Utah Jazz, John Stockton, Karl Malone, Jeff Hornacek. Omiljena ekipa moje mladosti i danas igra odličnu košarku pod vodstvom neprevaziđenog trenera Jerry Sloana.
"Kako kralju možeš navijati za Utah?", "Pa, ljudi su katastrofa. Oni odvratni bijelci sa kratkim šorcevima."
"Jesi vidio onog Hornačeka (obavezno je išlo sa č), pa šta je ono...." "Jao, kakav je onaj Ostertag (većina srećom ne pamti Marka Eatona), bože sačuvaj pa kakvi su im ono dresovi"..."Pravo dosadna ekipa" ...itd.
Naslušao sam se svega.
NBA ligu sam počeo pratiti još 1988. godine kada su se u bivšoj SFRJ počela prikazivati NBA, a i kada je Sarajevo počelo dobijati kablovsku televiziju (kanal Super pa zatim Screensport su redovno prikazivali najbolju košarku na svijetu). Krenulo je sa utakmicama Lakersa, Celticsa i Pistonsa i tu je za mene bio kraj. Bosna, Cibona, Jugoplastika, Partizan su otišli u daleki drugi plan.
Ekipu Utaha sam upoznao kroz Karla Malonea i Johna Stocktona. Kasnije će se ispostaviti da je to vjerovatno najbolji dvojac koji je košarkaški svijet do sada vidio. Malone je meni 10-godišnjaku izgledao kao figura He-Mana dok je Stockton i tada izgledao kao navijač koji je za nagradu izabran iz publike da odigra jedan napad sa NBA igračima. Samo ime kluba je vjerovatno jedno od najgorih u istoriji sporta. Utah Jazz je zadržao ono Jazz nakon preseljenja iz New Orleansa, prijestolnice jazz muzike. Državu Utah u većini čine Mormoni koji sa jazz muzikom nemaju apsolutno nikakve veze. Ime je ko zna zbog čega, ostalo.
NBA NA OBN-u
Dužan sam jedno objašnjenje s obzirom da me vrlo često zovu ili zaustavljaju na ulici i pitaju isto pitanje ”Šta je sa prijenosima utakmica. Zašto snimci?”. S obzirom na trenutnu programsku šemu OBN-a (koju kreiraju čelnici kuće, a ne komentatori), NBA liga ide nedjeljom oko ponoći. Na početku sezone smo to uspjeli eskivirati sa dva direktna prijenosa, no u posljednja četiri termina idu snimci jer nedjeljom mi imamo ponuđenu samo jednu utakmicu za Evropu. To znači da ukoliko imamo prava na recimo meč Toronto – Chicago u nedjelju od 19h, a utakmica Indiana – Boston ide isti dan u ponoć mi ne možemo direktno prikazati ovu drugu jer je treba dodatno skupo platiti. Eventualno možemo zamijenti za termin subotom ukoliko se emituje dobar meč ali i to pod uslovom da postoj signal za Evropu. Nadam se da će svi ljubitelji košarke uvažiti ovo objašnjenje. Evo šta možete gledati na našem programu do kraja godine…
Nedjelja 14.12. 23:50 Toronto – New Orleans
Sub/Ned 21.12. 01:00 Orlando – LA Lakers
Četvrtak 25.12. 23:00 LA Lakers – Boston
Sub/Ned 28.12. 02:30 Houston - UtahPočetkom rata sam iz svog zapaljenog stana spasio samo jednu kasetu Utah Jazza, tada najsvježiju iz play offa '92 protiv Seattlea. U toj utakmici koju je Utah izgubila Karl Malone je u svakom napadu vodio u školu Shawna Kempa. Finta, šut, ulaz, igra dva na dva, igra leđima prema košu. Kemp je uglavnom gledao. Jazz je te godine igrao finale zapadne konferencije gdje su poraženi od Portlanda. Osim Malonea i Stocktona tu je bio i "ubica sa poludistance", bek Jeff Malone (igrač sa najpravilnijim šutem u NBA), te gomila anonimusa Delaney Rudd, David Benoit, Blue Edwards, Mike Brown (kao da čitate iz telefonskog imenika).To će nekako ostati vječni put Jerry Sloana dva, možda tri kvalitetna igrača i gomila prolaznika iz kojih je Jerry uvijek izvlačio maksimum.
U ratu je bilo teško pratiti bilo šta vezano za košarku ali s obzirom da su sve TV stanice u našoj zemlji "krale" prijenose DSF-a, Eurosporta itd. onda bi se potkrala i koja NBA utakmica. Za struju smo se snalazili kako god smo mogli. Tajno priključenje na "prioritet", obični akumulator, tramvajski akumulator (zbog kojeg je život rizikovalo barem šest ljudi koji su se vraćali sa linije odbrane na Vrbanji), plinski agregat (to je tek posebna tema. Kada padne pritisak plina slika na TV ekranu se smanji na veličinu graška i samo čekaš da aparat eksplodira.). Jedan prijatelj je u trenucima najveće krize sa strujom u ljeto '95 tokom finala Orlando - Houston svaki dan išao u KSC Skenderiju pod kišom granata i snajperskih metaka kako bi kod svog oca snimio te utakmice. Ako to nije ljubav prema košarci, onda ne znam šta je.
