Marijana Arapović: Uz rukomet obožavam voziti bicikl i popiti pivo, a na predrasude se samo smijem! · Intervju

No, nećemo se bauviti fantastičnom Merdan Kolar. Marijana Arapović djevojka je koja je u ruke dobila krupan zalogaj i ne baš laku zadaću. Bivše državne prvakinje, rukometašice HŽRK Zrinjski proživljavaju malo teže momente u odnosu na one na koje su navikle u nekim za njih ljepšim danima. Mlade Mostarke vode borbu za povratak u društvo najboljih timova naše zemlje a njihova trenerica Marijana, danas 27-godišnjakinja, kada je ušla u trenerski posao bila je najmlađa trenerica u Bosni i Hercegovini a možda i šire. Temperamenta i lijepa Mostarka kaže kako ne štedi ni sebe ni svoje mlade igračice. Kada smo prikupljali informacije prije ovog intervjua rekli su nam da je bije glas da je strog trener. Ono što se na njoj vidi je da joj je vrijeme koje je provela na trenerskoj klupi već donijelo onu prijeko potrebnu patinu i iskustvo a u intervjuu za SportSport.ba Marijana je pričala o dosta toga a nas je prvo zanimalo otkud se našla u rukometu?

„Počela sam trenirati u HŽRK Katarina još u trećem razredu osnovne škole" - otpočinje svoju priču Marijana i nastavlja: - "Skoro sve moje vršnjakinje išle su na rukomet pa je put i mene nanio tamo. Išlo je to jako dobro, napredovala sam ali mislim da sam previše mlada upala u prvi tim i kako to biva kod nas, treneri nas mlade skoro i ne primjećuju. Na sve to se nakačila i činjenica da baš u tom trenutku nisam bila spremna podnositi jače treninge i došlo je do ozljede ramena koja je bila takve prirode da sam znala da je neko ozbiljnije bavljenje rukometom došlo do kraja. Tu su tada bile Nela Ljolje, Mirjana Pehar, Klaudija Knezović, Jelena Kekić, strašno jaka konkurencija i cure od kojih se itekako imalo što naučiti. Pa onda Marija Boras, Ivana Mlakić, toliko sjajnih igračica, uzora kakvih danas nažalost mlade rukometašice jednostavno nemaju. U starije igračice smo gledale doslovce kao u Boga, a danas, pošto nema toga, nekako je i taj odgoj i razvoj igračica krenuo u nekom drugom smjeru. Kad već spominjem ove poznatije igračice moram spomenuti da sam imala prigodu učiti i od legendarne Sanje Bajgorić što je za mene bilo neprocjenjivo iskustvo. Kao igračica sam se poslije te ozljede nekoliko puta vraćala no niti jedan put nisam dopustila da se ta ozljeda potpuno izliječi nego sam nedovoljno oporavljena srljala na parket. Poslije sam prešla u klub koji je tada koegzistirao s ostalim u ŽRK Kosača na nagovor jedne od prijateljica. Skoro je uslijedila fuzija tog kluba sa HŽRK Zrinjskim. Pošto na igračkom polju nisam mogla zbog ozljede više dati bogzna što od sebe, nekako je brzo stigla ponuda da počnem trenirati jednu skupinu djevojčica što me ispočetka iznenadilo i nekako sam osjećala određenu skepsu prema tome pa čak i dozu straha. No nekako nakon početnog šoka mi se to postepeno počelo sviđati i sa svojom kolegicom Tinom Biokšić sam se brzo uhodala i ubrzo su počeli dolaziti rezultati u vidu titula kadetskih prvakinja (osvojene u Tesliću) i viceprvakinja Bosne i Hercegovine. Već šest godina radim s tim curama, uživam kroz upoznavanje njih upoznavati i samu sebe. Uživam u svakom trenutku provedenom na terenu, nema tog lošeg dana kojeg mi trening ne može popraviti".

Iz igračkih si tenisica zakoračila takoreći odmah u trenerske vode, šta je lakše, gdje se bolje osjećaš?

