"Uzora nikada nisam imala, a Merlinom se borim protiv nostalgije" · Intervju

I dok se najveća pažnja usmjerava ka košarkašima, a žene smatra isključivo pogodnima za odbojku ili neki drugi od "ženskih" sportova, ipak mora se priznati da smo plodna zemlja i za košarkašice.

Razija Mujanović je najpoznatija, članica Hall of Famea, sinonim ženske košarke već decenijama i vjerovatno jedan od razloga zašto mnoge djevojčice zavole upravo ovaj sport. A u BiH je sve više ljepotica koje, umjesto višesatnog šminkanja pred ogledalom (a i za to se nađe vremena) radije rade trbušnjake, džogiraju, odlaze na treninge i stvaraju svoj identitet. U sportu i općenito.

Marica Gajić je rođena 27. aprila 1995. godine u Bijeljini i sa 14 godina bila je najbolja igračica u BiH prvenstvu za seniorke, tada još kao članica Budućnosti. Ova prelijepa i izuzetno ljubazna djevojka ima razloga da bude ponosna na sebe, a ako ste zapamtili maločas ispisan broj njezinih godina, onda ste valjda svjesni da njeno vrijeme tek dolazi.

Početak intervjua za SportSport.ba morao je biti rezervisan za bosanskohercegovačku reprezentaciju, koju Marica s ponosom predvodi već nekoliko godina, bez obzira o kojem uzrastu da se radilo. U nastavku donosimo razgovor s našom košarkašicom, o tome kako je počela njena bogata karijera, njeni planovi za budućnost, činjenica da je učestvovala na WNBA Draftu, izboru muzike, načinu života, uzorima, a i povjerila nam se da je - sretna i (pretpostavljamo) jako zaljubljena.

Košarkaška ženska reprezentacija BiH odigrala je dvije utakmice u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo. Pobjeda nad Slovačkom, a onda poraz od Crnogorki. Koliko možete biti zadovoljni tim učinkom i možemo li da se nadamo plamanu na Eurobasket?

"Mislim da smo svi zadovoljni proteklim ciklusom kvalifikacija za EP, s obzirom da smo iznenadile odličnu selekciju Slovačke i uz pomoć publike došle do pobjede u prepunoj Skenderiji. Iako je ekipa Crne Gore objektivno gledano, trenutno iskusnija i kvalitetnija od naše ekipe, ostaje žal i gorak ukus od poraza. Smatram da smo mogle napraviti i u Podgorici iznenađenje, naravno pod normalnim okolnostima, što tada nikako nije bio slucaj. Šanse za EP svakako imamo. Imamo jako talentovanu ekipu, sa par igračica koje imaju dovoljno iskustva da pomognu mlađim igračicama. Našu ekipu treba graditi iz dana u dan, iz ciklusa u ciklus, ništa se ne može očekivati preko noći. Treba tu još mnogo da se radi i nadogradi, ali ja vjerujem da ovaj tim ima potencijal i to svakako mozemo dokazati".

Vi ste, Marice, jedna od boljih i iskusnijih igračica u timu kojeg vodi mladi stručnjak Goran Lojo. Možete li nam malo dočarati atmosferu iz reprezentacije, koliko vremena provodite zajedno i da li i izvan parketa često viđaš ostale djevojke, odnosno da li se često čujete?

"Ono što je važno i što me raduje je to da su sve djevojke jako dobre ličnosti, željne rada i dokazivanja, vlada pozitivna atmosfera i kad je tako onda rezultat obično ne izostane. Svima nam je čast braniti boje naše države i svjesne smo naših uloga u reprezentaciji. Sa djevojkama održavam kontakt, neke od njih znam dugo godina i sa njima sam dosta bliska u privatnom životu. Prilike za susret su rijetke, s obzirom da igramo u različitim ligama, ali mi to sve nadoknadimo u tih par dana kada se sastanemo povodom reprezentacije.

Iako imate tek 22 godine, može se reći da je iza Vas bogato isksutvo igranja u raznim klubovima. Na WNBA draftu ste bili izabrani kao 32. pick od strane Washinftona Mysticsa. Nije mala stvar? Kako je to tada izgledalo?