Utah je tih godina igrala dobro ali do finala nije mogla. Ispriječili su se dvostruki prvaci Houston Rocketsi i za uvijek smotane centre Utaha (u to vrijeme predvođene posebno nespretnim Feltonom Spencerom) doslovno neuhvatljivi Hakeem Olayuwon. Hakeem koji je imao srčane probleme tokom čitave svoje karijere je Utahu u play offu '95 ubacio 45 poena iako su mu tokom svakog time outa davali kisik.houston ih je eliminisao najprije '94 pa zatim i '95 iako je Utah drugi put imala prednost domaćeg terena (rezultat odlučujuće pete utakmice sam saznao tek tri dana nakon što je odigrana.Treba li uopšte da opisujem svoje razočarenje.)
Proboj ka eliti je krenuo godinu kasnije. Novo finale zapadne konferencije, ovaj put protiv Seattle Sonicsa. Utah se vratila iz deficita od 3-1 u seriji i izborila sedmu utakmicu u Seattleu. Moje navijanje je već preraslo u fanatizam. Obukao sam sretnu majicu, dvije znojnice na ruke u čast Karla Malonea i zauzeo tačno određeno mjesto na kauču. Nije pomoglo. Sonicsi su slavili sa 90:86. Rezultat kao i veći dio utakmice znam napamet i danas iako sam je gledao samo jednom. Međutim pada nije bilo. Utah se vratila još jača u naredne dvije sezone. U međuvremenu se navijačka grupa koju sam činio ja proširila na još dva člana. Moji jarani Faris i Zlaja su također počeli da simpatišu Utah i sve važnije utakmice smo gledali u Farisovom stanu. Vjerovatno jedina tri čovjeka u Sarajevu koja su u tim finalima protiv Chicago Bullsa navijali za Utah smo bili mi.
Kakve su to utakmice bile... Posljednju minutu pete utakmice finala '98 sam proveo u hodniku (onaj meč u kojem je Malone ubacio 39 poena a Toni Kukoč odigrao odlično za Bullse). Jednostavno nisam mogao da gledam... Faris je tokom tih mečeva iz stana izbacivao raju koja bi došla da gledaju utakmicu, a pri tome bi po Utah nešto krenulo naopako. Nakon trojke Stocktona za vodstvo 86:83 u šestom meču pomislio sam da je titula blizu...onda se ukazao Jordan...ostalo znate.
Objasno sam već da su me ka Utahu privukli Karl Malone i John Stockton. Kasnije sam zavolio kompletnu ekipu a možda i najviše trenera Jerry Sloana. Utah je igrala i danas igra košarku kakva se meni sviđa. Zna se ko su glavni igrači ali i "pomoćna radna snaga" ima jasno definisane uloge. Znači nije bilo onih primitvnih pokušaja da se napravi ekipa od "deset podjednakih igrača"(jedna od odvratnijih košarkaških teorija) gdje bi svako postizao po desetak poena. Znalo se ko troši najviše lopti ali i ostali imaju priliku i prostor da daju doprinos. Napadačka egzekucija Utaha posebno tokom 90-tih je nešto što treba, po mom mišljenju prikazivati na svim trenerskim seminarima. Niko u NBA nije postizao više lakih poena na potpuno postavljene protivničke odbrane od Utaha, niko (Ako vam neko kaže da se u Evropi igra bolja odbrana nego u NBA znajte da nema pojma o čemu priča). Ono što je posebno impresivno je to što su svi protivnici znali šta dolazi ali niko to nije mogao da zaustavi. Jazz je kroz Sloana uvijek odavao dojam prave profesionalne ekipe "Dođemo, uradimo svoje i baš nas briga šta ko kaže ili misli o nama". Kada gledate Utah nikada nećete vidjeti udaranje u prsa nakon važnog šuta, pokazivanje ka nebu, urlanje u kameru. Zakucavanje je sredstvo da se postigne koš, ništa više. Tako je i danas. Igrači su uvijek besprijekorno pripremljeni (Stocktonu je nakon dva i pol sata kondicionog treninga 1991. izmjereno 39 otkucaja srca u minuti. Karl Malone je na 118 kg težine imao 2% masnoće u tijelu!!). Ono najvažnije, ekipe Jerrya Sloana dolaze da igraju maksimalno svake večeri. (Jedna od najvećih gluposti koju razni "poznavaoci" iz Evrope proturaju o NBA ligi je ona da se tamo ne igra ozbiljno do play offa. Pitajte Jerry Sloana.)
Od tima koji sam ja bukvalno obožavao je ostao još samo trener i njegov dugogodišnji pomoćnik Phil Johnson (Čovjek sa brkovima koji uvijek govori "Nemoj Jerry", kada Sloan krene u obračun sa sudijama.) Jerry Sloan je na klupi Utaha već 20 godina. U tom periodu u NBA su se desile 222 trenerske promjene. Sloan je vodeći samo jednu ekipu NBA ostvario preko 1 100 pobjeda u karijeri... Ekipa koju je on vodio je 16 puta zaredom igrala u play offu i ono što je možda najvažnije za svo ovo vrijeme igrači mu nikada nisu okrenuli leđa. Uvijek su davali sve na terenu. Sloan je veliki borac i to je prenio i na većinu igrača koje je trenirao. Blizu odustajanja je bio samo 2004. godine kada je supruga Bobby izgubila bitku sa rakom. Počeo je puno da pije. Srećom nije trajalo dugo. Vratio se, a i danas u 67-oj godini života ne pokazuje znakove usporavanja, kao ni njegova ekipa. Čovjek koji, zamislite nepravde nikada nije bio trener godine u NBA i ove sezone uprkos brojnim povredama ključnih igrača vodi Utah ka vrhu zapadne konferencije i traži prvu titulu prvaka.
Teško je naći nekoga ko je više zaslužuje.
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