„Lakše je definitivno biti trener. Ja nikada nisam voljela iskreno kondicijske treninge, slabo sam ih podnosila i svakako se bolje osjećam kada ih zadajem nego kada ih radim haha. Ma ne, zaista, ovo radim već šest godina, pronašla sam se u ovome, upoznala ove djevojke i nemam puno dileme oko toga šta mi je draže i u čemu više uživam“.

Marijana, čuli smo da si na glasu kao strog trener?

„Pa vidite, mora se zauzeti neki stav, ali vjerujem da je „stroga“ ipak prejaka riječ. Kažem, stav se mora zauzeti i da ne ispadne grubo, moraju se pokazati zubi da se zadobije poštovanje i igračica a i ljudi koji to posmatraju i nadziru sa strane. Da ne bi bilo onih stavova u stilu „pa ona je mlada, šta će ona“. Neka granica mora postojati i nije ju preporučljivo prelaziti. Stava sam da se hijerarhija mora znati i poštivati pa u skladu s tim stavom nekako gradim svoju karijeru, svoj stil baš prema tim pravilima i postulatima“.

Šta se desilo sa HŽRK Zrinjski koji je ne tako davno bio i državni prvak, kako je klub doživio takav pad?

„Nema tu neke velike filozofije po meni. Dok ima para ima i muzike i praktički u toj frazi leži sva filozofija oko tog pada o kojem pričamo. Tih godina u vrhu je bio Zrinjski, sada su Grude, poslije Gruda će biti netko treći, apsolutno sam uvjerena da taj put novca određuje sve. Zrinjski je osvojio dosta toga, vjerojatno je došlo i do nekog zasićenja kod ljudi oko kluba pa je pad u neku ruku i bio logičan. Dobre su vijesti to što dobro stojimo u drugoj ligi i na dobrom smo putu povratka u Premijer ligi. Trenutno smo treće na ljestvici s par kikseva koji nam se nisu smjeli desiti no ono što ohrabruje je da nam svi glavni konkurenti Krajina i Vitez dolaze u Mostar pa je računica jasna. Povratkom ozlijeđenih cura u pauzi mislim da ćemo biti kadre da dobijemo te utakmice i da se vratimo u najjači rang ženskog bh rukometa“. Vjerujem i da ako uđemo u PL, da ćemo uz određene korekcije i malo bolje financije u startu biti ekipa za sredinu ljestvice".

Marijana, kakva si privatno, onda kad nisi na rukometnom igralištu i među svojim igračicama?

„Ne znam šta da kažem, bilo bi bolje da pitate druge“ – pomalo stidljivo odgovara Marijana i dodaje: „Vodim normalan i običan život, najbolji drug pored rukometa mi je biciklo na kojem provodim jako puno vremena. Ostalo vrijeme provodim ispijajući kave s dragim ljudima a u zagradu slobodno možeš napisati i pive hahahaha. Normalna sam, kao i svi, tako barem mislim“ – kroz smijeh govori trenerica rukometašica Zrinjskog.

Jesi li se susretala s predrasudama vezanim za tvoje godine i činjenicom da si djevojka u poslu koji uglavnom obnašaju muškarci i kako si se nosila s tim?

„Pa moram priznati da jesam. Pogotovo na početku. Bilo je priča „toliko i toliko joj je godina“, „neće se moći nositi s igračicama od kojih je tek malo starija“ „žensko je“....ispočetka mi je bilo teško kad bih čula takve stvari, nekih prvih mjesec dana bila sam jako ranjiva i u tom sam si periodu postavljala dosta pitanja. Moja pomoćnica Tina Biokšić mi je dosta pomogla, dosta smo razgovarale. Tražila sam savjete i od starijih trenera no nakon nekog vremena iz takvih sam stvari počela izvlačiti motiv. Iz svakog eventualnog podcjenjivanja pronalazila sam snagu i sve to pretvarala u svoju prednost. Više s tim nemam nikakvih problema a ako eventualno i čujem nešto takvo sada se tome samo slatko nasmijem“.

Gdje vidiš sebe u budućnosti, kakve su ti ambicije? Jesu li vezane za rukomet?

