Defanzivom protiv ljepote?!

Naravno, to ne znači da jedan od ovih (velikana) neće biti predmetom nekih budućih kolumni, no danas to neće biti slučaj. U skromne redove još skromnije kolumne, uspio je ući Tony Pulis. Priznajte da sam vas iznenadio ovim izborom!

Pulis je rođen 16. januara 1958. godine u Velsu, još preciznije – u Pillgwenllyju. Kad pogledam na kalendar, možda sam i ranije trebao napisati nešto o Pulisu; da mu na drugačiji način čestitam rođendan. No, Velšanin će se morat zadovoljiti ovakvom vrstom čestitke.

Epizoda u Gillinghamu

Iako je menadžer još od davne 1992. godine (tada je promovisan u menadžera Bournemoutha nakon što je Redknapp preuzeo West Ham United), na sebe je skrenuo pažnju periodom u Gillinghamu gdje je radio pune četiri sezone. Zanimljivo da je od ekipe koja se borila za opstanak u tadašnjoj trećoj ligi do ekipe koja je ostvarila plasman u viši rang u kome se zadržala i naredne sezone. Epizoda u Gillinghamu je završila porazom u playoffu za Premier Ligu, kada je samo nekoliko minuta dijelilo Gillse od promocije, no ekipa Manchester Cityja (ni sjena ovog današnjeg, finansijski premoćnog Manchester Cityja) je golovima u sudijskoj nadoknadi izjednačila na 2:2, da bi na kraju slavili nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca. Pulis je razriješen dužnosti, zatim je tužio vlasnike Gillinghama zbog otkaza, da bi se na kraju dogovorili van suda, a šuška se kako je Pulis zbog te nagodbe inkasirao 75.000 funti. 

Nakon Gillinghama, uslijedio je period u Bristol Cityju i Portsmouthu, no taj period bismo mogli nazvati epizodama, jer se u tim ekipama nije zadržao dovoljno dugo da ostavi neki neizbrisiv trag.

Tadašnji vlasnik Stoke Cityja, Gunnar Gislason, u želji da od svog tima napravi stabilnog drugoligaša, odlučio je angažovati Tonyja Pulisa. Pulis je doveden u novembru 2002. godine, a već tada je bilo jasno da će se ekipa boriti za goli život u Championshipu. Na kraju te sezone, Pulisova ekipa je izborila opstanak i to pobjedom nad Readingom u posljednjem kolu (ako vas zanima, strijelac tog gola bio je Ade Akinbiyi, a (nešto) stariji zaljubljenici otočkog fudbala znaju o kome je riječ). Pulis i dan danas navodi kako je upravo taj opstanak možda i najveće dostignuće u njegovoj karijeri. Naredne sezone, Stoke je bio mnogo bolji, te je sezonu završio na 11. mjestu i od stadiona Britannia polako počeo praviti teško osvojivu tvrđavu. Problemi su nastali onog trenutka kad je Gislason odlučio prodati Akinbiyija Burnleyu, bez da je prije (a i poslije) toga dovedena adekvatna zamjena. Pulis je dobio otkaz, no ubrzo će se vratiti na “mjesto zločina” i to nakon što je klub (ponovo) kupio sadašnji vlasnik, Peter Coates (inače, vlasnik bet365 kladionice).

Coatesov zadatak je bio jasan

Coates je po preuzimanju Stoke Cityja imao jedan zadatak – vratiti Pulisa. I, uspio je u tome. Pulis je pristao vratiti se na poziciju menadžera, iako je tad bio angažovan kao menadžer Plymoutha. Stoke je tu sezonu završio na osmom mjestu u Championshipu, s tim da su imali samo tri domaća poraza (najmanje u ligi). Već tada je bilo jasno da se na Britannia stadionu sprema nešto veliko.

Naredne sezone, Stoke City je završio na drugom mjestu te su izborili automatsku promociju u viši rang. Zanimljivo, tu sezonu je Pulisova ekipa jedina imala jednocifren broj poraza, a sezonu su završili kao sedma najbolja defanzivna ekipa. U januaru 2008. godine, Pulis je doveo Ryana Shawcrossa iz Manchester Uniteda, koji je već tada igrao u Stoke Cityju, ali kao posuđen igrač. Oko Shawcrossa se počela graditi odbrana, koja je postala zaštitni znak lika i djela Tonyja Pulisa.

