Legendarni Kirlil Lazarov završio je svoju igračku karijeru u 43. godini.
Lazarov je tokom karijere osvojio veliki broj trofeja i individualnih nagrada te se s pravom smatra jednim od najvećih u historiji rukometa.
Prvi klub mu je bio RK Ovce, zatim su uslijedili angažmani u Zagrebu, Veszpremu, Ciudad Realu, Barceloni, a posljednjih pet godina karijere je proveo u Nantesu.
Od brojnih rekorda sigurno će se najviše pamtiti od onaj iz 2009. godine kada je na Svjetskom prvenstvu u Hrvatskoj u dresu Sjeverne Makedonije postigao čak 92 gola.
U posljednjih godinu i pol bio je i selektor Sjeverne Makedonije, a nedavno je potpisao novi četverogodišnji ugovor.
"Poštovani
Oglasi
Moje dugo i divno putovanje se završilo. Odluka je bila teška, ali ipak očekivana. Teško jer sam radio ono što volim, od srca, sa puno strasti i entuzijazma. U mojim godinama nije nimalo lako igrati na visokom nivou u klubu sa velikim ambicijama i očekivanjima iu ligi čija reprezentacija već dvije decenije dominira svijetom rukometa.
Ovu odluku nisam želio da saopštavam mnogo ranije, iako sam znao da je kraj, da je posljednja sezona. Želeo sam da budem profesionalan i motivisan kao što sam bio tokom svoje karijere. Kada nešto radite s velikom ljubavlju, možete pomjeriti granice.
Odlazim ponosne glave, igrajući za klubove-institucije kao što su Zagreb, Veszprem, Ciudad Real, Barcelona, Nantes. Klubovi, gradovi i države u kojima sam boravio najmanje pet godina, što pokazuje obostrano povjerenje koje sam stekao sa ljudima sa kojima sam radio. Poverenje se stiče uz mnogo truda, posvećenosti, doslednosti… To me čini posebno ponosnim što nisam zatvorio vrata tim sportskim institucijama. Počev od matičnog kluba, Ovče Pole, preko Boreča i Pelistera, polako, pravim odlukama i čvrsto na zemlji, bez ikakvih iluzija, zakoračio sam u Evropu.
Mnogo titula, mnogo uspeha i razočaranja, uspona i padova, pobeda i poraza, situacija iz kojih nikad nije bilo izlaza, ali sam sa puno vere, posvećenosti i poštenja uspeo da stanem na noge i nastavim dalje.
Posebno mi je drago što sam, pored obaveza prema ovim rukometnim institucijama, našao vremena, želju i strast da budem u službi naše reprezentacije. 25 godina i trinaest velikih takmičenja sa malom državom, uvek autsajder protiv velikih, uvek sa velikom verom da David može protiv Golijata, igrajući iu petoj deceniji života za svoju zemlju, daje mi pravo da pogledam svakoga u oku, čak ni ja nikada nisam ispunio nečija očekivanja.
Javno se zahvaljujem svojoj porodici na podršci tokom ovog perioda.
Hvala mojim bliskim ljudima kojih nema mnogo, ali nije malo. Oni će se prepoznati u ovim riječima. Hvala svim navijačima koje sam kroz karijeru imao u velikom broju, koji su znali prepoznati teške situacije i dati podršku kada je najpotrebnije da se zajedno radujemo, čak i u bolnim porazima, iz kojih smo zajedno izašli jači.
Završetak igračke karijere samo je kratak pogled na rukomet. Moj već započeti izazov je trenerski poziv i vjerujem da ćemo se i ovdje zajedno radovati, tugovati i nadograđivati, pomičući nove granice.
“Moj moto koji će me ponovo voditi biće – uvijek do pobjede", napisao je Lazarov u oproštajnom pismu.
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
