Brazilijada 2014.

Danas vam donosimo Lutvinu uvodnu kolumnu, a nakon što je pročitate garantujemo vam da ćete sa nestrpljenjem isčekivati 16. juni.

Ostao je još jedan dan do početka najvećeg fudbalskog praznika na majčici Zemlji, dvadesetog po redu Mundijala koji će se od 12. juna do 13. jula ove godine odigrati u jednoj od svojih kolijevki. Reci mi "Brazil" i vidjet ćeš u mojim očima žuti dres "Seleção"-a na preplanulom mladiću koji ju valja po pijesku suncem okupane Copacabane. Utegnute nimfe u bikinijima, koji im stoje bolje od gologuzosti Top 10 evropskih missica ikad, plešu sambu, ližu slaju i bodre ga iz plićaka. U mojim ćeš očima vidjeti i kako pomenuti, bosonogi mladac zamahuje, a iz kadra na plaži izlijeće čičkavi Edilson, dječarac kojeg je taj dan zapalo da u 5 na 5, plažnoj verziji brazilske ulične fuce, igra u odbrani. Plavokosi Ernesto, rođak Lucasa Leive na golu sklepanom od vesala i ribarske mreže ju je ispratio samo pogledom. U mome oku, a nadam se i tvom čitaoče ovih redaka, ona završava u rašljama. Njeno oblo veličanstvo. Lopta.

Ako u očima i glavi do kraja ostaje pohranjeno sve ono što smo za života, makar i putem proklete kutije skraćenoga naziva TV vidjeli, onda je činjenica da moj 11. po redu Mundijal kojeg se spremam ispratiti dolazi u najveći nevakat. "Lopta kreće, a planeta staje" parola koju sam skupa sa generacijom polaznika životno-fudbalskog vrtića jasnog imena "Bolest" prvi put čuo još davne '74 nikad nije manje pasala uz životni trenutak u kojem se trenutno, skupa s najbližima, nalazim. Uključujući čak i onaj ratni, 1994. u bifeu "Radijator" iza ASU Obala, uglavnom popraćen.

Primirje, otvaranje "plavih puteva" i stalan dotok električne energije učinili su tada da, usred porušenog i opkoljenog grada, makar na mjesec dana pokušamo sastaviti kockice naših raskomadanih života i bar, dok su tekme na ekranu, budemo negdje drugdje. U Sjedinjenim Američkim Državama, na primjer. Taj se Mundijal igrao tamo.

I sad, kad prvi put nakon davno fadoutirane 1990. i mi iz BiH na najvećoj smotri "konja za trku imamo", kad bi nakon svega u životu i fudbalu proživljenog trebalo najbolje da bude, udari kiša i poplava skoro pa odnese 1/3 ove male, ionako napaćene i u (skoro) svakom smislu sjebane zemlje. Bosna i Hercegovina, debitant na Mundijalima svoj prvi nastup ikad na Svjetskim prvenstima će imati 15. 06. na Maracani protiv slavne Argentine?! Dovoljno materijala da na samu pomisao o tome na oko krene suza radosnica.

No, suza je u mom oku kao i očima većine životnih saputnika i sunarodnjaka trenutno vezana za žalost. Nije voda udarila na utegnuti, sređeni i nikad ničim poharani Švajc, no na surovu realu govnasta života u naboranoj guduri izmeđ' Une i Drine, na "ružičastu" BiH. Život je u njoj odavno na rubu znanosti, borba za opstanak i žmirenje na spojene, višedecenijske greške koje lokalna vlast pravi u vlastitom šesnaestercu. Pa ipak se tog 15. oktobra prošle godine od sreće zaplakalo kad je sudija u Kaunasu odsvirao kraj, a svi mi skupa pomislili da će i ovdje, samo zbog toga i, makar na mjesec dana u junu i julu ove godine, biti bolje.

"Ne može bolan biti bolje ovdje, može samo gore" uporno ponavlja brkati Gromovnik sa neba i lupa čekićem po glavi. "Pogledaj malo i globalnu sliku, nigdje nije fino. Opušteno i mirno, po dužini i širini, zadovoljno. K'o što je nekad znalo bit'. Nigdje".

Možda fakat i jeste tako. Možda nas je sve skupa na Planeti, od Arktika do Antarktika stigla kletva, najgora od svih: "Dabogda im'o, pa nem'o!". Sigurno je da hiljade ljudi koji su u BiH još jučer ostali bez svega razmišljaju i o tome. A i oni su se, bar se nadam – većina njih, do prije mjesec dana radovali početku Munda i nestrpljivo križali dane na kalendaru.

