Belma Baralija: Više nam ne mogu reći "šta žena zna o fudbalu? Zna više nego mislite"

Glasnogovornica mostarskog FK Velež za SportSport.ba

Belma Baralija nije djevojka kakvu susrećete svaki dan u susjedstvu. Nije uobičajeno naići na djevojku kojoj je nogomet velika opsesija, a generalno sport - najvažnija stvar u životu.

Reklama - nastavite čitati ispod oglasa

Belma je, kako to za sebe voli reći, "ovisnica o trčanju" i česta je učesnica kros te uličnih utrka, a priprema se i za još zahtjevnije stvari. Na sve to kod ove djevojke nakalemila se velika ljubav prema mostarskom FK Velež i rezultat svega je da je Belma danas uposlenica "Rođenih".

Radi u PR službi mostarskog kluba te je urednica i voditeljica klupske "Velež TV kao i suradnica još nekih medija. Baralija je o tome kako je zavoljela sport, Velež i još ponešto govorila za SportSport.ba.

Prvo što nas je zanimalo bilo je otkud tolika ljubav prema trčanju i općenito prema sportu?

"Iako je pomalo dosadna fraza da je ljubav prema sportu počela 'od malih nogu', zaista je tako" - počinje Belma svoju priču i dodaje:
"Tada kao djeca nismo imali mobitele i ostalu tehnologiju, pa smo svoje slobodno vrijeme provodili na školskim igralištima.
Dok su se curice igrale lutkama ili bavile plesom, ja sam s dječacima igrala fudbal, skupljala sličice sa evropskih i svjetskih prvenstava". - govori Baralija.

Fudbal je i prvi sport koji si počela trenirati?
"Tako je, ali sam imala 'lošu sreću', nije nas bilo dovoljno, svega devet curica u klubu, u FK Radobolja, pa smo uvijek morale 'posuđivati' golmana i jednog štopera od dječaka. Bilo nas je dovoljno tek za futsal. Nakon nepunih godinu dana na naš trening dolazi doktor koji je radio sistematske preglede u Rukometnom klubu Velež, sadašnjem Rukometnom klubu Lokomotiva koji predlaže da dođem na prvi trening rukometašica. Tako je počela priča s rukometom. Za Velež i Lokomotivu vežu me lijepa sjećanja, putovanja, utakmice, ali i mukotrpne pripreme." - prisjeća se Belma.

Ljubav prema rukometu te držala dosta duže?

"Rukomet sam trenirala osam godina, a kasnije sam napravila veću pauzu zbog saobraćajne nesreće. Ali ni to me nije spriječilo sa aktivnostima.Tada sam otkrila jednu novu ljubav, onu prema trčanju, koja jednostavno postane dio svakodnevnice. Ne kažu bez razloga 'trčanje je najbolja terapija'. Zaista, zaboravite na probleme, 'napunite baterije', ostavite negativnu energiju i spremno dočekujete nove izazove."

Trčanje se održalo kao ipak najveća ljubav?

"Išlo je postepeno. U početku je to bilo pretrčano svega nekoliko kilometara, a danas sam već standardni trkač krosa, uličnih utrka na 5 ili 10 km, kao i utrka polumaratona (21 km). Uskoro ću se odvažiti i na punu maratonsku (42 km) utrku, ali za to treba još priprema. Nevjerovatno je koliko čovjek postane snažniji, ne samo fizički, nego i psihički. U 21. kilometru na trci postavim sebi mnogo pitanja. 'Mogu li ja to?' 'Kako ću rasporediti snagu?' 'Što meni ovo treba?' Ali na kraju, kada protrčim kroz cilj, dobijem onu simboličnu medalju, sretna sam što sam sve izdržala, što sam samu sebe pobijedila i što još snažnija u istom tom trenutku razmišljam već o narednoj trci i svim tim momentima iz cilja, novim drugovima i drugaricama sa staze, podršci koju dobijem, svim tim aplauzima i zahvalna Bogu na zdravlju! Kao nekom ko se rekreativno, dakle u slobodno vrijeme, bavi trčanjem nerijetko mi postavljaju pitanja poput 'koja si bila na utrci?' Obično odgovorim : 'Prva!' Jer to za mene bude velika pobjeda, kao što sam gore već spominjala cijelu tu borbu."

