Bivši Veležov igrač danas je novinar: "Ma, ko se još obogatio u našem nogometu..." · Intervju

Kada već nije da ostvari svoje snove vezane za igračku karijeru, nije odustajao od najvažnije sporedne stvari na svijetu, a način da i dalje bude dio nogometne priče pronašao je u izvještavaju s terena. Tako smo ga u posljednje vrijeme mogli vidjeti s mikrofonom u ruci, a sagovornici su mu bili premijerligaški treneri...

"Karijeru sam završio relativno rano, mogao sam još igrati, ali shvatio sam kako to više ne vodi nigdje. Odlučio sam da se posvetim sebi, školovanju, odnosno životu kakav profesionalni nogometašu nemaju vremena da vode zbog svih silnih obaveza koje taj poziv nosi. Bilo je, naravno, momenata kada mi je nedostajao nogomet, želio sam da se na bilo koji način vratim prvoj ljubavi, a, eto, na kraju mi se posrežilo i da uđem u novinarski svijet", govori Duraković na početku razgovora za SportSport.ba.

Ispričao je i kakvi su bili njegovi počeci u novoj profesiji.

"Prijavio sam se na konkurs televizije City, koja je tad tek počinjala s radom. Tu sam sakupio određeno iskustvo, nakon čega je uslijedio poziv kolege Adnana Demića da se priključim kolektivu BHT-a, što sam objeručke prihvatio. U ovaj posao se vrlo lako zaljubiti, nudi ti mnoštvo opcija, poznanstava..., a još pogotovo kada ste vezani za nešto što volite, što je u mom slučaju nogomet."

Priznaje da nikada nije mogao ni sanjati da će raditi kao novinar.

"Svi smo mi kao djeca više manje glumili i imitirali neke kometatore igrajući igrice, ali, opet, rijetko ko je išao do te mjere da je i maštao o tom poslu. Ni u snu nisam se mogao zamisliti da ću danas ovo raditi, bio sam fokusiran samo na nogomet i karijeru, ali, kako kažu, čudni su životni putevi. Da što prije savladam 'cake' novinarskog posla u velikoj mjeri su mi pomogle kolege Anel Džanković, Velid Spaho, Ivana Vidmar, Zoran Šuko..."

Ne krije da žali što nije iskoristio potencijal koji je imao.

"To će me možda proganjati čitav život. Želio sam jako uspjeti, trudio sam se mnogo, odricao brojnih stvari, trenirao čak i prekovremeno... Ali, nekada treba biti realan i podvući crtu, upitati se da li se nešto više isplati. Bitno je da nekada razum savlada srce. Svjesni smo svi da plate igrača u našoj zemlji i nisu baš velike, tako da sam dao sebi rok da do 25. godine ili ću napraviti nešto ili ću se posvetiti školovanju. Nogomet je u mom srcu i bit će zauvijek. Danas ostaju samo lijepe uspomene iz vremena kada sam igrao za Velež, reprezentaciju, pa debi u Tuzli sa 16 godina... Zahvaljujući nogometu danas govorim pet jezika."

Od svih klubova za koje je igrao jedan posebno izdvaja.

"Bilo me je svugdje, ali Velež je Velež. Vrijeme kad sam igrao tu je najljepše u mom životu. To je puno više od kluba, faktički religija. Čast mi je ogromna što sam nosio sveti dres, dijelio svlačionicu sa jednim Obadom, Zaimovićem koji me najviše inspirisao, pa Velagićem, Pudarom, Zaimovićem, Kajtazom, Remetićem..."

I dok su neki igrači iz njegove generacije vodili parnice sa Veležom zbog dugovanja, Duraković na to nije ni pomišljao.

"Nisam želio nikada da tužim Velež. U tom periodu sam bio mlad, nisam uopšte Velež gledao kao klub u kojem ću zaraditi novac, a u tom periodu je klub bio finansijski nestabilan. Zar bi bilo korektno da ga i ja guram dodatno u provaliju? Svjestan sam bio, a i dan-danas to mislim, da se u bh. nogometu ne možeš obogatiti. Ako neko razmišlja suprotno, moja topla preporuka je da odmah prestane igrati."

Za kraj nije skrivao da bi u novom poslu želio dodatno da napreduje kako vrijeme bude odmicalo, a ima i želje kada su u pitanju novi sagovornici...

"Inače sam veliki navijač Bayerna, predsjednik sam i njihovog fan kluba u Mostaru, tako da, kada bih mogao birati sagovornika, to bi bio neko ko je vezan za Bavarce. Effenberg, Scholl, Elber..., ima ih mnogo, ali san bi bio Schweinsteiger koji je moj uzor", podvukao je Duraković.