Rauf himnu nije pjevao...

Priča o jednom od najvećih

Jedan od najboljih igrača ispod dva metra ikada. Curry prije Currya. Zbog svojih uvjerenja izbačen je iz NBA kada je bio u naponu snage. Karijera mu je širom svijeta trajala do 40. godine. Danas je Mahmoud trener za individualni rad, učesnik profi lige tri na tri i govornik u vrijeme kada se afroamerički sportisti širom SAD-a bore za rasnu jednakost.

Rauf himnu nije pjevao...

"Samo su tri igrača nezaustavljiva u ovoj ligi. Michael Jordan, Hakeem i Abdul-Rauf. Za njih se pravi posebna odbrana ali ni to uglavnom ne pomaže." Ovako je svojevremeno govorio čuveni bek Phoenixa Kevin Johnson.

Jedan od prvih košarkaških dokumentaraca koje smo mi drugovi u ratnom Sarajevu gledali je bila 20-minutna priča o Mahmoud Abdul-Raufu. Granate su padale, struje nije bilo, a mi smo na plinski agregat gledali TV Hayat i Abdul Raufa koji je trzao glavom i pokušavao da zaveže pertle, na prvi pogled sto puta.

Hayat je puštao utakmice sa njemačkog DSF-a, a pustili su i taj dokumentarac. Mi smo bili očarani njegovom igrom. Mali čovjek, izuzetno mršav, nestvarno brz. Pogađao je sa svih strana, lomio svaku vrstu odbrane i generalno imao poteze koji nisu bili sa ove planete. I dan danas tako dobro pamtim kadar Mahmouda kako pokušava da veže pertle u svlačionici Denvera. Ne uspijeva, pa se lupa dlanovima po cjevanicama, pa pokušava opet, ne uspijeva, pa trza glavom unazad, trepće nekontrolisano pa kreće opet da veže pertle i proizvodi neke čudne zvukove. Turetov sindrom je bio razlog.

Mahmoudu su tu bolest otkrili tek kada je imao 17 godina. Do tada niko nije znao šta mu je. Tri-četiri posjete doktorima. Prva dijagnoza je bila epilepsija. Druga da je poremećen. Treća da mu nije ništa. A turetov sindrom koliko god to bilo čudno je od Abdul-Raufa napravio igrača. Hemijski disbalans u mozgu. To bi bila neka definicija ove bolesti, koja je malog Chrisa Jacksona tjerala da radi stvari dok ne djeluju savršeno u njegovoj glavi.

Dječak od osam godina se u totalnoj bijedi svog rodnog Gulfporta u Misisipiju budio svako jutro u pet sati, čekao da mama ode na posao i onda uzimao loptu i išao na teren. "Moj čuvar je bio nevidljiv. Trudio sam se da budem brži od nevidljivog čovjeka. On mi je uvijek bio na vrhovima prstiju, na jagodicama, ja sam pokušavao da šutiram preko njega, da ga predriblam. To sam radio svaki dan."

Tada Chris Jackson nije imao partnera u svom treningu. Lopta, teren i to je to. Vremenske prilike? Nebitne. Sunce, kiša, mraz... Dječak je išao kući sa smrznutim rukama i gurao ih pod vruću vodu. Nije znao za bolje. Pravio je žive rane po rukama, ali nije odustajao. Turetov sindrom mu nije dao. Zbog toga je i sigurnosni pojas vezivao po 30 puta. Dok ono "klik" ne zvuči savršeno. Zbog toga je otvarao i zatvarao vrata frižidera non -stop dok ih ne zatvori savršeno. Zbog toga je svaki šut morao da bude kao kap. Zvuk mrežice je morao da bude savršen, onako kako je on zamišljao u svojoj glavi. U suprotnom nije bilo napuštanja terena. Chris je plakao ali nije mogao da ode. Bilo je jače od njega.

I mama je imala neke slične simptome. Stalno se vraćala da provjeri da li je zaključala vrata. Stalno je mislila da je ringla uključena. Mama nije došla dalje od osnovne škole. Nije imala novca za više. Imala je tri sina sa tri različita muškarca. Nijedan se nije zadržao u njenom životu. Chris svog oca nikada nije upoznao. Nikada nije saznao ni njegovo ime. Samo da je bijelac. I to je saznao van kuće.

Jedna druga gospodja je dječaka usmjerila na organizovanu košarku.

"Idi tamo i prijavi se."

"Ali ja nikada nisam igrao na dva koša."

Vidjela je nešto u njemu.

Ubrzo su to vidjeil i ostali. Samouki dječak je rastavljao vršnjake na terenu. Trčao krugove oko njih bukvalno. Dodavanje mu je bilo misaona imenica, ali su ga za mjesec dana prebacili da igra sa dvije godine starijima. Niko nije mogao da ga čuva. Niko.