Ima li nekih utrka na kojim si ostvarivala neke značajnije rezultate?
Kada bih izdvojila utrke koje su mi najvažnije, to bi sigurno bila Heineken 0.0 5K Spring Run, utrka koja se trčala pod sloganom 'Trčim za nekoga sa autizmom' gdje su trkači koji su imali želju 'prodavali' metre/kilometre te tako skupljali novac za programe za edukaciju djece iz autističnog spektra koje provodi Udruženje EDUS. Tom prilikom na društvenim mrežama sam 'prodala' svoje kilometre i skupila 313,00 KM te tako bar na trenutak razveselila nekoga. Naše malo, nekome je mnogo! Izdvojila bih i Termag Challenge Race, utrku od 10 km na Jahorini, gdje sam se prvi put susrela sa trailom, tj. brdskim trčanjem. Navikla na cestovne trke, uslove i pravila, na nagovor prijateljice, prijavila sam se po prvi put za trail trčanje koje sa sobom vuče neke nove izazove. Šuma, neravan teren, brdovit, strmovit, blato, ali sve to na jednu stranu, na drugoj je strani ova ostvarena srebrena medalja i zahvalnica prijateljici što me je prijavila i ukazala mi na ljepotu trčanja u prirodi. Kada je u pitanju priroda, za vrijeme pandemije korona virusa, primijetan je bio veliki broj ljudi u prirodi u Mostaru. Konkretno na brdu Fortica, Hum, na izletištima Buna, Bunica, Sjeverni logor, Bare, Trimuša i dr. To je ono što veseli u cijeloj priči, ljudi su se počeli kretati, misliti na svoje zdravlje, ali ono što je više paralo oči bilo je smeće koje smo ostavljali za sobom. Zar nam neko mora reći da počistimo nered za sobom? S obzirom na to da najavljuju novi val pandemije, predlažem da svako pokupi za sobom smeće da bismo opet mogli uživati u prirodi, baviti se sportom, šetati sa djecom itd."

Kako si proživjela period pandemije, jesi li 'usporila' s trčanjem i aktivnostima?

"Kada smo već kod pandemije, nisam prestala sa aktivnostima. Trenirala sam kao i uobičajeno, a da bismo bili više motivisani, s obzirom na to da nema organizovanih utrka, nekoliko udruženja je pokrenulo virtualne utrke. Svako ko se prijavio mogao je da bira rutu kojom će trčati. Prijavila sam se na utrku na 10 kilometara koju je organizovao Banja Luka Half Marathon pod sloganom 'I RACE VIRTUAL' pa sam ostvarila lični rekord istrčavši simbolično u Veležovom dresu, relaciju Sjeverni logor-stadion Rođeni-Sjeverni logor."

Kad smo već kod Veleža, možeš li nam reći kako se ta ljubav dogodila?

"Stadion i Veležove utakmice počela sam posjećivati prije 15-ak godina, ne sluteći da ću nekad i raditi u ovom klubu. Neke ulaznice još uvijek čuvam u kolekciji. Vikend je uvijek bio praznik, kada Velež igra kod kuće. Znalo se desiti da pješke idem sa prijateljicom iz grada do stadiona, a na tom putu razmišljamo o taktici kao najveći stručnjaci, ko će zamijeniti igrača koji je kartoniran, koja je formacija, ko se povrijedio... Pomalo neobično za djevojke tada. Danas već mnogo više imamo žena i djevojaka na stadionu, sve je više djevojaka koje prate fudbal, što me raduje. Više nam ne mogu reći: 'Šta žena zna o fudbalu?' Zna mnogo više nego što mislite."- kroz osmijeh govori lijepa Belma.

