Daliću su nakon historijskog uspjeha obećavali čuda, devet godina kasnije otišao je ogorčen

Eliminacijom Hrvatske od Portugala u šesnaestini finala Svjetskog prvenstva završena je najuspješnija era u historiji tamošnjeg fudbala. Zlatko Dalić napustio je selektorsku funkciju poslije gotovo devet godina, tri velike medalje i brojnih trenutaka koje će hrvatski navijači dugo pamtiti. Posljednja utakmica nije završena onako kako su Dalić i njegovi igrači priželjkivali. Portugal je slavio rezultatom 2:1 i poslao Vatrene kući mnogo ranije nego na prethodna dva Mundijala.

Jedan poraz ipak ne može izbrisati ono što je Hrvatska napravila pod Dalićevim vodstvom. Osvojila je srebro na Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018, broncu četiri godine kasnije u Kataru i srebro u Ligi nacija 2023. godine. Takav niz rezultata Hrvatska nije ostvarila ni u jednom prethodnom periodu. Dalić je zbog toga otišao kao najuspješniji selektor u historiji reprezentacije, bez obzira na razočaravajući završetak mandata.

Najveći rezultat stigao je 2018. godine, kada je Hrvatska prvi put igrala finale Svjetskog prvenstva. Vatrene je na posljednjem koraku zaustavila Francuska, ali je srebrna medalja izazvala nezapamćenu euforiju u cijeloj zemlji. Stotine hiljada ljudi izašle su na ulice Zagreba kako bi dočekale Dalića i njegove igrače. Taj dan ostao je upisan kao jedan od najvećih sportskih i društvenih događaja u modernoj historiji Hrvatske.

Političari su tada govorili o stadionima, sportskim projektima i ulaganjima koja će predstavljati trajno naslijeđe velikog uspjeha. U atmosferi nacionalnog zajedništva činilo se da će srebro iz Rusije konačno pokrenuti rješavanje dugogodišnjih infrastrukturnih problema.

Međutim, nakon što se euforija smirila, većina velikih obećanja ostala je samo na riječima. Dalić je već godinu kasnije otvoreno govorio o razočarenju jer historijski rezultat nije iskorišten kao pokretač ozbiljnih promjena.

„Ništa se nije iskoristilo niti promijenilo. Mi smo svjetski viceprvaci, a ništa od toga nismo dobili“, rekao je Dalić u intervjuu za Sportske novosti povodom prve godišnjice osvajanja srebra.

Posebno ga je boljela činjenica da se mnogo govorilo o izgradnji stadiona, a da konkretni koraci nisu napravljeni. Već tada je sumnjao da će se velika obećanja ikada pretvoriti u stvarne projekte.

„Tada je vladala euforija, pričalo se o novom stadionu i ulaganjima, ali do danas nije napravljen ni prvi korak. Vjerovatno ništa neće ni biti jer, kako se sve zaustavilo, teško da će se ponovo pokrenuti“, govorio je Dalić.

Hrvatski selektor smatrao je da je država propustila rijetku priliku koju joj je pružio fudbalski uspjeh. Energija, zajedništvo i interesovanje stvoreni tokom Mundijala mogli su biti iskorišteni za stvaranje boljih uslova budućim generacijama.

„Žao mi je što je tako završilo i što nismo uspjeli iskoristiti taj ogroman rezultat. Na euforiji i zanosu koji su nas nosili moglo se mnogo toga napraviti“, istakao je.

Dalić je smatrao da je medalju trebalo „naplatiti“ kroz investicije koje bi ostale dugo nakon što igrači završe karijere. Hrvatska je dobila globalnu promociju i historijski rezultat, ali nije iskoristila puni potencijal statusa svjetskog viceprvaka.

„Trebali smo naplatiti medalju i sve što dolazi uz nju, ali smo tu priliku propustili. Nismo iskoristili potencijal svjetskog srebra i titule viceprvaka“, govorio je sada već bivši selektor.

Tokom njegovog mandata ipak je napravljen jedan veliki infrastrukturni iskorak jer je 2023. godine otvorena Opus Arena u Osijeku. Riječ je o modernom stadionu koji je pokazao kako bi trebali izgledati novi fudbalski objekti u Hrvatskoj.

Najavljeni projekti u Zagrebu, gdje je priređen historijski doček Vatrenih, nisu realizovani dok je Dalić bio selektor. Nije dočekao završetak novog stadiona u Kranjčevićevoj, niti izgradnju novog Maksimira o kojem se godinama govori.

Planovi za novu Kantridu u Rijeci i novi stadion u Splitu također nisu realizovani tokom njegovog mandata. Hrvatska je tako ostvarivala rezultate na kojima su joj zavidjele mnogo veće zemlje, dok su njeni reprezentativci domaće utakmice često igrali na zastarjelim stadionima.

Posebna ironija leži u tome što su Dalićevi rezultati postavili temelje za kasnije pokretanje pojedinih projekata. Ipak, zbog ogromnog kašnjenja nije ih dočekao kao selektor niti je imao priliku voditi Vatrene na stadionima koje je svojim uspjesima pomogao staviti u centar javne rasprave.

Dalićev odlazak nije bio uzrokovan isključivo rezultatom na posljednjem Mundijalu. Prema navodima hrvatskih medija, teško su mu pali pritisci, podmetanja i napadi usmjereni prema njegovoj porodici i privatnom životu.

Poslije gotovo devet godina procijenio je da je došlo vrijeme da se povuče i mjesto prepusti Slavenu Biliću. Njegov nasljednik dobio je zahtjevan zadatak da pokrene novu eru nakon čovjeka koji je ljestvicu očekivanja podigao na visinu kakvu Hrvatska ranije nije poznavala.

Dalić je otišao bez novih stadiona koji su mu obećavani poslije Rusije, ali sa rezultatima koje mu niko ne može oduzeti. Tri medalje predstavljaju naslijeđe snažnije od političkih govora koji su izblijedjeli čim se ugasila euforija.

Ostala je ipak opravdana gorčina jer se fudbalsko čudo nije pretvorilo u infrastrukturnu revoluciju. Dalić i njegova generacija dali su Hrvatskoj više nego što je iko mogao očekivati, ali država njima i budućim reprezentativcima nije uzvratila brzinom i ozbiljnošću kakvu su historijski uspjesi zaslužili.