Kao jedan od 110 najboljih srednjoškolaca u Americi, dobio je poziv za kamp u Princetonu. Prvi put je napustio rodni Gulfport i prvi put sjeo u avion. Na kampu se pojavio i najveći - Michael Jordan. Dok je pričao kako je teško igrati u NBA iz grupe je odabrao upravo njega i izveo na teren.

"Sine, kreni na mene jako... Probaj da poentiraš".

Chris je uzeo loptu, prodao dva driblinga i prozviždao na polaganje. Svi su skočili na noge. Jordan mu je opet uručio loptu i ovaj put zauzeo bolji stav.

"Znao sam da ne smijem ponovo na istu fintu. Složio sam drugu kombinaciju i opet prošao na polaganje."

Dvorana je proključala. Svi vršnjaci su skočili na njega. Chris je glumio da je sve ok, ali čitav organizam mu je igrao od sreće. Dva puta je poentirao preko Jordana zaredom. Imao je 17 godina.

Na LSU je došao kao najbolji bek svoje generacije. Stigao je ubrzo i najbolji centar svoje generacije - Shaquille O'Neal. Svi znamo kako je dominantan bio Shaq, ipak na LSU karte su se kupovale uglavnom zbog Chrisa Jacksona.

"Razmišljao sam ako budem imao 13 poena i sedam asistencija da će to biti baš dobar prosjek za mene."

Te brojke je ostvario u svojoj prvoj utakmici. U drugoj je dao 21. Nakon meča mu je prišao legendarni trener LSU Dale Brown i rekao: "Sine, treba nam više poena od tebe."

U trećoj je sasuo 48. Ljudi su se grlili na tribinama i čestitali jedni drugima iako se i ne poznaju. Momak kojeg je bolest tjerala ka savršenstvu je stvarao savršenstvo na terenu. Sedam dana kasnije je ubacio 53 poena. Šut je bio jedan od najbržih u istoriji košarke. Dribling isto tako. Ispratiti Chrisa nogama ili mu zasmetati na šutu je nekada djelovalo smiješno. Prvo godinu koledža je završio sa 30 poena u prosjeku. Dale Brown mu je promjenio život i van terena. Poklonio mu je knjigu o Malcolm X-u.

Tako je krenuo put od Chrisa Jacksona do Mahmoud Abdul-Raufa. Malcolm X je sve radio sam. Obrazovao se sam. Otvorio svoje oči i proširio vidike. Ta knjiga je Chrisu pomogla da spozna neke stvari i da obrati pažnju šta se dešava oko njega.

U NBA je stigao kao treći izbor drafta 1990 godine. Svi su ga savjetovali da mora da se udeblja i ojača kako bi se nosio sa NBA igračima. Chris je to uradio i zamalo uništio svoju karijeru. Tadašnji trener Denvera Paul Westhead je ponovo uzimao kasete LSU kako bi bio siguran da je to isti čovjek kojeg su doveli u Denver. Tenzija između trenera i mladog igrača je narasla do tačke nepričanja. Na sve to, Chris Jackson je u oba skočna zgloba imao kost viška. Tako se rodio. Odgađao je operaciju do zadnjeg trenutka. Budućnost baš i nije izgledala blistavo.

Na kraju Denver je ka izlaznim vratima pogurao trenera Westheada koji je do kraja ostao čvrst. I na zadnjem meču je ostavio Jacksona na klupi čitavu utakmicu. Njegovo mjesto je zauzela legenda kluba Dan Issel i onda je krenuo Chrisov povratak. Smršao je 15 kilograma i ponovo se vratio na težinu iz srednje škole, onu za koju su mu govorili da ne može da prođe u NBA.

Jackson je trenirao. To niko nije dovodio u pitanje. Turetov sindrom je to određivao. Igra na terenu se vratila, postao je najbolji igrač Denvera, ali je Chris tražio svoj smisao i van terena. Na nagovor prijatelja otišao je do jednog gospodina koji mu je poklonio Kur'an.

Pročitao ga je u jednom dahu i pronašao svoj smisao. "Islam je savršenstvo", ponavljao je godinama kasnije. Za nekoga kome su disciplina i ponavljanje nudile jedini mir, islam je bio spas. Klanjao je pet puta dnevno svaki dan, postio i bio izuzetno striktan u poštovanju svih pravila. Postao je Mahmoud Abdul-Rauf. Mašina za koševe sa 183cm visine i 70 kilograma.

Takav je tjerao strah u kosti najboljih igrača na svijetu. Nikada niko nije razbio Johna Stocktona kao Mahmoud - 51 poen, devet trojki i očajnička lica Stocktona i Hornaceka koji su jedino mogli da ga zaustave vatrenim oružjem. Pa onda 32 poena Jordanu, Pippenu i Harperu u sezoni u kojoj su Bullsi imali samo deset poraza.