Na sve to si dodala i novinarstvo?

"Nakon srednje škole upisala sam Fakultet humanističkih nauka, odsjek za Komunikologiju, živeći svoje snove, a to je školovanje kako bih nekad u budućnosti bila sportski novinar, poput Belmina Karamehmedovića i Medine Šehić, koji su obilježili moje djetinjstvo. Željela sam svu onu ljubav o kojoj sam pisala gore i iskustvo igranja i treniranja u nekoliko sportova spojiti sa obrazovanjem. Nakon završeng fakulteta prvo iskustvo sa sportskim novinarstvom imala sam na jednom sportskom portalu, moj prvi zadatak je bilo praćenje Svjetskog prvenstva u košarci 2010. godine, nakon toga imala sam angažmane u još nekoliko online medija, potom City TV, što je bilo moje prvo iskustvo s kamerom, odnosno pred kamerom, čemu sam mnogo zahvalna kolegama i kolegicama koji su mi prenijeli znanje i gdje sam napravila svoje prve korake kada je u pitanju TV novinarstvo. Trenutno sam dopisnica nekoliko medija kao i urednica i voditeljica Velež TV-a. Uređujem web stranicu kao i Instagram i Facebook stranicu kluba, zajedno sa divnim kolegama iz administracije i YouTube kanala Velež TV, gdje svi svakodnevno pokušavamo da ovaj segment podignemo na što veći nivo, da redovno obavještavamo naše navijače i javnost o novostima, podsjećamo na važne događaje.  Na kraju svega mogu da kažem: Voljeti ono što radiš i raditi ono što voliš je najveći užitak i jedna od najvećih sreća. Smatram da tek sada, i pored svega što sam ranije rekla o svojoj ljubavi prema fudbalu u potpunosti mogu shvatiti onu našu poznatu mostarsku izreku: Mostar u srcu, Velež do groba, jer Velež je zaista ljubav, veća i od samog fudbala."

Imala si kroz ovaj posao priliku razgovarati i s mnogim poznatim sportašima iz BiH?

"Tako je, no ono što sam kroz medije, koje sam gore spomenula, isticala jesu uspjesi mladih sportista. Iako sam imala nekoliko intervjua sa poznatim sportistima naše zemlje, ipak sam mnogo više voljela raditi intervjue sa nekim mladim nadama bh sporta. Znam koliko država ne ulaže u takve talente, koliko se bore zajedno sa svojim roditeljima i spozorima, kako bi otišli na neko svjetsko prvenstvo i bili ambasadori države, predstavljali nas u najboljem svjetlu. To je najmanje što mogu učiniti, jer kao što sam već spomenula, naše malo nekome je mnogo! Dodala bih i to da sam uspješno završila program Zagovaranja za smanjenje faktora rizika za zdravlje stanovništva u lokalnoj zajednici, koju su provodile Asocijacija XY i Agencija Boram, gdje sam bila u grupi koja se borila za uvođenje zdrave ishrane u vrtiće, čiji je projekat u procesu realizacije. Prema mnogim sprovedenim istraživanjima, veliki je postotak pretile djece u BiH, a razlozi tome su nedovoljna fizička aktivnost i nezdrava ishrana. Stoga je jako važno, ovakvim i sličnim projektima ukazati na to i boriti se za poboljšanje poražavajuće statistike." - završila je ova svestrana i lijepa djevojka svoju priču za SportSport.ba.

Reklama - nastavite čitati ispod oglasa

Komentari (1)

Nikada žena neće biti jak trener kao Murinho,Ferguson ili Klopp.Niti će igrati kao Messi,Ronaldo,Zidane,Ronalinho i ostali.Jednostavno nije isto haha

TheSaboteur
Ostalo još 1500 karaktera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.