Stoke City je bio jedan od favorita za ekspresan povratak u Championship kada je u pitanju sezona 2008/09. Jedna osoba se nikako nije mogla pomiriti sa raznoraznim novinskim natpisima. Pogađate, u pitanju je Tony Pulis. Sve ono što je gradio u Championshipu, uspio je implementirati i u Premiershipu. Stoke City je u prvoj sezoni nakon 23 godine odsustva iz najvišeg ranga engleskog fudbala, sezonu završio na 12. mjestu. Kako, pitate se? Pa, prvenstveno zahvaljujući odličnoj defanzivi i igrama na domaćem terenu (zaštitni Pulisov znak). Podatak da je Stoke City doživio samo četiri poraza na domaćem terenu sve govori.

Samo pet ekipa upisalo je manje poraza na domaćem terenu. Znate li koje su to ekipe?! Manchester United, Liverpool, Chelsea, Arsenal i Aston Villa. Glavni cilj Pulisove ekipe je ne primiti gol. Pobjede (a bilo ih je 12 te sezone) su bile minimalne, većinom sa (samo) jednim golom razlike. Shawcross, Wilkinson, Faye i Higginbotham, iznijeli su sezonu na vrhunskom nivou. Doduše, imali su svesrdnu pomoć u nesuđenom bacaču koplja (Rory Delap, naravno) i sjajnom golmanu Sorensenu. Napad su predvodili Fuller i Beatie, koji su kombinovano postigli 18 golova te sezone.

Sljedeće sezone, odbrana postaje još jača, primivši svega 48 golova u sezoni (sedam manje nego prethodne sezone). Igra je bila nikakva. Čekao se aut, dodavao se peškir Roryju Delapu i svi su gledali kako te lopte idu u srce šesnaesterca (ukoliko niste gledali njegovo izvođenje auta, preporučujem vam da to uradite), a nakon toga – šta bude. Toliko su bili neefikasni da je najbolji strijelac imao samo pet postignutih golova. Te sezone su imali divove u defanzivi (Robert Huth i Ryan Shawcross), u prvi tim je prekomandovan još jedan bacač koplja (Shotton), a doveden je i Asmir Begović, golman koji će ubrzo postati jedan od najboljih u ligi.

Užasno, dosadno, mrtvo

Neću vas daviti silnim informacijama (nije mi to u planu), ali ću reći nešto o igri Stoke Cityja za vrijeme Pulisove ere. Defanziva je bila čvrsta, o beskompromisnosti (možda i bezobraznosti, da budem bolno iskren) štopera bi se mogli napisati romani, išlo se “u kost”, protivnici nisu smjeli disati, jer je svaki sekund u kome su zadržali loptu značio da će biti faulirani. Kako je to izgledalo kad Stoke City ima loptu?! Užasno, dosadno, mrtvo. Daljinski upravljači su radili svoje, jer su gledaoci koji su prikovani uz male tv ekrane, prebacivali na kojekakve političke emisije, znajući da će to biti mnogo zanimljivije od antifudbala koji je bio zaštitni znak Pulisove ekipe. Nije to talijanska defanziva, mada je “mirisala” na istu. Nije tu bilo toliko taktičke nadmoćnosti. Ne. Bila je sirova i surova snaga, bezobrazluk, užasni startovi na stajne noge protivničkih igrača... Ukratko – bojno polje. U nekim trenucima bismo ekipu Stoke Cityja mogli porediti sa bh. premijerligaškim klubovima u trenucima kad je naša liga bila isključivo domaćinska. Dakle, na Britannia stadionu su bili jaki, čvrsti, odlučni i bezobrazni. Na gostovanjima je to bila druga priča.

Pulis je znao domete svoje ekipe. Tehnički nepotkovani igrači (doduše, sam ih je birao), ali veliki borci; ljudi koji će ostaviti srce na terenu. Recimo, sve to vrijeme kružila je priča kako je jedan igrač u stanju igrati na 110% svojih mogućnosti u svakom trenutku. Ne iznenađuje vas što je riječ o Roryju Delapu, zar ne?! Pulis je u napadu morao imati visokog igrača, jakog u skok igri i koji je u stanju zadržati loptu te je proslijediti na bok i zatim se sjuriti u kazneni prostor i čekati centaršut (ne znam za vas, ali na prvom Pro Evolutionu smo mi tako igrali sa Nigerijom i Češkom). Tada je u vrhu napada igrao Jones, a poslije je svoje mjesto pod suncem Stoke Cityja pronašao i Peter Crouch (nakon neuspješne epizode u Liverpoolu). Pored njih je uvijek bio njihov talisman, čovjek koji i dan danas nosi dres ove ekipe, Jonathan Walters. Čovjek s kačketom (Pulis, op.a.) je za vrijeme utakmice stajao pored aut linije, derao se iz sveg glasa i pokazivao na duge lopte.