Lice Stevea Kerra koji ulazi sa klupe da odigra odbranu djeluje kao lice čovjeka kojeg vode na pogubljenje. 30 poena i 20 asistencija. Sulude statistike čovjeka koji je bio kost i koža. Najbrži i najprecizniji šut iz driblinga u svojoj eri. Rauf se čitavo djetinjstvo borio sa nevidljivim protivnikom, najbolje da će ga zaustaviti živi ljudi. On i Hakeem su se preko telefona smijali kada je CNN izbacio podatak da bolje igraju tokom mjeseca Ramazana dok poste.

Pertle nije mogao da veže, pio je dvije vrste tableta, ispuštao je zvukove i dobijao tehničke greške jer su sudije mislile da provocira. Saigrača Reggie Williamsa je tokom putovanja nesvjesno lupao po ruci tako da je ovaj morao da stavlja led. Ponavljao je pitanje koje mu postavite toliko puta da bi pomisili da se ruga...

Sve to mu nije smetalo da ima 96 posto slobodnih bacanja u sezoni!? To jeste 90 posto u karijeri. Takmičio se i u trojkama i u zakucavanju. On, Dikembe i drugovi su nokautirali moćne Sonicse sa Paytonom i Kempom u prvoj rundi Zapada. od 0:2 do 3:2.

Van terena je gutao knjige. Čitao je o robovima, represiji nad indijancima, afroameričkim stanovništvom i manjinama u SAD-u. Formirao je svoj stav. Zastava i himna nisu simbol slobode i blagostanja nego ropstva i represije.

"Kako neko može biti za Boga i represiju i tiraniju u isto vrijeme", rekao je Rauf u jednom intervjuu nakon što je već bio na izlaznim vratima NBA. Odluka da ne stoji na intoniranju himne je bila samo njegova. Saopštio je to samo najbližem krugu svojih ljudi. Nekoliko mjeseci niko nije znao šta se dešava, dok jedan lokalni reporter nije objavio tu vijesti i na sve Raufovu izjavu. Onda je krenula medijska lavina. Saigrači su ga odgovarali pa na kraju i podržali. Menadžer ga je odgovarao. Zvali su ljudi iz vodstva lige, objašnjavali da bi bilo dobro da odustane. Zvao je David Stern. Uzalud. Rauf nije popuštao.

Pravila su sa druge strane bila jasna. Na NBA utakmicama igrači moraju da stoje tokom intoniranja himne. Dobio je utakmicu suspenzije. Platio kaznu. I još jednom ponovio svoj stav. Dopušteno mu je da zažmiri tokom himne i izgovara molitvu, ali da mora da stoji. Onda su krenule prijetnje smrću. Denver ga je otpremio u Sacramento. Zapaljena mu je kuća i izgorila je do temelja. Rauf i dalje nije popuštao, ali je popuštala njegova igra na terenu. Sjedio je na klupi. Bio povrijeđen. Uglavnom bio u svojim mislima. NBA vrata su bila zatvorena. Otišao je u Fenerbahče. Dao izjavu:" Divan grad. Džamije su prekrasne."

Ubrzo se potukao sa Ibrahimom Kutluayem oko mjesta glavnog potrošača lopti. Vratio se u NBA, ako neko računa Vancovuer Grizzliese za NBA ekipu. Odigrao 40-ak utakmica, sa vrlom skromnom minutažom i zatim krenuo na put okom svijeta. Rusija, Grčka, Italija, Saudijska Arabija i Japan. Nakon 21 godine profi karijere Rauf je rekao kraj. Vratio se u Ameriku i nastanio se u Atlantu. Postao je individualni trener za igrače svih godina od srednje škole do NBA veterana.

Nakon velike bure koju je izazvalo odbijanje NFL igrača Colina Caepernika da stoji tokom intoniranja himne, Rauf se ponovo vratio u žižu javnosti. Pozvan je da govori na nekim od najprestižnijih američkih univerziteta. I Colinu se kao i njemu desilo da odjednom više ne može da nađe angažman u najjačoj ligi u tom sportu, a sve pod izgovorom da više nema potrebni kvalitet. Spremnost da brani svoje stavove do gorkog kraja je uskratila svim ljubiteljima košarke mogućnost da gledaju Raufa u NBA u naponu snage.

Mahmoud je bio čudesan igrač. Igrač koji se pojavljuje jednom u 30 godina. Preciznost i brzina koji su bili frapantni. Igrač koji u najgrubljoj eri košarke nije mogao biti čuvan. Mahmoud je zaista bio Steph Curry prije Stepha Currya u vrijeme kada takva igra nije bila na posebnoj cijeni. Ko je gledao razumjet će. Legenda o njemu i dalje živi...

Reklama - nastavite čitati ispod oglasa

Komentari (3)

W O W kakav covek... Omiljeni tvoj text... pratim jos od Mondo dana... POZ

Stefan Antic

Shawn Kemp ?

Faustino Asprilla

Svaka cast Majstore. Svaka cast za tekst.

Sas
Ostalo još 1500 karaktera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.