdravom životu, na kraju postići svoj cilj u životu, pokušati ostvariti svoje snove."

Reprezentacija Bosne i Hercegovine?

"Obući dres državne reprezentacije za mene je uvijek bio san, isto tako ga treba zaslužiti. Roditelji su me od malena uvijek učili o ljubavi prema državi, grbu, ali i obavezi da ih braniš na sportskim terenima, mi imamo našu Bosnu i Hercegovinu, nemam ja rezervane domovine, uvijek ću biti spreman na svaki poziv i zadnju kapi znoja proliti na parketu, ona je jedina i jedina.

Pamtiš li posebno neku utakmicu u dosadašnjoj karijeri?

"Svaka utakmica u mojoj kratkoj karijeri ima svoju draž, onaj prvi koš, ona prva trica, prve pobjede, pehari i medalje. Ono šta mogu izdvojiti je utakmica protiv KK Tomislavgrad kada sam na jednoj utakmici ubacio 51 poen i to je moj rekord i vodilja, da uvijek može više i bolje."

Gdje se krije najveća tajna tvog možemo reći već uspješnog sportskog puta?

"Teško je uspjeti u bilo čemu ako nemate podršku, moja najveća podrška su moji roditelji, koji već pet godina me vozaju od treninga, utakmica, kampova, nije to lako. Onda kad vidim njih, to mi daje snagu i volju da moram još više i bolje. Kljuć uspjeha je samo upornost, treninzi, treninzi i na kraju treninzi, uz malo sportske sreće i aBd samo zdravlja."

Da li gledaš na budućnost, tačnije imaš li nekih posebnih želja kada je u pitnaju košarka?

"Svi mi kao mladi, imamo svoje snove, san svih nas koji volimo košarku je izaći na parket nekog NBA kluba, jasno nam je, da je taj put, težak, trnovit, da trebaš biti poseban, da mnogo suza i znoja proliješ, da bih došao do ostvarenja tog sna i to je naša vodilja."

Mlad si momak i sigurno pratiš mnoge košarkaške utakmice putem medija, koji ti je igrač košarkaš uzor?

"Kobe Bryant i Dražen Petrović."

Neka poruka za kraj razgovora?

"Nikada nemojte da zaboravite kakvu ste sebi budućnost obećali."