Igrači su ga slijepo pratili i vrijedno skupljali bodove. Neigrom iliti antifudbalom. No, bitno je da se izbori opstanak, da se puni klupska kasa i da defanziva ne trpi. Navijači su željeli više, željeli su da njihova ekipa prestane sa igranjem fudbala iz 19. stoljeća i da se prigrle moderni trendovi (pas igra, brži tempo, što manje “bunarenja”, kombinovanje na malom prostoru, ali da rezultati ne trpe). Dakle, željeli su sve suprotno od onoga što nudi Pulisov fudbal (ok, ne baš sve suprotno, ipak im je opstanak u društvu najboljih zajednički faktor). Tony Pulis je prije početka sezone uvijek imao zacrtan jedan cilj – osvojiti (barem) 40 bodova, matematički izboriti opstanak i čekati narednu sezonu. Naredne sezone – isti cilj. Tome je morao doći kraj, Pulisa je zamijenio još jedan Velšanin, Mark Hughes, koji je promijenio stil (ne)igre koji je praktikovao Pulis.

Pulis je ispunio očekivanja uprave, navijača, ali i najvažnije, vlastita očekivanja. Od Stoke Cityja je napravio respektabilnog prvoligaša te postavio temelje na kojima i dan danas stoji, sad već, Hughesova ekipa. Rezultat spram ljepote, deviza koja je Pulisu donijela etiketu izuzetno defanzivnog trenera, sa manjkom imaginacije i želje/volje za nečim novim. No, i kao takav, donio je Stokeu prvo finale FA Cupa. Pulisu je opet presudila ekipa Manchester Cityja. Nakon sedam godina (u maju 2013. godine), moralo se reći zbogom, jer su i Pulis i Stoke maksimalno profitirali iz ove simbioze.

Pulisova matematika je jednostavna

Steve Parish, vlasnik Crystal Palacea, nakon lošeg starta svoje ekipe, želio je provjereno ime na klupi svog tima. Želio je osobu koja će klub održati iznad opasne zone, a Pulisovo ime bilo je prvo na spisku. Opet, matematika kojom se Pulis vodio bila je jednostavna – osvojiti 40 bodova, izboriti opstanak, uzeti bonus na platu u iznosu od dva miliona funti, fokusirati se na defanzivu, a igra ekipe ide u (tek) četvrti ili peti plan. Iako to formacijski nije izgledalo kao u Stoke Cityju (često je Crystal znao igrati u formaciji 3-5-2, kao i 4-4-2), sistem igre se nije toliko drastično mijenjao. Sve je bilo podređeno defanzivi. Naravno, Pulis je izborio opstanak, pokupio bonus, ali se nije zadržao na klupi Palacea (poslije su se tužili Parish i Pulis, a pobjedu je odnio vlasnik Palacea kome je Pulis morao vratiti novac od osvojenog bonusa). Parish se okrenuo Pardewu, dok je Pulis tražio novi klub kome je prijeko potreban trener koji ne ispada iz lige. Ipak, kad se sve stavi na papir, Pulis je za kratko vrijeme razdrmao ekipu Palacea. U periodu prije dolaska Pulisa, Crystal je postizao svega 0.58 golova po meču, a protivnicima su dozvoljavali 1.92 gola. Dolaskom Pulisa, to se promijenilo. Crystal je postao mnogo efikasnija ekipa (postizali su 1.04 gola po meču), a uspjeli su stisnuti i odbranu (primali su 1.04 gola po meču). To nije slučajnost i to je isključivo zahvaljujući Pulisu i njegovom pristupu problematici.

Nije dugo čekao. West Bromwich Albion je u januaru 2015. godine angažovao Pulisa u nadi da, pazite sad, izbori opstanak. Ništa više nije bilo bitno osim te misije. Pulis se prihvatio tog posla, preuzeo ekipu koja je tada bila na 16. mjestu, doveo Fletchera iz Manchester Uniteda i dao mu kapitensku traku. Želio je vođu na terenu. Svoju produženu ruku, svog “zamjenika”. Fletcher je bio Pulis u prvih 11 ekipe West Bromwicha. Te sezone je uspio pobijediti ekipu Chelseaja i Uniteda, a u februaru je dobio nagradu za menadžera mjeseca. Naravno, uspio je izboriti opstanak, završivši na visokom 13. mjestu u Premiershipu. Za razliku od prethodnih Pulisovih ekipa, West Bromwich je bio drugačiji. Istina, nije to tako izgledalo u prvoj (nepunoj) sezoni. Igra je u mnogočemu ličila na igru Pulisovog Stoke Cityja. Bitna je bila odbrana, napadu se nije pridavao toliki značaj. U sezoni 2015/16, ekipa West Browmicha nije uputila udarac u okvir gola na čak sedam utakmica.

