Ubijeni u pojam: Kardinalno "kriminalni" mentalni sklopovi

U samo nekoliko dana na dva primjera svjedočili smo našem kardinalno "kriminalnom" mentalitetu. Prvi je bio bolno otrežnjujući, drugi srećom nije završio toliko samoubilački koliko je mogao. 

Prvi primjer je utakmica rukometne reprezentacije u Talinu. Pobijediš tri dana ranije u Sarajevu sedam razlike, otprilike realna razlika u kvaliteti je jedno deset... Odeš u goste, znaš koliko ti utakmica donosi, ali izgubiš četiri. 

Rasijanost, dekoncentracija...

Nebitno što izgubiš, bitno je to što te nema nigdje, rasijanost, dekoncentracija, pogubljenost... U zbiru, šta je bilo? Nisi iskoristio svoj potencijal, kapitalizirao realnu, neupitnu razliku u kvaliteti.

"Sami sebi smo najveći protivnici", ponovio je Mirsad Terzić koji sa svojim Veszpremom rijetko gubi.

U utorak pak, ko je u životu pregledao makar deset onakvih utakmica, bez da je ijedne odigrao, mogao je naslutiti šta će se desiti juniorima Željezničara protiv Lokomotive u prvom meču drugog kola UEFA Lige mladih (1:1). 

Bio je to susret dvije kvalitetom neuporedive ekipe na terenu, Plavi su se doslovno igrali sa domaćinom i umjesto da dobiju pet-šest razlike, doveli su se u situaciju da izgube. I taj izjednačujući gol je bio smiješan, no da golman Dujmović kasnije nije odbranio penal, džaba ti što si ih "razvalio" ako nisi to kapitalizirao.

Hoćemo li u prošlost? Teletović s parkinga? Treba nam deset protiv Litvanije na Evropskom košarkaškom prvenstvu u Sloveniji da prođemo grupu. Nebitno što će ta Litvanija kasnije igrati finale, bolji ljudi za klasu. I imamo u jednom trenutku teško zamislivih 14, ali ne bismo mi bili mi da nismo to doveli na tačno onoliko koliko nam je potrebno da ne prođemo dalje.

Podanički mentalitet

Ovaj primjer bi trebalo možda proučavati kada kolektivna svijest bude na tom nivou da ne potcjenjuje i ismijava ulogu psihološke pripremljenosti, značaj ljudi koji se bave mentalnom pripremom. 

Trebat će za to vremena jer u svemu kasnimo. Mi smo kolektivno podaničkog mentaliteta, previše smo kroz historiju bili ugnjetavani i potlačeni da bismo vjerovali sami sebi onda kada se od nas nešto očekuje. I previše smo navikavani na poraze, neuspjehe, a učenje po modelu samo stvara novu nevjericu i novo srljanje.

Spotski psiholozi su činjenica u svijetu razvijenog sporta već dvije decenije, u naznakama bili su prisutni i ranije. Svi ozbiljni, vrhunski sportski kolektivi imaju ljude kojima je zadatak naučiti sportiste kako da ostvare svoj puni potencijal i kako da se nose sa pritiskom. 

To su dvije osnovne zadaće sportskih psihologa. Ako ne posjeduješ pomenute karakteristike, možeš ih naučiti. Ali ne, kod nas se rad s psihologom smatra paganskim običajem. Čuj psiholog, pa nije niko lud.

"Pričam s pojedinim rukometašima tokom meča s Estonijom, oni gledaju kroz mene. Kao da pričam zidu. Ne da nisu prisutni na utakmici, nego kao da nisu u Talinu uopće", začuđen je bio blijedilom pojedinaca direktor rukometne reprezentacije Gordan Muzurović.

Nije se ranije imao priliku direktno susretati i bivati u takvim okolnostima. Da je međutim pričao nekada s Damirom Džumhurom koji je spoznao davno značaj psihologa, on bi mu objasnio kako su ga naučili da slabost pretvori u prednost. Povremenu nervozu i negativnu energiju kanališe u svoga pokretača. I onda bi možda shvatio da neko s tim ljudima treba da radi i na mentalnom planu, ne samo fizičkom i taktičko-tehničkom.