"Svećenik me došao vidjeti i već mi je pripremao mjesto na nebu"

Jakobsen se probudio u bolničkom krevetu, jedva se pomjerao i nije mogao govoriti. Imao je cijev u grlu. Ne zna ni gdje, ni šta se prethodno dogodilo. Uz njegov krevet tri ljekara, govore mu da je operisan i pitaju ga da li može da pomjera ruke i noge. Može, ali dosta teško.

Kažu mu da je pobijedio u utrci i pitaju da li želi da zna kako je bilo kada su došli po njega. Doktor mu pokazuje fotografiju i poručuje da je krv bila sve što su vidjeli kad su došli na mjesto nesreće. Izgledao je kao da je pregažen.

"Za većinu vozača bila je to prva utrka nakon zaključavanja. Bio sam upoznat s ciljem, učinio sam to godinu prije. Lijevo, desno, pa ravno kroz Katowice. Cilj je bio tamo gdje je uvijek bio: nizbrdo. Sjećam se da sam bio dobro raspoložen tokom utrke. Sjećam se da sam pozdravio svog timskog kolegu Juliusa van den Berga, koji je bio u vodećoj grupi. I ušao sam u zadnji kilometar odmah iza Davidea Ballerinija i Floriana Sénéchala. To je posljednje čega se sjećam. Sve što se dogodilo poslije je prazno", rekao je nizozemski biciklista.

Hiljadu kilometara dalje, njegova djevojka Delore (22) i njeni roditelji gledaju televiziju u kuhinji.

"Posljednjih deset kilometara uvijek me nervira kad započne guranje. Uvijek idem i radim nešto drugo. Stalno slušam utrku, ali treba mi nekakva distrakcija. Taj je dan bio isti. Radila sam nešto drugo kad je moj otac vikao dok je Fabio pobjeđivao. Požurila sam da i sama to vidim. Odjednom se sve dogodilo. Sve se dogodilo tako brzo. Na reprizi sam vidjela kako se zabio u čovjeka i cilj, s kacigom koja mu je odletjela s glave. Znala sam da se nešto loše dogodilo. Nazvala sam liječnika tima Yvana Vanmola, ali nije mi mogao reći ništa osim da je Fabio u nesvijesti ", kaže Delore.

"Na Twitteru sam čitala samo horor priče. Ništa nisam mogla učiniti osim da sjedim kraj televizije moleći se da ne umre. Nakon pola sata spakirala sam kofer i krenula za Poljsku. Kasnije te noći zazvonio mi je telefon. Liječnik tima. Pustila sam da pušta neko vrijeme, bojeći se odgovora. Toliko sam se bojala da su to loše vijesti i da će mi reći kako mog Fabija više nema", poručuje mlada djevojka.

Fabio Jakobsen u svom intervjuu također objašnjava šta se desilo:

"Moj kolega Florian bacio je bicikl na ogradu i pritrčao mi u pomoć. Vidio me kako ležim na cesti, okružen srušenim pregradama. Posvuda je bilo krvi. Prolaznici nisu ništa učinili, bili su previše šokirani da bi me vidjeli. Florian je primijetio da se utapam u vlastitoj krvi. Nisam se mogao pomaknuti, vidio je paniku u mojim očima. Refleksno je malo podigao moju glavu, tako da mi je krv mogla poteći iz usta i grla. Smirio sam se, rekao mi je kasnije".

"Lice mu je bilo deformirano", prisjeća se njegova djevojka i nastavlja: "Prepoznala sam ga samo po obrvama i trepavicama. Posvuda su bili šavovi i modrice. Glava mu je bila obrijana, imao je veliku modricu na mjestu gdje mu je mozak udario u unutrašnjost lubanje. Postojala je cijev za odvod moždane tekućine. Nije mogao otvoriti usta. Kasnije, kad sam pogledala unutra, nije bilo ništa. Nedostajali su mu zubi, pola nepca, dio čeljusti".

Nadalje, biciklista priča:

"Teško mi je bilo disati, bojao sam se da se ne ugušim od kanile, svojevrsne cijevi u grlu, ali i od natečenih pluća. Davali su mi sve vrste lijekova od kojih sam utrnuo. Otupila su mi stopala, zatim zdjelica, pa ruke i ramena. Svaki put sam pomislio: to je to, umirem. Nisam, ali osjećao sam se tako. To se dogodilo pedeset, možda stotinu puta. To je bio stvarni strah od smrti. To me natjeralo u paniku. , boreći se za preživljavanje, boreći se za disanje. To je samo pogoršalo stvari. Dali su mi više lijekova da me smire, zbog čega sam još češće zaspao. To su bili najdulji dani u mom životu. Nikad prije nisam ovako patio".

Niko u tim trenucima nije mogao da mu pomogne i da mu objasni zbog čega je uopšte u bolnici.

"Ne, niko nije ništa objasnio. I nisam mogao pitati. Možda i zato što sam tamo ležao poput zombija. Kao iz drugog svijeta. Ali u međuvremenu sam mogao razmišljati o stvarima. Slušao sam i vidio što se događa oko mene. U sobi pored moje bio je još jedan pacijent. Odjednom se alarm alarmirao prilično dugo. Tada je zavladala tišina i začuo sam kako se hodnik gura aluminijskim kolicima. Jedan od onih velikih, dugih, nosio je leševe do zamrzivača. Znao sam to: Ovo je ozbiljno. Ovdje ljudi umiru. Znate, svećenik se dva puta dolazio moliti za mene.Nisam religiozan čovjek, ali pomislio sam: možda svećenik može da me spasi. Da su poslali imama ili budistu, učino bih isto. Bio sam očajan, želio sam samo da ostanem živ".

Šta je svećenik rekao?

"Iskreno, nemam pojma. Pročitao je knjigu na italijanskom jeziku. Možda se molio za moj opstanak, ali koliko znam, spremao je za mene mjesto na nebu".