Admir Vladavić otvorio dušu: "Prijateljima sam kupovao stanove i auta, danas me ni ne poznaju" · Intervju

Njegova karijera i životna priča mogla bi da posluži kao inspiracija za vanvremenski bestseler. Vladavić je definitivno jedan od najboljih bh. nogometaša koji su iz Premijer lige otišli u inostranstvo i napravili zapažene karijere, bio je omiljen gdje god je igrao, ali u međuvremenu je potpuno nestao sa scene.

U poluilegali danas živi sladak život, slaže kockice novih poduhvata, mada se povremeno i prisjeća svih 'grijeha' koje je pravio kroz život i karijeru o čemu je bez dlake na jeziku govorio u opširnom intervjuu za SportSport.ba. Od toga kako su ga prijatelji razočarali, pa do šamaranja trenera, saigrača...

"Kada sam igrao bilo me je strah dana kada ću morati prestati, činilo mi se kao da ću ponovo morati učiti da hodam. Nogomet je moj život, u tome sam otkad znam za sebe i nekad sam se osjećao i depresivno poslije te karijere. Ali, evo, našao sam način da ostanem i dalje vezan za to. Radim kao menadžer, imam i svoju agenciju i cilj mi je da napravim nešto s tim mlađim nogometašima. Nije mi cilj da im budem kao neki šef, težim ka iskrenom i roditeljskom odnosu, jer samo na taj način možemo imati povjerenje. Vidite danas šta se radi. Igrač prevari menadžera ili suprotno, pa se ganjaju po sudovima, optužuju za ovo ili ono. Ma, dajte... Što meni to treba? Ili ćemo raditi kako treba ili nikako. Ja sam kroz karijeru imao mnogo menadžera, bilo je onih koji su kroz mene gledali samo novac, ali bilo je i korektnih", počinje Admir Vladavić svoju priču za SportSport.ba.

Vladavić je karijeru završio prije četiri godine, možda je mogao još, ali kap koja je prelila čašu bio je derbi protiv Zrinjskog u kojem je Velež poražen. Nakon te utakmice skinuo je kopačke, poklonio ih saigraču i rekao - zbogom.

"Ako nešto u životu ne volim, onda je to nepravda. Poslije svih tih epizoda u inostranstvu došao sam da pokušam pomoći Veležu, važio sam za najboljeg igrača i pojačanje, ali u tim godinama i nisam bio ono što sam nekada. Uz sve to, imao sam i privatnih problema, kako u porodici, tako i sa Žilinom s kojom sam se vukao po sudovima. Ali, sve te stvari na stranu, pri odluci da završim karijeru meni je presudilo ono što sam vidio na toj utakmici sa Zrinjskim. Na poluvremenu je jedan igrač, čije ime ne želim ni da spominjem, skinuo kopačke i rekao kako ne može više. Mi, koji smo ponikli tu i kojima Velež znači, smo kao mogli? Tad sam došao u svlačionicu i rekao da je to moj kraj, nastao je muk, ali nisam želio promijeniti odluku iako su me kasnije zvali. Kopačke sam skinuo, poklonio ih jednom mladom igraču i rekao mu: 'Sine, talenat si, trebat će ti...' Sve to me je zaboljelo."

Međutim, nije samo to bilo u pitanju.

"O ovome gotovo i da nisam govorio ranije. Prije nego što je počela ta utakmica sa Zrinjskim izlazio sam kao kapiten na teren, gledao tribine, a ono pored toliko nogometaša Ultrasi prozivaju samo mene. Ma, psuju od oca, familije, pa nadalje. Znao sam ja i ranije da nisam omiljen među njima, ali, vidite, taj klub poštujem. Na čelu je jedan veliki gospodin Danko Šulenta koji je pokazao kako se Evropa može igrati u Mostaru, kako se titula može osvajati više puta uzastopno... Znači, imam maksimalan respekt prema Zrinjskom, ali ja ne mogu voljeti taj klub. Nema to veze s vjerom i nacionalnosti, jer među prijateljima imam više Hrvata i Srba, međutim kako mogu voljeti ako znam da moj Velež danas nije na svom stadionu. Doživio sam isto tako da imam probleme kada pređem na drugu stranu Mostara, da mi demoliraju auto, a jedne prilike mi je i pepeljera proletjela kraj glave kada sam bio sa sinom."

Nije išlo sve po loju ni kada je Vladavić igrao u inostranstvu. Pogotovo Red Bull Salzburgu.

"Pravio sam mnogo grešaka kroz karijeru, vratim film često, ali kao što sam i ranije rekao, nepravdu nisam mogao da trpim. Bilo je kroz karijeru onih saigrača koji su trčali sa trenerom i prenosili mu šta su Admir, ovaj ili onaj, radili sinoć, s kojom djevojkom su bili i to su neki treneri voljeli. I onda na kraju takvi igrači igraju, iako ustvari ne znaju ni dodati loptu. U Salzburgu sam imao problem s tadašnjim trenerom Stevensom, ali i njegovim pomoćnikom. Jedne prilike sam tako 'zalomio' sa Sašom Ilićem u diskoteci, došao malo mahmuran na trening i dok sam vezao kopačke priđe meni pomoćni trener i nešto me kao udari po glavi. Vjerujte mi, nisam brojao ni do tri, samo sam ustao i nokautirao ga. Ko zna, možda su me željeli samo i isprovocirati, jer na mene i nisu previše računali, a imao sam i dobar ugovor. Kasnije sam, naravno, udaljen iz tima i tri puta na dan sam trenirao s kondicionim trenerom."

