Adilović & Osim: Postoji tajna vještina, biti jedno za drugo · Kolumna

Nemali je broj onih koji nipodaštavaju trenerske vještine Amara Osima, uprkos brojnim primjerima ingenioznosti svojstvenim samo rijetkim vrhunskim trenerima.

Pa makar u ovim našim minornim uvjetima, malo ko je znao od prosječnog igrača napraviti dobrog. Malo je onih koje mo pod nečijom drugom trenerskom palicom tako ašićare spoznali kao bolje igrače u odnosu na ono kakvim ih se do tada smatralo.

Sve i da nikada nije ništa osvojio, a često mu za to zasluge dovode u pitanje, barem su dva igrača koja mu se mogu zahvaliti na tome koliko je njihove karijere upristojio, koliko je doprinio da liče na nešto. Bulend Biščević i Eldin Adilović.

Trenerski postulati

Dvojica koja su drastičan zaokret u svojoj igri doživjeli, a preko kojih je Osim utvrdio osnovni trenerski postulat onih koji znaju zanat. Dakle: Imam sistem, i u tom sistemu za svako mjesto trebaju mi igrači određenih karakteristika. Kada nečije karakteristike odgovaraju meni kao treneru i onome što sam zacrtao kako treba da bude, onda može igrati i u poznim godinama skoro zaboravljeni Alen Mešanović. 

Rijetki se sada sjećaju koliko je na početku Lazar Popović nervirao gledaoce na Grbavici, ali je redovno igrao i na kraju postao čovjek kojem su pjevane pjesme. Nije možda zabijao toliko golova koliko bi se od napadača očekivalo, ali je imao svoju ulogu. Trebao je treneru za "to i to" i tu prestaje sva polemika. Ja sam trener i valjda znam zašto mi treba.

Kada je Eldin Adilović trebao doći u Željezničar, a naše tržište je i tada, kao i sada, bilo skučeno, mnogi štovatelji plave boje bili su itekako skeptični. Pa, eto, možda ima i boljih rješenja.

U slučaju Alena Mešanovića koji je bio bespogovorni prvi pik na početku drugog Osimovog mandata u Želji, nije bilo suvislo ništa izražavati, pa ni skepsu. Željo je bio osrednja ekipa koja se nastojala vratiti tamo gdje je bila sedam godina ranije. Ko god da je tada doveden - dobro je došao.

Mešanović je međutim bio baš taj koji je u tom trenutku bio najpotrebniji, vjerovatno idealan napadač za date okolnosti. Kasnije je bio svjestan svoje uloge i sve manje je igrao jer je tako zahtijevala njegova uloga.

Sa Adilovićem je bilo drugačije. Želji je trebao itekako kvalitetan špic, a izbor je pao na bivšeg igrača Čelika koji se nije nešto naigrao u prethodnim klubovima prije Želje, pa samim tim ni nazabijao golova.

Imao je zapaženih nastupa za Čelik, igrao malo u Sloveniji, tu i tamo u Mađarskoj, i onda sletio na Grbavicu. Niko ga do tada nije uopće doživljavao, tek se pomalo čulo za njega. Kako zvanični podaci vole ustvrditi, a ne ovaj novinar, za dvije godine Adilović je u Željezničaru zabio 40 golova u 71 utakmici, više od pola gola po utakmici. Pa i za to vrijeme mnogi su ga uobičavali nazivati "krampom". 

Lazović, Ivanović, Matić... i Lazar Popović

Eldin Adilović započeo je svoju karijeru 2005. godine i do dolaska u Željezničar sa kojim je, slovom i brojem, u dvije godine osvojio dvije (2) titule prvaka i bio prvi napadač, a ne neki sporedni lik, zabio je 28 golova. Šest godina - 28 golova. Dvije godine - 40 golova!

Tražilo je onda Eldina sa svih strana, ali ga nije Željo želio pustiti ispod pristojne cijene (kao ni Svraku), ali je naposlijetku Osim pristao na transfer za manje nego je prvobitno tražio. Od tada Eldin Adilović je u četiri navrata promijenio tri kluba i do danas zabio 27 golova. Danas je 2018. Dok se ne progugla teško je uopće odgonetnuti gdje on sada igra i igra li uopće.

Da li je Osim preferirao Adilovića jer ga je možda poznavao iz mlađih kategorija, a mnoge je igrače kasnije promovisao na osnovu onoga što su pokazivali u omladinskim selekcijama ili pak na osnovu stvarnih trenutnih karakteristika i kvaliteta koje drugima nisu tako uočljive - više nije ni bitno. Kasnije se tek ispostavi recimo da je Lazar Popović bio član mlade reprezentacije Srbije u kojoj su igrali Danko Lazović, Branislav Ivanović, Nemanja Matić, Miloš Krasić, pa i Ljubiša Vukelja koji je kasnije igrao u Borcu i bio kratko u Slaviji...

Bitno je nešto drugo. Ono što omogućava recimo Predragu Spasiću da igrama za Jugoslaviju, priskrbi transfer u Real Madrid. Od odbrambenog fudbalera Partizana bilo je možda zvučnijih imena, ali ne, takav mi treba i igrat će baš on. Spasić je nakon jedne godine naravno završio svoju kraljevsku epizodu, kasnije su ga uvrstili i u najgorih 11 Reala... A on je ustvari kod Ivice Osima samo izvršavao ono što je bilo zacrtano i zbog toga je izgledao bolji nego što jeste ili što bi bio kod nekog drugog koji ne zna šta će s njim. Naravno, imao je ipak i neku sposobnost zbog koje ne možeš reći da je bezveze.

Postoji tajna vještina, biti jedno za drugo, zaključio je to davno Zlatan Stipišić poznati kao Gibboni. Tako je i među trenerima i igračima.

Makar ga se ne može svrstati među legendarne igrače Želje kao Bulenda Biščevića, Adilović i potonji imaju tu zajedničku crtu. Valjali su Želji i jedan i drugi. Valjao je njima isto tako Amar Osim.