Postoje klubovi koji osvajaju trofeje. Postoje klubovi koji stvaraju igrače. A postoje i oni klubovi koji su mnogo više od svega toga, oni su dio grada, ulice, djetinjstva i identiteta ljudi koji ih vole.
Boavista je bila posebna. Imala je dušu.
I zato vijest o njenom nestajanju boli drugačije. Ne zato što je još jedan klub upao u finansijski problem, jer fudbal je posljednjih godina pun takvih priča, nego zato što nestaje nešto što je imalo dušu. Ne gasi se samo jedna institucija sa adresom u Portu. Gasi se dio jedne fudbalske priče koja je trajala više od jednog vijeka.
Boavista nikada nije bila klub koji je živio u sjenci drugih. Bila je drugačija. Crno-bijeli dresovi, gradski ponos, ona tvrdoglava ideja da se protiv velikih može. U zemlji u kojoj su decenijama dominirala tri velikana: Benfica, Porto i Sporting, Boavista je uspjela da napravi ono što mnogi nisu mogli ni sanjati, a to je da prekine monopol i popne se na vrh portugalskog fudbala.
Ali fudbal pamti i padove. A pad Boaviste nije došao preko noći.
Klubovi rijetko nestanu u jednom danu. Oni prvo počnu da gube komadiće sebe. Nestane stabilnost. Nestane povjerenje. Nestane osjećaj da neko čuva ono što je stvarano generacijama. Ostanu dugovi, saopštenja, obećanja i čekanje nekog novog spasa koji često dođe prekasno.
Oglasi
Najtužnije u cijeloj priči nije samo prazna stolica na stadionu. Nije ni tišina na tribinama. Najtužnije je pomisliti na djecu koja su prvi put obukla crno-bijeli dres, na ljude koji su decenijama dolazili na Bessa, na radnike kluba koji su taj grb nosili kao dio svog života.
Jer klubovi nisu samo pravna lica. Nisu samo bilansi, ugovori i tabele. Klub je uspomena.
Neko će reći: "To je samo fudbal." Ali oni koji tako kažu vjerovatno nikada nisu razumjeli šta fudbal znači jednom gradu.
Kada nestane klub, nestane jedno mjesto gdje su se ljudi okupljali. Nestane jedna tema razgovora nedjeljom. Nestane jedan simbol koji je povezivao generacije koje se možda nisu slagale ni oko čega drugog.
Boavista je dokaz da historija sama po sebi nije dovoljna. Trofeji se mogu osvojiti, ali tradicija se mora čuvati. Grb se može naslijediti, ali povjerenje navijača se stvara godinama, a izgubi mnogo brže.
Možda će se Boavista jednog dana vratiti. Fudbal je već pokazao da su čuda moguća. Veliki klubovi su padali pa ustajali. Ali čak i ako se vrati, ova rana će ostati podsjetnik na jednu važnu stvar, klub ne čine samo igrači na terenu. Klub čine ljudi koji ga nose kada je najteže.
A najteži poraz jednog kluba nije onaj na semaforu.
Najveći poraz je kada dođe trenutak da se ugase svjetla na stadionu, a niko ne zna kada će se ponovo upaliti.
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
