Dnevnik SP, 1. dan: Kreće Brazilska avantura!

Ukoliko ne tražite specijalno jefitinu kartu i niste spremni voziti se satima do najjefitnijih zapadnoevropskih aerodroma, put za Brazil iz Sarajeva vodi preko Istanbula. Jedan je termin, onaj jutarnji u 9:30 kada avion za Sao Paulo polijeće sa Kemal Ataturk aerodroma. To znači da iz Sarajeva krećemo dan ranije i da ćemo spavati u aerodromskom hotelu svu pažnju i ljubaznost koji Turkish Airlines pruža svojim putnicima.

Turci nisu kakvi ljudi kada se govori o finansijskoj podršci bh. medijima, sa njima nije moguće razgovarati o sponzorstvima bez obzira što im se kompletan marketing vrti oko Lionela Messija i Kobea Bryanta, ali uvijek ostaju moja omiljena avio kompanija i jedna od rijetkih koja će svojim putnicima ponuduti dovoljno mjesta u avionu, topao i što je još važnije ukusan obrok u avionu, te vrhunski smještaj za putnike koji uvezuju letove kroz više dana.

Od Istanbula do Sao Paula leti se 13 sati koji su u udobnim stolicama Boeinga 777 uz par epizoda Big Bang Theory i Peter Jacksonovog Hobbita prošli u trenu.

Sao Paulo, rekli su nam, je jedan od najopasnijih gradova na svijetu. Novinare navodno pljačkaju odmah po izlasku sa aerodroma i Deba i ja se ne osjećamo ni malo prijatno što se u vrijeme štrajkova radnika gradskog prevoza trebamo prebacivati do Guaruje. Ipak, našu prvobitni plan da na aerodroma hvatamo metro za autobusku stanicu, a onda bus za Guaruju, rado smo odbacili nakon ljubazne ponude iz NFSBiH da po nas pošalju službeno vozilo domaćina.

Arturo, naš vozač, kasnio je nekih sat vremena. Ovdje u Brazilu su ljudi opušteni i njemu nije bilo nezgodno da ležerno, sa frapeom sa slamčicom ušeta u aerodrmsku zgradu dok se Deba i ja znojimo i panično pokušavamo poslati SMS bilo kome iz fudbalskog saveza. Sama ideja da bismo u noći trebali šetati Sao Paulom, Artura je odmah promovisala u našeg novog najboljeg prijatelja i sve mu je odmah bilo oprošteno.

Na žalost, Arturo, kao i većina Brazilaca ne govori ni riječi engleskog jezika i nije nam u prilici objasniti ništa o krajoliku koji prolazimo. Međutim, sve je bilo jasno i iz njegovog pogleda kada nas je upozorio da u autu ne vadimo kamere i ne snimamo ništa, te ste ovaj put i vi ostali uskraćeni za prizore koji su nas dočekali. Sa obje strane ceste samo kartonske kućice, par betonskih blokova jedan na drugom, nešto što bi se moglo nazvati kafićima i ljudi koji nemaju ništa osim majice i šorca koji su na njima. I tako kilometrima, skoro sat vremena vožnje, vjerovatno milioni stanovnika.

Guaruja je turističko mjesto na obali, a između nje i Sao Paula je Santos, industrijski, lučki i fudbalski grad. Prolaskom kroz Santos, odmah smo shatili zašto su Zmajevi baš ovu lokaciju odabrali za svoj trening kamp. Ovdje se osjećaju kao kod kuće, jer Santos je nešto kao 20 povezanih Zenica. Dimnjak za dimnjakom, crveni, bijeli, žuti, crni dim, plamen i buka fabrika. Mirisi se i pored zatvorenih prozora smjenjuju kako prolazimo pored koje fabrike: benzin, sumpor, kafa, kiseline…

A onda okean i Guaruja! Pred ulazom u grad mali zastoj zbog invalida koji je legao na ulicu i blokira put dok mu neko ne udjeli koji real. Tu prepreku smo vještio zaobišli i za par trenutaka parkirali se na pariking hotela Costa Classique.U holu, poznato ozareno lice kolege iz Sarajeva! Na recepciji, mali prevarant koji nas pokušava ubjediti da je naša rezervacija tek od sutra i da za dodatnu noć moramo dodatno keširati (ništa od toga, naravno).

Kartice za ulaz u sobe ne rade, pa prvu noć spavamo bez ključeva. Klima u sobi je montirana odmah pored prozora na kojem nema stakla. U wc-u na šolji daska je na napuhavanje. Ali, ništa neće narušiti naše raspoloženje. Sada je vrijeme za par piva, a sutra ćemo razmišljati o poslu. Najvažniji dio već je urađen:

Stigli smo u Brazil!