"Suvišno je trošiti riječi na važnost i veličinu te činjenice da si izabran na draftu najprestižnije košarkaške lige na svijetu. Dugo poslije toga nisam bila sigurna da li je to realnost ili ću se svakog momenta probuditi iz sna. Sada kada u Turskoj već dvije godine imam priliku igrati sa i protiv djevojaka koje dugi niz godina nastupaju u WNBA, sve se čini mnogo realnije. Za mene je čast i privilegija dobiti takvu priliki".

Zanimljivo da ste sa samo 14 godina bila najbolja košarkašica u BiH kao igračica Banovića. Čini se da ste jako rano zavoljeli ovaj sport?

"Pa, i ne baš jako rano. Sa nekih 11-12 godina sam počlela trenirati. Mnogo rada, odricanja je dovelo do toga da brzo napredujem i sa 14 godina budem MVP naše lige. Sezona provedena u Banovićima je bila od izuzetnog značaja za mene, tada premladog igrača, i zahvalna sam im na pruženoj prilici. Vrijeme provedeno tamo mi uvijek izmami osmijeh na lice.

Celje je bio važan dio karijere. Kao da je to Vaš drugi grad, uz onaj gdje ste rođeni? Osvojili ste mnoge trofeje u Sloveniji, a i osobno ste dobili mnoga priznanja, vjerujemo da još uvijek na jednom mjestu imate posložene sve te medalje i trofeje?

"Celje je možda i najvažnije razdoblje za mene. Tamo sam se afirmisala kao igrač, izgradila kao ličnost, završila srednju školu i naučila da se borim sama kroz život. Došla sam tamo, ne znajući gdje dolazim i u šta se uopšte upuštam. Sa 15 godina su me 'bacili u vatru', dali mi priliku da igram, sa tim sam dobila i odgovornost, pritisak, ali da nije bilo toga, ne bih bila tu gdje sam sada. Bilo je mnogo lijepih i manje lijepih trenutaka, zahvalna sam i na jednim i na drugim, ojačala sam u svakom slučaju. U ove lijepe momente svakako spadaju trofeji i priznanja, koje moje drage sestra i mama vrijedno skupljaju i slažu u našem domu u Bijeljini".

Šta za Vas znači košarka? Kako je došlo do toga da odluka padne baš za košarku i možete li da se prisjetite početaka?

"Košarku sam počela trenirati sasvim slučajno, sve drugarice su počele trenirati i jedan dan sam i ja došla da vidim kako to sve izgleda. Ne mogu reći da je baš košarka bila moja prva ljubav, s obzirom da je to oduvijek bio generalno sport, ali znam da je sigurno najveća. Počela sam trenirati u jednom selu pored Bijeljine, na vanjskom terenu obraslim travom, u KK Budućnost, već poznatom kao "BIH fabrika talenata". Prvi treneri su mi bili Dario i Dragana Cojic, koji mi predstavljaju podršku od početka moje karijere, i sigurna sam da su oni pored moje porodice ljudi koji će uvijek vjerovati u mene, šta god se desilo. Uvijek naglašavam gdje sam i kako počela ovaj put, jer smatram da nikad ne treba zaboraviti takve stvari".

Koliko ste 'dobri' sa muškim reprezentativcima i našim draguljima poput Nurkića ili Muse, pratite li ih, kao i ostale muške reprezentativce?

"Naravno da pratim, ne samo naše košarkaše, pratim naše reprezentativce i reprezentativke u svim sportovima. Sa Nurkićem, Musom i cijelom tom generacijom sam možda i najbliža, s obzirom na to da smo blizu godinama. Uvijek mi je drago vidjeti te ljude i imaju moju apsolutnu podršku. U našoj državi, takvih ljudi koji se izbore za nešto je jako malo i zaslužuju podršku od svih nas".

Koje slavne košarkašice su Vam na neki način uzor ili uzora imate u nekoj drugoj strukturi života? Možda u roditeljima?