Zasluge što je završio u Red Bull Salzburgu pripadaju i - Hasanu Salihamidžiću.

"Austrijanci su dolazili nekoliko puta da me gledaju u Slovačku, mada što je interesantno, kada bi god došli bio sam među najgorima na terenu. Jednostavno nije išlo. I kasnije došlo je nekoliko ponuda na adresu Žiline, javljali su se od Bochuma, Munchena 1860, pa nadalje, a ja onako kao klasični Bošnjo samo sam rekao da idem tamo gdje ima najviše novca. Kasnije kada sam potpisao sportski direktor kluba Thomas Linke, koji je ranije igrao za Bayern, ispričao mi je da mu Hasan Salihamidžić ispričao sve najbolje o meni i da je i to odigralo veliku ulogu. Isto tako nahvalio me i Zvjezdan Misimović."

Omalovažavali su me kao da sam iz Tanzanije

Bez konflikta nije moglo ni u Žilini. Od anonimusa stigao je do kapitena i okršaja s velikanima u Ligi prvaka.

"Žilina je posebna priča, možda i nešto najbolje što mi se desilo u karijeri. S tim klubom sam osvajao titule, dobijao priznanja za najboljeg stranca u ligi, igrao sam i grupnu fazu Lige prvaka protiv jednog Chelseaja... Ma, čudo. Nekada izađem na kafu i doslovno nemam mira, konstantno prilaze navijači, čestitaju... Idol u gradu. No, bilo je tu i ružnih situacija, pogotovo kada sam tek stigao klub. Bio sam izgubljen, nisam znao ni jezik, a nisam bio ni najbolje prihvaćen među saigračima jer se nekako i pročulo da zarađujem mnogo više od njih. Tako mi je kapiten jednom u svlačionici prišao s pitanjem znam li šta je pomfrit, kao da sam iz Tanzanije, a ja onako mršav i temperamentan odgovorim odmah: 'Znam, ali objasnit ću ti ubrzo, na svom jeziku'. Nikome nije bilo jasno, da bi mu nakon tri mjeseca lupio takvu šamarčinu. Klasično omalovažavanje. Poslije je zbog svega toga ostao i bez kapitenske trake."

Ono što je Vladavić napravio u dresu Željezničara je manje-više sve poznato. No, vrlo lako je mogao postati i legenda - Sarajeva.

"Kada sam završio epizodu u Veležu postojala je mogućnost da dođem u Sarajevo. Koliko se sjećam trener je bio tada Mirza Varešanović, a predsjednik Nijaz Gracić i oni su, eto, pozvali me na razgovor i pitali koliko bi novaca želio da obučem dres Sarajeva. Kao iz topa sam rekao, 30.000 km, s tim da mi pola isplate odmah i ostatak na trening kad dođem. Obzirom da nisu pristali, sjeo sam u automobil i krenuo da se vratim u Mostar, da bi potom zazvonio mobitel i na drugoj strani linije - Dželaludin Muharemović koji je u to vrijeme bio direktor u Željezničaru. Pomislio sam da se šali sa mnom, spustio sam mu slušalicu, bio sam toliko iznerviran što sam bezveze došao u Sarajevo. Ponovo me je nazvao, ispoštovao je ono što sam tražio i na kraju došao je taj transfer u Željezničar. Ostalo je historija. Malo gdje su me cijenili kao u Željezničaru, za taj klub sam i danas vezan i smuči mi se kada vidim kakvi su danas igrači tu. Ne znaju kakvu vrijednost ima taj dres..."

Ne stidi se Vladavić danas pričati o tome kako je teško živio na startu karijere, da je pješačio kilometrima kako bi stigao na trening...

"Kao dijete živio sam u mjestu Ljubinje, to je od Mostara udaljeno nekih pola sata. Dok se nije desio nesretni rat moja porodica je bila strašno bogata u to vrijeme, djed je bio gradonačelnik, stric Zijad reprezentativac u odbojci... Svi smo živjeli super. Ali, onda je došao taj rat poslije kojeg smo protjerani. Otac je otišao u logor, bio je šest mjeseci u hrvatskom, zatim u srpskom, dok smo majka, dvije sestre i ja živjeli u jednoj maloj sobici. Preživljavali smo, nismo imali ništa, a nismo mogli da se vratimo u svoj stan. Kasnije kada sam počeo šutati loptu morao sam pješačiti 10-15 kilometara kako bih stigao na trening, jer otac nije mogao platiti kartu, a nekada sam bio i gladan. Ipak, vjerovao sam u sebe i nisam želio odustajati. Kada bih sa nekih 16 godina od Veleža dobio 150 KM stipendije bio sam presretan da mogu koliko-toliko pomoći svojoj porodici. Danas kada vidim tatine sinove, bez uvrede, kako žele plate od hiljadu, dvije, tri, a ustvari ne vrijede možda ni 12 maraka."