Jednostavno, Pulis je ostao vjeran oprobanom receptu – nije želio mijenjati ništa u načinu igre, iz razloga što mu je to donosilo dobre rezultate u prošlosti. Naravno, promjena u nekim drugim bitnim fudbalskim stvarima je i te kako bilo. Odmah je imao sastanak sa Lescottom, Fletcherom i Fosterom kojima je objasnio šta sve traži od njih. Ne samo na terenu, nego i van njega. Očekuje da oni budu uzori mlađim igračima i da na njih prenesu sve ono što su učili tokom karijere. Zanimljiv pristup i veoma pozitivan, ako smijem primijetiti. Također, od njih se očekivalo da “drže” svlačionicu. To je njihov zadatak, ipak su oni igrači, a ne on. Upravo taj potez mu je i donio dodatne bodove i kod fudbalera i kod navijača.

Guardiola, Mourinho, Pochettino, Wenger, Klopp, Koeman, Conte... Protiv takvih menadžera (i timova koji imaju mnogo bolji igrački kadar) se svakodnevno susreće Pulis. Kako ne izgubiti od njih?! Kako ih, na koncu, pobijediti? Kako postaviti ekipu?

Izdvojit ću meč protiv Conteovog Chelseaja. Naime, Pulis je na Stamford Bridgeu izveo nevjerovatno defanzivnu ekipu koja je istrčala u formaciji 6-3-1. Da, šestorica igrača u posljednjoj liniji. Zaboravite na Mourinhove “parkirane autobuse”, Pulis je digao to na višu razinu. Ovo nije bio autobus, ovo je bio kineski zid. Da je, igrom slučaja, napustio Stamford Bridge neporažen, vjerovatno bi se stidljivo pričalo o genijalnom i svakako neočekivanom potezu. Ovako, ipak je to bilo okarakterisano kao kukavičluk. No, Pulisa to nije obeshrabrilo. Ovo je bila “najpulisastija” ekipa svih vremena.

Naravno, ovo je bio klasičan makijavelistički pristup – cilj opravdava sredstvo. Na Pulisovu veliku žalost, cilj ipak nije bio ispunjen, jer je Conte ipak upisao tešku, ali sasvim zasluženu pobjedu.

Pulisov West Bromwich je počeo ličiti na neku drugu ekipu i to u krajnje pozitivnom smislu. Počeli su kombinovati, zadržavati loptu nešto duže u svom posjedu, smanjiti broj dugih lopti (mada ih i ovako imaju previše), napadati i po sredini, a ne isključivo po desnoj strani... Pronašao je prvih 11, koji igraju u formaciji 4-2-3-1. Fletcher i Yacob kontrolišu sredinu terena, pomažu odbrani praveći dodatni defanzivni blok, dok su za kombinovanje zaduženi Phillips, Brunt i Morrison. Naravno, u vrhu napada je Rondon koji je ove sezone već upisao sedam golova. Brunt, Morrison i Phillips dosta rade u defanzivi, za razliku od Chadlija (zato je i ispao iz prve postave), ne prave dodatne rupe i ne stvaraju toliko otvorenog prostora protivnicima. Dobro se kreću i u fazi napada, pomažu Rondonu, ubacuju se iz drugog plana, te tako vrše dodatni pritisak na protivničke igrače. Rondon, iako igra sam u vrhu napada, nije usamljeni jahač. Ima pomoć od trojke iza njega.

Moram se opet uhvatiti suhih statističkih podataka. West Bromwich zauzima posljednje mjesto ako ćemo gledati posjed lopte. Kod kuće je taj potez nešto veći (preko 45%), dok je u gostima na bijednih 39%. Protiv Arsenala su imali samo 24% posjeda što je najmanje od bilo koje ekipe ove sezone. Kada pogledamo pas igru, sa 70% uspješnih dodavanja su na 19. mjestu. Samo je Burnley ispod njih. Kako je onda moguće da takva ekipa bude na osmom mjestu? Kako je moguće da takva ekipa bude deseta po efikasnosti? Kako je moguće da takva ekipa bude “najbolja od ostalih”? 

Odgovor je jasan – zahvaljujući Tonyju Pulisu. Samsonova snaga bila je u njegovoj kosi. Pulisova snaga je očigledno u kačketima koje nosi i po kojima je poznat svjetskoj fudbalskoj javnosti. Pulis nije mitsko biće, ali uspio je da sa malim budžetom uvijek izbori opstanak u ligi, da nikad ne ispadne u niži rang, te da postavi zdrave temelje svojim nasljednicima. Zbog toga ga treba cijeniti. Želite li osobu koja će vas, sasvim sigurno, ostaviti u ligi, uzet ćete telefon u ruke i pozvati Pulisa. Za ostalo se ne brinite; ostalo će on sam već nekako riješiti.