„Da pitate moju mamu rekla bi – Njemačka“! – kroz iskreni smijeh otpočinje Marijana odgovor na ovo naše pitanje i nastavlja u ozbiljnijem tonu: „Rukomet je trenutno sada moj život i u tom se pronalazim i osjetim da bih mogla napraviti neki iskorak u tom polju. Ne gledam i ne volim gledati toliko daleko, idem polako, ne pravim krupne korake. Bila sam na pragu odustajanja ali spletom okolnosti sam ostala tu i sada se već usuđujem gledati naprijed. Pripomogli su tu i neki pozivi, recimo od sportskog Saveza grada Mostara, da budem izbornica reprezentacije grada u nekom njihovom projektu a prije godinu dana sam pozvana i da radim u U-16 reprezentaciji. Poziv je stigao i ove godine i veliko je zadovoljstvo shvatiti da sav taj trud i rad netko primijeti i cijeni".

Tvoj rukometni uzor je Veselin Vujović?

„Da, temperamentom kažu da jako podsjećam na njega, po nekim reakcijama na utakmicama. Ima tu još nekoliko njih od kojih kupim pojedine finese no Vujović i taj njegov temperament su mi nekako najbliskiji pošto me i samu krasi takav, jako sličan temperament i narav“.

Mostar je rasadnik talenata u svim sportovima. Ima li u gradu talentiranih djevojaka koje mostarski ženski rukomet mogu vratiti u sam vrh?

„Vjerujte da je talentiranih cura jako mnogo. I ne samo cura, muški rukomet se također može u svom omladinskom pogonu pohvaliti s nekoliko vrhunskih talenata. Muški su ipak više eksponirani i prate se više nego mi pa im je i lakše iskočiti. Mi smo u kratkom vremenskom periodu izbacili 4 sjajne igračice. Ana Pehar je već na spisku reprezentacije Hrvatske, Anđela i Marija Stojić uspješne su u Njemačkoj, Tea Vučina u Austriji, sve je to dokaz da se kvalitetno radi i da talenata itekako ima. Puno cura je otišlo vani, ali imamo dobru i veliku bazu, puno je cura koje se mogu razviti u vrhunske rukometašice“.

Na čemu inzistiraš kao trener, je li to taktika ili fizička sprema?

„Moderno je vrijeme, rukomet je evoluirao i velika većina igre zasniva se na brzini i snazi. Da bi se moglo dobro trčati neophodna je fizička sprema. Taktika je bitna ali o spremi ovisi može li se to što je dogovoreno u taktičkom dijelu sprovesti u djelo. Na sve to je opet po meni najbitnija glava, ako ona nije na svom mjestu onda uzalud i sprema i brzina i sve“.

Talenat ili rad?

„Mislim da je to u ovom sportu specifično i mislim da je oko 50-50. Mislim da je džaba talenat ako nisi spremna, a isto tako i obratno, uzalud fantastična sprema ako nemaš smisla i ono bitno u glavi da tu spremu iskoristiš na najbolji mogući način. Opet, ako nemaš dobre uvjete za rad onda u vodu padaju i sprema i talenat. Mi smo ovdje godinama u žestokoj improvizaciji, prave i adekvatne dvorane sem školske na Bijelom Brijegu u gradu nema pa se snalazimo kako znamo i umijemo po gradu, po manjim, neuvjetnim dvoranicama, ali uspijevamo se nekako skrpiti. Dobro nam dođe školska dvorana u Zaliku koja je jako uvjetna. Pravi uspjeh je jako teško napraviti ako nema pravih uvjeta".

S tek 27 godina i jako mnogo iskustva iza sebe Marijana tek treba da da ono najbolje od sebe. I rukometu i životu. S iskustvom koje je skupila spremna je sa svojim curama da vrati rukometašice Zrinjskog u elitni rang bosanskohercegovačkog rukometa, a onda da uz dodatn trud i rad koji ovoj atraktivnoj i temperamentnoj Mostarki nisu strani sebe dokaže i na višoj instanci.