Prijateljima kupovao stanove, automobile... 

Ako bi danas mogao nešto promijeniti, to bi bili prijatelji.

"Danas da mogu vratiti vrijeme vjerovatno bih drugačije mijenjao klubove, ali ne samo to, već i pojedine prijatelje. Ako ih uopšte mogu tako i nazvati. Nekima sam kupovao stanove, automobile, ženio ih... Ma, samo što im još djecu nisam pravio. Kod mene su jeli, pili, sjedili, davao sam im novac osjećajući se sretno kada pomognem nekome, ali čim prestaneš takav da budeš, postaneš crna ovca. Više ih nema, ne javljaju se, ne poznaju te... A nekada je bilo po hiljadu poruka i poziva dnevno."

Nezaobilazna tema kroz razgovor sa Vladavićem bila je i Premijer liga BiH.

"Liga se u nekim segmentima poboljšala, ima tu i klubova koji kvalitetno rade, dobrih nogometaša, ali i stvari koje bih promijenio. Vidjeli smo svi šta se dogodilo Sarajevu protiv Zrinjskog u Mostaru, navijač padne s tribine, a sudac svira penal. E, takve bih sankcionisao do kraja života. Ako sudac svira nešto što je samo on vidio, vjerovatno onda treba posjetiti očnog doktora, mada jasno je da su u pitanju tu bile neke druge stvari. Danas je sve korumpirano u ovoj je*enoj državi da izvinu oni ljudi koji su ratovali i izgubili život za nju. Danas se pojavi slika Ante Pavelića na stadionu, pjeva se o Mladiću i Karadžiću i dobije se kazna od nekih - pet hiljada! Ma, dajte... Ja bih takve klubove odmah poslao u petu ligu."

Barbarez uzor na terenu, ali i van njega

Za Vladavića je reprezentacija BiH svetinja. Nastupe za svoju zemlju stavlja ispred svega u karijeri.

"Igrati za reprezentaciju je nešto neopisivo, nešto o čemu sanjate kao klinac, ali danas mi je žao što nisam sakupio više nastupa. Neki selektori su me i neopravdano izostavljali. Recimo, kada je Sušić bio selektor igrao sam Ligu prvaka, a pozive su umjesto mene dobijali neki igrači iz prosječnih bh. klubova. To me je, eto, zaboljelo. Čast mi je što danas mogu reći da sam u reprezentaciji igrao sa jednim Barbarezom koji je najveći gospodin i kapiten kakvog nikada nećemo imati, ne omalovažavajuću Džeku i prethodne. Barbarez je nešto posebno. U njemu nisam vidio samo idola po pitanju nogometa, nego i veličinu, autoritet i čovjeka koji iskreno voli ovu zemlju."

Mnogo pažnje u javnosti izazvao je nedavni Vladavićev komentar o igraču s brojem šest...

"Vranješ mora da bude prekrižen, da se uopšte njegovo ime ne spominje, jer kako mi koji smo danas navijači možemo doći i navijati za nekoga ko podržava zločince? Takvi nam ne trebaju. Ne radi se ovdje o tome ko je odakle, šta je, jer nacionalnost je ionako u reprezentaciji nebitna. Skandiralo se i Supiću, pa Misimoviću koji je jedna ikona. Još u tome svemu niko se ni iz N/FSBiH ne oglasi adekvatno, neki kažu to je njegov privatni život, pa, čovječe, ne možeš zločince donositi u reprezentaciju. Okej, ako je to normalno, onda ja više neću biti ni navijač, ni stanovnik ove države. Bilo je sličnih igrača i ranije. Sjećam se da se jedan u autobusu raspitivao kako je igrala Hrvatska. Druže, ako ti je do Hrvatske, trebao si onda igrati sa Šukerom... Naravno, da je mogao igrao bi."

I Vladavićev sin Zinedin, kojem je dao ime po legendarnom francuskom nogometašu, krenuo je očevim stopama.

"Jednom me je nazvao Zdravko Mamić i pitao za njega, kao super je, ali samo da nije pokupio tvoje bubice (smijeh). Jedan je od najtalentovanijih u svojoj generaciji, mada ne vidim da je baš neki borac, vjerovatno zbog toga što ima sve u životu. Ja kao otac ne želim ni da gledam utakmice njegove, niti da idem na trening. To me i zanima toliko, iako mi je naravno cilj da bude sportista i da nije na ulici, ali ne želim da pravim od muhe slona. Bog mu je dao sve, neka se trudi ako hoće, sve je do njega. Ako želi biti konobar i nositi tacnu, neka izvoli, isto tako ako će biti direktor kakav neka bude direktor", završio je Vladavić.