Biti fakin, šta je to? Sve manje igrača iz Sarajeva u sarajevskom derbiju · Komentar

Sarajevo je poseban grad, a njegov derbi vječitih rivala meč kakvih je malo na svijetu, autentičan, poseban.

U posljednje vrijeme međutim izgubio je mnogo od svoje prepoznatljive draži. Naboj je prisutan samo kod najvatrenijih navijača kojima je pobjeda u derbiju važnija od bilo koje druge. Poslije trijumfa u derbiju život je slađi i lakše se preživljava do narednog duela (ove sezone bit će najmanje odigrana tri).

Naboja pred večerašnju utakmicu sarajevskih takmaca ne da gotovo i nema, nego ga nema nikako čemu donekle doprinosi činjenica da je samo tri dana proteklo od posljednjih utakmica jednog ili drugog kluba u prvenstvu ili zato što je srijeda ne baš uobičajen termin.

No, to je već odavno apsolvirana tema. Ono što može biti pitanje za raspravu je zbog čega su derbiji prilično loši u zadnje vrijeme?

U emisiji koja na BHT redovno ide poslije svakog kola Mensur Dogan nije rekao ništa spektakularno ali je ponovio sve ono što se otprilike zna i što konkretno na ovim stranicama svako malo pročitati možete:

MI smo siromašna zemlja, bez forsiranja domaćih, mladih igrača teško da klubovi mogu opstati, jer da bi doveo iole kvalitetnog stranca treba mnogo novca. A i kad bi bilo novca u tog stranca bi se gledalo kao u abuzenze i očekivalo da predribla svaku utakmicu na grbavim terenima po osmoricu igrača i škaricama pod prečku zabija golove.

Nisu dakle ni prije svi igrači bili iz Sarajeva, ali su klubovi sa strane dovodili igrače fakine, kakvih je danas malo. I kad bi ih doveli oni su tu ostajali dugo, prihvatali ovdašnji način razmišljanja i doživljavanja derbija.

Ove sezone, Sarajevo je neznatno promijenilo sastav pa će biti večeras igrača koji su igrali sarajevski derbi. Igrali i od četiri izgubili tri. U dresu Želje Čurjurić, Bakrač, Veselinović, Pavić, Arežina, Krpić... nikada nisu zaigrali protiv Sarajeva.

U dresu Sarajeva od igrača koji nešto predstavljaju, da ne kažemo baš da su nosioci igre, iz Sarajeva su (pa su barem u omladinskim kategorijama mogli doživjeti osjećaj derbija) Dupovac, Handžić, Radovac, Šabanović (sve manje išta predstavlja) i Mujakić.

Za Želju, a da su rođene Sarajlije igraju redom dojučerašnji juniori Kjosevski, dvojica Šehića (Aldin i Eldar), Haris Hajdarević, Kemal Osmanković i Semir Dacić.

Primjera radi, jedan od najboljih derbija Željo i Sarajevo igrali su između evropskih obaveza 2002. Željo između dva meča s Malagom, Sarajevo u "pauzi" izeđu duela sa Bešiktašom.

Na jednoj strani Bulend Biščević, Haris Alihodžić, Senad Žerić, Adin Mulaosmanović - odreda nosioci igre, na drugoj Alen Škoro, Albin Pelak, Emir Obuća, Smajo Mahmutović, Muhamed Alaim... Oni koji nisu bili rodom iz Sarajeva igrali su po nekoliko godina, da ih se komotno moglo smatrati domaćima. Živjeli su tu kao da su rođeni u Sarajevu.

O derbiju iz finala play-offa 1998. koji je odlučio Hadis Zubanović nakon što su akciju prethodno izveli Pehlivanović i Šopović, a prethodno siguran gol Sarajeva spasio Hurić ne treba previše trošiti riječi. Igrali su još Burek, Kunić, Mulaosmanović, Fatić... Na drugoj strani Gogalić, Avdić, Smječanin, Čenan, Selimović, Granov...

Šta je, do čega je? Ili danas klubovi navodno imaju više novca pa si mogu obezbijediti ekstra pojačanja sa strane, ili sarajevska djeca u nedostatklu mahala, jer sve izbetoniraše, nemaju gdje igrati lopte. Možda i imaju gdje igrati, ali im draži Xbox i Play Station?

Prije će biti da sarajevska kao i ostala djeca po drugim mjestima više ne igraju na ulici lopte nego su prepuštena svakojakim trenerima po školama fudbala gdje 60 posto treninga provode radeći nebulozne vježbe. Prije nego što (se) igraju lopte, uživaju.