Iranski div večeras je najveća prepreka BIH: "Bojao sam se izaći vani, bio u depresiji..."

Sa Irancima se dobro poznajemo, igrali smo u finalu i 2018. godine kada su Iranci slavili u Nizozemskoj i stigli do sedmog zlata. Radi se o pravom odbojkaškom klasiku, s obzirom da skoro 20 godina ove dvije selekcije vode velike bitke za medalje.

Tako će biti i večeras kada se naši zlatni momci pred uvjereni smo punom dvoranom imati priliku da po četvrti put postanu najbolja svjetska selekcija, dok će Iranci pokušato to da učine osmi put.

Svakako najveća snaga Irana je pravi div Mortez Mehrzada, visok 246 centimetara.

Mortez je najviši čovjek Irana, najviši u historiji Paraolimpijskih igara i ujedno treći najviši čovjek na svijetu, a sjedećom odbojkom počeo se baviti nakon što ga je na televiziji primijetio iranski trener Hadi Rezaei.

On je tražio igrača koji sjedeći može bez problema vidjeti iznad mreže i zbog toga je kontaktirao Mortezu.

“Mi smo mu dali nadu. Tajna je u tome što je ranije rijetko izlazio iz kuće budući da su ga ljudi čudno gledali, a sada, kada je poznat, svatko se želi slikati s njim. Postao je prvak”, priča Rezaei.

On je 2016. godine postao paraolimpijski prvak, te najbolji strijelac finala protiv, sjetit ćete se vjerovatno, Bosne i Hercegovine.

U 16. godini imao je preko 190 centimetara i tada su mu doktori dijagnosticirali akromegaliju, bolest koja uzrokuje da hipofiza otpušta previše hormona rasta.

Prema istraživanjima, ljudi s ovim stanjem imaju veću vjerojatnost razvoja raka i ne dožive duboku starost. Osim toga, kao petnaestogodišnjak doživio je nesreću na biciklu koja mu je ozbiljno oštetila kralježnicu i zaustavila rast desne noge. Sada je šest centimetara kraća od lijeve. Zbog toga mora da se kreće sa štakama ili u invalidskim kolicima.

Pravila sjedeće odbojke ne razlikuju se mnogo od onih u tradicionalnim sportovima. Na terenu je šest igrača, uključujući i jednog libera. Utakmica se igra do tri osvojena seta. Svaku etapu osvaja ekipa koja prva osvoji 25 "bodova" s prednošću od najmanje dva boda.

Razlike se mogu vidjeti u pogledu samog terena. Teren je manji, dimenzija 10x6 metaraMehrzad je i ranije čuo za sjedeću odbojku, ali tek nakon razgovora s Razaeijem počeo je ozbiljno trenirati. U početku je trenirao u svom rodnom gradu.

"Gledao sam iransku reprezentaciju tokom utakmica u Londonu. Odbojku sam tretirao kao zabavu, ali sve se promijenilo kada sam pozvan na trening. Selektor je jednom prilikom rekao da sam jako dobar i da me želi u reprezentaciji. Bio je to moj početak kao profesionalnog igrača, rekao je on za Tehran Times.

Sport mu je vrlo brzo promijenio život. Iranac tokom svog djetinjstva praktički nisu napuštali kuću. Bio je introvertiran i sramio se svoje visine. Bolest je također dovela do deformacije kostiju lica, zbog čega je imao velike komplekse.

"Bojao sam se izaći van. Nisam bio siguran u sebe, nisam mogao mirno hodati ulicom. Borio sam se s depresijom. Sve se promijenilo kad sam počeo igrati. Odbojka je razbistrila sve moje strahove i počeo sam normalno živjeti. Prije toga ljudi su buljili u mene otvorenih usta. Sada dolaze do mene i žele selfie", dodavši:

"Sport je neophodan za osobe s invaliditetom. Bio sam sramežljiv i nisam bio nimalo pričljiv. U početku sam se bojao razgovarati s ostalim igračima, ali suigrači su me primili vrlo srdačno. Puno su me podržavali i bodrili. Mislim da se niko ne bi trebao bojati isprobavanja novih stvari. Zahvaljujući njima, možemo se samo razvijati", dodao je iranski div.