"Iskreno, uzora nemam i nikad nisam imala. Trudim se postavljati sama sebi ciljeve u životu, napredovati iz dana u dan, u svakoj sferi života, biti bolji čovjek prije svega, jer sam i sama takva da te osobine najviše cijenim. Naravno da postoje osobe čiji rad i životne uspijehe ne mogu da ne pomenem, jedna od njih je neponovljiva Razija Mujanović, koja je zadužila košarkaški svijet u BIH za cijeli život. Jedina osoba koja mi predstavlja uzor, u privatnom životu, je moja majka. Ona je za mene lavica koja je cijeli svoj život predala meni i mojoj sestri i pružila nam bezuslovnu ljubav".

Da li ste već u sretnoj vezi ili u fazi da tražite srodnu dušu i u stvari kakav muškarac bi za Maricu bio idealan?

"Samo ću reći da sam sretna i neka to bude dovoljno".

Kada nema košarku, u čemu najviše uživate, odnosno šta smatrate načinom opuštanja?

"Volim putovati, provoditi vrijeme sa meni bliskim osobama, volim Sarajevo, uživam u sitnicama. Za mene nije od nekog velikog značaja kako i gdje provodim vrijeme, nego sa kim".

Koju vrstu muzike slušate i posjećujete li često kino?

"Muzika je još jedna moja ljubav, volim dobru muziku, nebitno koja je vrsta. Mogu da slušam stvarno sve, ali kad sam sama, često znam biti nostalgična i onda pustim Dinu Merlina, Bijelo Dugme, volim Mariju Šerifović.
U kino idem rijetko, više volim pročitati dobru knjigu ili jednostavno ostati u stanu i odgledati film".

Smatrate li da ima nade za sportiste u BiH ili da je jedini spas odlazak u neku inostranu zemlju?

"Kako stvari trenutno stoje, nažalost nema druge opcije nego potražiti priliku u nekoj drugoj državi. Pri tome nisam pristalica toga u reprezentativnom smislu, ali ne osuđujem te koji su se odlučili zaigrati za drugu državu. Teško je napraviti nešto u BIH, prva bih najviše voljela da sam mogla ostati kući i raditi ono što volim. Iskreno se nadam da će to u buducnosti ići nabolje".

Evo imate priliku da poručite nešto mladim curama, dečkima koji se žele baviti sportom, šta im savjetujete? Kako do uspjeha?

"Ja sam oduvijek važila za osobu koja možda nije bila tako kosarkaški talentovana, ali sam uvijek bila borbena, uporna i davala svoj maksimum u datom trenutku. Ne govorim to samo za košarku, nego za generalno sve u životu. Bitno je da šta god radimo u životu, a mislimo da je vrijedno, damo 100 % od sebe".

Tip ste cure koja odmah sve rješava i naglas kaže što misli ili radije popustite i prešutite ono što vidite da nije u redu?

"Volim i cijenim osobe koje mi sve kažu u lice i trudim se biti takva. Mada, ponekad je bolje popustiti i ugristi se za jezik. To sama ocijenim zavisno od situacije. Živimo u takvom svijetu gdje nekad jednostavno ne možeš naglas reći sve sto misliš, ljudi to iskoriste protiv tebe. Što se tiče rješavanja problema i stvari, ništa ne ostavljam za poslije i uvijek sve riješim što je prije moguće".

Za kraj, postoji li nešto što niste ostvarili, a da o tome maštate od malena? Šta bi bila kruna Vaše karijere ili života?

"Moram biti iskrena, ni u jednom momentu nisam pomislila da mi se život može odviti na ovaj način na koji se odvija. Zahvalna sam na svim pruženim prilikama i životu sa svim ovim usponima i padovima. Jedina stvar o kojoj maštam od malena je da budem sretna, i to je jedini moj cilj u životu. Naravno da postoje te neke moje željice i težnje ka ostvarivanju istih, ali mi ništa neće vrijediti ako nisam sretna. Zato je to jedina stvar koju sam sebi zacrtala i to smatram da bi bila kruna mog zivota".