Retrospektiva: Kako je Mirza Delibašić postao trener Bosne?

Postoje ljudi koje klub angažuje, plati i nakon određenog vremena isprati. Postoje i oni rijetki bez kojih priča o tom klubu jednostavno ne može biti ispričana, a Mirza Delibašić je za sarajevsku Bosnu pripadao ovoj drugoj kategoriji.

Kinđe je Bosnu kao igrač odveo do vrha Jugoslavije i Evrope. Kada više nije mogao igrati, nije prestao osjećati odgovornost prema klubu kojem je poklonio najbolje godine karijere.

Arhivski intervju novinara Muhameda Omerovića, objavljen pod naslovom „Trener iz sentimentalnosti“, otkriva kako je Delibašić odlučio postati trener Bosne. Priča je nastala u trenutku kada je nekadašnji evropski prvak prolazio kroz jednu od najvećih kriza u svojoj dotadašnjoj historiji.

Bosna je krajem osamdesetih bila daleko od ekipe koja je 1979. godine u Grenobleu postala prvak Evrope. U dvije uzastopne sezone Studenti su se borili za opstanak u Prvoj saveznoj ligi i tek u završnici uspijevali izbjeći pad u niži rang.

Sarajevska publika bila je naviknuta gledati vrhunsku košarku, velike igrače i borbu za trofeje. Zbog loših rezultata tribine su postajale sve praznije, a klub nije uspijevao pronaći izlaz iz krize.

Na klupi su se smjenjivali Svetislav Pešić i Mladen Ostojić, ali očekivanog napretka nije bilo. U oba navrata ekipu je privremeno preuzimao Delibašić i za nekoliko utakmica uspijevao napraviti ono što njegovi prethodnici nisu tokom većeg dijela sezone.

Nakon završetka prvenstva Bosna je ponovo krenula u potragu za trenerom. Kandidata je bilo mnogo, ali su neki odmah odbili ponudu, dok su drugi postavljali zahtjeve koje klub u tom trenutku nije mogao ispuniti.

Rukovodstvo se obratilo i ljudima koji su dobro poznavali Bosnu, među kojima je bio profesor Milivoje Karalejić. Ni on se nije želio odreći posla na Fakultetu za fizičku kulturu, iako je prihvatio ostati uz klub u ulozi trenera-savjetnika.

Delibašić je tada obavljao funkciju tehničkog direktora i uporno ponavljao da ga trenerski posao ne zanima. Govorio je da nema namjeru sjesti na klupu i da sebe ne vidi u toj ulozi.

Upravo su u njemu, međutim, ljudi iz kluba vidjeli osobu sposobnu ponovo pokrenuti Bosnu. Kada je postalo jasno da od dolaska kvalitetnog trenerskog imena neće biti ništa, Kinđe je promijenio mišljenje.

„Bezbroj puta sam rekao da sam za Bosnu sentimentalno vezan. Kada sam vidio da od novog kvalitetnog trenerskog imena u klubu neće biti ništa, odlučio sam sjesti na klupu. Došlo je do promjene u mojim razmišljanjima. Shvatio sam da klubu koji toliko volim najbolje mogu pomoći ako budem radio kao trener. Siguran sam da kao trener mogu pružiti mnogo više nego kao direktor i to je presudilo“, objasnio je Delibašić.

Njegov dolazak nije bio rezultat dugogodišnjeg plana da izgradi veliku trenersku karijeru. Bio je to potez čovjeka koji nije mogao mirno gledati kako klub koji voli tone prema dnu.

Delibašić je otvoreno priznao da drugi stručnjaci prema Bosni nisu mogli osjećati ono što je osjećao on. Za profesionalne trenere preuzimanje ekipe u tako teškoj situaciji predstavljalo je veliki rizik, dok je za Kinđeta to bila lična obaveza.

„Da smo bili u situaciji u kojoj se Bosna nalazila kada je Bogdan Tanjević 1980. godine otišao za selektora, vjerujem da bi se treneri otimali za ovo mjesto. Klub bi mogao birati najboljeg. Ovako je sve išlo teško jer niko nije bio zainteresovan za Bosnu u njenoj tadašnjoj situaciji. Svi su se plašili odgovornosti, a pravom profesionalcu nije svejedno gdje će i s kim raditi. Oni nisu bili emocionalno vezani za klub kao ja“, govorio je Kinđe.

Znao je da povezanost s Bosnom može predstavljati i prednost i problem. Ljubav mu je davala dodatnu energiju, ali je bio svjestan da emocije ponekad mogu dovesti do pogrešnih odluka.

„Prednost je što čovjek radi ono što voli i u klubu koji voli. Nedostatak se ogleda u mogućnosti lakšeg pravljenja grešaka. Ipak, svjestan sam trenutka u kojem se nalazim i sasvim sam svjesno prihvatio ovu funkciju“, rekao je Delibašić.

Njegova namjera nije bila samo privremeno ugasiti požar i ponovo se vratiti u kancelariju. Najavio je da će na klupi ostati četiri sezone i da u tom periodu želi napraviti temelje za povratak Bosne u vrh.

Plan koji je iznio bio je nevjerovatno ambiciozan s obzirom na stanje u kojem se klub nalazio. Delibašić je javno poručio da želi osvojiti najmanje jednu titulu prvaka Jugoslavije.

„Možda ovo zvuči neskromno, ali ako nema cilja, ne vrijedi ni raditi. Još gore bi bilo da nam cilj bude mjesto u sredini tabele bez velikih ambicija. Koga bi interesovao takav klub? Ne želimo postati ni prolazna stanica za mlade košarkaše. Bosna će od sada raditi kao Partizan, Cibona, Jugoplastika i Olimpija“, bio je jasan Kinđe.

Bio je svjestan da povratak na vrh ne može doći preko noći. Prvi zadatak bio je stvoriti stabilnog prvoligaša koji neće tokom svake sezone strahovati za opstanak.

Bosna u tom trenutku nije mogla dovoditi najveća imena jugoslavenske košarke jer na tržištu gotovo da nije bilo slobodnih igrača. Delibašić je najavio da će se klub u narednim godinama pojačavati, a kao prvo novo ime spomenuo je 17-godišnjeg Popivodu iz Nikšića.

Istovremeno je ostao bez iskusnog Benačeka, dok je Predrag Danilović nakon dvogodišnje pauze odlučio karijeru nastaviti u Partizanu. Kinđe je mladom košarkašu poželio uspjeh, ali nije skrivao nezadovoljstvo načinom na koji se beogradski klub ponašao prema Bosni.

Delibašićeva prva velika najava nije se ostvarila onako kako je zamišljao, niti je u kontinuitetu proveo četiri godine na klupi. Bosnu je kasnije preuzimao u još nekoliko navrata, a njegov najveći trenerski rezultat stigao je s reprezentacijom Bosne i Hercegovine, koju je 1993. odveo do osmog mjesta na Evropskom prvenstvu.

Ipak, ovaj arhivski razgovor savršeno objašnjava odnos Mirze Delibašića i Bosne. Nije postao njen trener zato što je tražio posao, želio novac ili pokušavao produžiti vlastitu slavu.

Postao je trener jer su drugi odbili, jer je klub ostao bez rješenja i jer nije mogao okrenuti glavu. Jednom riječju koju je i sam izabrao - iz sentimentalnosti.