Sochi. Vruć. Hladan. Naš. U četiri ujutro, aerodrom u Sochiju življi je nego onaj u Sarajevu u vrijeme najveće špice.
Potpuno internacionalna ekipa, ljudi iz čitavog svijeta, najviše Amerikanci i Kanađani, ali i Nijemci, Austrijanci, Japanci, Finci i nekoliko Bosanaca sa osmjesima na licu čekaju provjeru pasoša.
Olimpijska akreditacija srećom vrijedi kao viza, pa nismo morali prolaziti neugodnu proceduru objašnjavanja da za našu malu zemlju viza za Rusiju nije neophodna. Iskreno i sumnjam da bi blago nervozni carinik imao mnogo razumijevanja za nas, iako smo među rijetkim gostima koji znaju čitati ćirilicu i koji dolaze iz zemlje u kojoj će na 49% teritorije mnogi Rusiju i danas nazivati Majkom.
Na samom startu putovanja, krenula su iznenađenja. Prvo neugodno: stan koji smo rezervisali nekako je zauzet, ali nana Albina za nas ima drugi. Kaže da je još bolji. Kao da imamo izbora nakon što smo se ukrcali u avion? Nakon toga ugodno: iz OKBiH javili su da šalju auto po nas na aerodrom i koji će nas prebaciti do odredišta. I tako u zoru, na aerodromu na obali Crnog mora dvije osobe visoko guraju znak na kojem je natpis koji poziva nas. Stoje jedno do drugoga, ali nisu znali da čekaju iste goste. Mora da se radi o jako značajnim ličnostima iz velike medijske korporacije.
U Sochiju već na aerodromu, u bilo koje doba dana i noći možete kompletirati proces akreditovanja. Čak 22.000 volontera iz cijele Rusije stigli su u ovaj grad kako bi pomogli da se svi gosti osjećaju što bolje. I bez obzira šta o tome mislili zapadni mediji, gledajući zadovoljna lica gostiju, pa i ono koje vidim u ogledalu, sigurno da u tome itekako uspjevaju. Naš domaćin, Ilija, ne vidi nikakav problem u tome što ovu noć nije mogao spavati kako bi sa aerodroma prebacio dva sarajevska novinara. Za svoj rad nije plaćen, kaže da mu je dovoljna nagrada što je tu i što učestvuje u ovom spektaklu. Sretan je da pomogne da se Rusija predstavi u što boljem svjetlu na velikoj pozornici.
U auto sa bosanskim zastavicama sjedamo Albina, Ilija, Deba i ja i Titovom ulicom idemo sa aerodroma prema gradu. Sat vremena kasnije i konačno stižemo u stan gdje nas dočekuje još jedna nasmijana bakica Ana. Nije valjda da i Ana spava sa nama u stanu?? Nije valjda to ta iznenadna promjena lokacija?? Srećom, nije.
U 6 ujutro, konačno je vrijeme za odmor. Uskoro ćemo konačno vidjeti i gdje smo stigli.
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