Ako će ijedna od 64 utakmice koje nas u dalekom Brazilu čekaju, ijedan gol, potez, gaf ili detalj, makar na trenutak uljepšati hrapavu stvarnost Preživljaga svih homo sapiensa na Zemlji, onda ga i u opisanim neuslovima valja ispratiti. Kao i svaki za, uvijek prekratka, života na istoj.

Iscjeljiteljska moć koju Mundo ima 19 puta je isprobana i dokazana istina. Najbolji igrači najboljih reprezentacija u najpopularnijem sportu na Svijetu se svake četvrte godine okupe u jednoj zemlji (2002. godine čak u dvije) kako bi odigrali turnir čiji pobjednik na poklon dobija "Zlatnu boginju" i ulazak u društvo besmrtnih. Šampionske generacije svega 8 svjetskih reprezentacija su u toj maloj, odabranoj kremi. Zlatom optočena i u 100-godišnje drvo historije urezana imena sretnika koji su, svom fudblskom umijeću zahvaljujući, imali priliku dizati i ljubiti pehar namijenjen pobjedniku neće nikada biti zaboravljena. U zemljama iz kojih su dolazili se s koljena na koljeno, iz generacije u generaciju prenosi predanje o njima. Njihovih se imena ljubitelji fuce sjećaju sa poštovanjem, ljubavlju i sjetom u očima. Prvih se 11 izgovara svečano i u stavu mirno.

Pa zajezdimo onda, svemu uprkos i unatoč, i u ovaj Mundijal koji u 12 gradova golemog Brazila samo što nije počeo. Svježe od FIFA-e i MOK-a (što im za '14-tu uvališe Mundijal, a za '16-tu Olimpijske igre) glamurom i "sjajnom budoćnošću" pošprajcani Brazilci barem znaju sve o onoj spominjanoj kletvi. Znaju šta je jad i bijeda favele u Riu, močvare Pantanala ili podivljalog Amazona u Manausu koji u jednom naletu odnosi sve što si do jučer stvarao, čuvao i imao na ovom prokletom Svijetu. Nezanemarljiv je broj onih Brazilaca koji još od dodjeljivanja domaćinstva toj ogromnoj zemlji, spojeno protestvuju i vrlo se jasno bune protiv trošenja milijardi u organizaciju Svjetskog prvenstva, a ne u hranjenje, zapošljavanje i zdravstvenu zaštitu njenih stanovnika.

"Malo me je, priznajem, stid" reče nedavno Ronaldo, "Debeljko" i vjerovatno najbolji centarfor kojeg su Carioce ikada imale, misleći na svu futavost i kašnjenja u izvođenju radova, te spremanju organizacije koju su domaćini prezentovali do sada. 8 je radnika već životom platilo na-vrat-na-nos pokušaje da se svi stadioni završe na vrijeme, a iako su već odavno svi rokovi probijeni, neki će, poput onoga u Sao Paolu, otvaranje dočekati nedovršeni.

No, 20. Mundijal se ima odigrati i samo bi ga neka svjetska katastrofa, tipa III svjetskog rata ili meteora mogla odgoditi za neka druga, bolja, sretnija i sigurnija vremena. Gluho i daleko bilo. Jedna je pauza, ona od 1938. do 1950. sasvim dovoljna za fudbalsku historiju. Previše čak i za trenutno, poremećeno stanje na trećoj kugli od Sunca. 

Zato se, svi zajedno, probajmo opustiti i uživati u narednih 30-tak dana i prazniku sporta kakvo će i ovo Svjetsko prvenstvo, svi se nadamo, biti. Razmišljajmo, bar od 6 popodne pa do 2 ujutro o dresovima Kostarike, veznoj liniji Brazila, brkovima i bradama Iranaca, bizonskoj građi Nigerijaca, poletnosti Belgije... Bodrimo "Zmajeve" i sve ostale koji su nam iz fubalskih ili nekih drugih razloga prirasli za srce. Uživajmo i u ovom Mundijalu koji će nam, sasvim sigurno, priuštiti uzbuđenja kakva je jedino nogomet u stanju režirati. Radujmo se i uživajmo sad. Sutra bi već moglo biti prekasno.

Na kraju dodajmo da ćete kolumnu Sanjina Latifića od 16. juna svakodnevno moći čitati oficijelnoj Facebook stranici Caffea Meeting Point, na Facebook eventu "Idemo ludo, idemo jako! Idemo zajedno!"