Čovjek kojeg niko nije mrzio

Goran je kod ljubitelja tenisa zauvijek osigurao status legende, ni svi osvojeni trofeji Rogera Federera, Rafaela Nadala i drugih asova ne mogu mu uzeti taj status. Bilo ko ima pravo reći da je Roger bolji igrač, da je Rafa bolji, ili bilo ko drugi, ali da je neko bio zabavniji na terenu, da je neko imao moć nasmijati publiku, poput Gorana, to niko ne može reći.

Da su Englezi znali šta će im uraditi 2001. nikada mu ne bi uručili pozivnicu za Wimbledon. Te godine su Englezi očekivali konačno naslov prvaka Tima Henmana, ali nisu računali da u Goranu još uvijek ima teniskog znanja i snage za jedan takav pothvat kao što je osvajanje nezvaničnog naslova prvaka svijeta.

Nikada se nije štedio, povrede su ga omele da uzme još pokoji naslov, ali taj njegov naslov prvaka iz 2001. godine urezan je u sjećanje teniskih zaljubljenika dublje od pet naslova nekog drugog "običnog" asa. Jer Goran nije bio običan, on je bio poseban, The Special One, poput Mourinha.

Do tog naslova prvaka imao je tri poraza u finalima Wimbledona. 1992. godine ga je Andre Agassi dobio u pet setova, ali je majstor servisa zabio 39 asova u finalu, čak dva više nego je Agassi imao na cijelom turniru. Dvije godine kasnije u finalu ga je pomeo Pete Sampras, a tog mjeseca je završio kao drugi igrač svijeta, što mu je bio najbolji ranking u karijeri.

Dvije godine kasnije je imao najbolju godinu u karijeri, najbolju do osvajanja Wimbledona. Te 1996. je uzeo pet turnira, a dvije godine kasnije izgubio je treće finale u All England Clubu, drugo od Samprasa. Nakon toga je karijera malo usporila. Povrede ramena bile su bolne. Međutim, nakon svake oluje sunce jače zasija.



Englezima je 2001. trebalo nekoliko igrača s pozivnicom kako bi popunili brojku od 128 učesnika. Neko se sjetio Gorana, tada 125. igrača svijeta. Tri finala bila su dovoljan razlog da ga pozovu da se pojavi i eventualno izgubi u prvom kolu. Međutim, Goran je nadmašio sve, prije svega sam sebe.

Redom su padali Jonsson, Moya, a onda je na red došao Andy Roddick. U trećem kolu je Goran išao na najtalentiranijeg tenisača svijeta, a pred sam meč legendarni John McEnroe je izjavio kako ne vidi način na koji Goran može dobiti Andyja. "Ako Goran dobije Andyja sići ću na teren i pasti travu", rekao je John. Goran ga je dobio, ali John nije ispunio svoje obećanje.

Nakon Roddicka Goran je saslušao domaćeg aduta Grega Rusedskog, a zatim Marata Safina. I onda veliko polufinale. Tim Henman, dugogodišnja nada Britanaca da se domognu naslova. Timu nije mogao pomoći ni sami Bog. Kiša je nekoliko puta prekidala meč, ali je Goran sve izdržao i u pet setova izbacio Henmana. Otočki mediji su proklinjali onoga ko je uručio pozivnicu velikom Goranu.

Goran je pobjedom nad Henmanom stvorio veliku psihološku prednost pred finale sa Patrickom Rafterom. Ponovo je igrao pet setova, u petom je slavio sa 9-7, a nakon zadnjeg poena bacio se na najvrijedniju svjetsku travu i rasplakao poput malog dijeteta. Suze su lile niz lice, a nakon uručenog trofeja pogled je bacio ka nebu i zahvalio Bogu na pomoći, te trofej posvetio pokojnom Draženu Petroviću, još jednom velikom asu iz Dalmacije.

Na Rivi ga je dočekalo 150.000 ljud. Jedna velika karijera dobila je pravi pečat. Kasnije ništa nije bilo bitno. Te je godine još dobio nagradu BBC-a za sportsku osobu godine, a okušao se i kao nogometaš, bio je prijavljen za Ligu prvaka kao igrač Hajduka. Nije zaigrao, ali jeste kasnije zabio u Maksimiru na oproštaju Zvonimira Bobana. Tenisu se pokušao vratiti, ali je bol u ramenu bila jača od želje u srcu.

Bio je još moralna podrška Ljubičiću, Ančiću i ostalima u osvajanju Davis Cupa u Bratislavi protiv Slovačke 2005. Danas je čest gost humanitarnih turnira, gdje god da dođe dočekaju ga sa poštovanjem. Sportista od glave do pete. Nikada nije tražio opravdanje za poraz u povredama, iako je mogao, uvijek je sportski čestitao pobjedniku. Danas je malo ljudi poput Gorana, a proći će još dosta vremena dok se na sceni pojavi takva sportska veličina poput njega.