Dnevnik SP, 2. dan: Kako preživjeti nedjelju

Nedjeljom banke u Brazilu ne rade, kao ni većina drugih značajnijih institucija. Za nas je to značilo problem za zamjenu novca i kupovinu lokalne telefonske kartice.

Prvi pokušaj zamjene imali smo u hotelu Casa Grande, velikom hotelu sa pet zvjezdica u kojem je odsjela naša reprezentacija. Međutim, na recepciji ovog hotela ne drže novac, a ni u jednoj radnji u lobiju nisu spremni izvaditi bilo kakvu novčanicu i pokazati je strancu. Ipak, ljubazne recepcionerke uspjevamo nagovoriti da nam zamijene minimalnu količinu. Kolega je uspio promijniti 100 eura za 260 brazilskih reala, a za mene je ostalo maksimalno 51 dolar za koje sam dobio 100 reala. 

U tržnom centru udaljenom nekih desetak minuta vožnje dobili smo priliku da kupimo i lokalne telefonske kartice. U Brazilu ima svakavih ljudi koji telefone koriste za svakave stvari, pa ovdje nije moguće anonimno i brzo kupiti ultra karticu. Svaki turista može kupiti samo jednu karticu i to isključivo iz pokaz pasoša i nakon papriologije koja traje skoro pola sata. Minimum koji možete potrošiti kod operatera Vivo je 70 reala (oko 50 KM) i prema riječima vrijedne prodavačice, to bi nam trebalo biti sasvim dovoljno do kraja putovanja.

Usput, naš domaćin Bruno, popularno nazvan “Perfekt” (jer je to njegov odgovor na sve što mu kažemo) pozvao je svog šefa da nam promijeni novac. Šef je sitan švercer devizama, navodno sa potrebom za ino valutama jer mu žena upravo putuje u Evropu, a njemu se baš slučajno desilo da kod sebe ima višak novca u novčaniku. Kod Šefa je kurs eura daleko povoljniji i on čak dopušta da sami licitiramo cijenu koju želimo. Tako je moj prijatelj zamijenio novih 100 eura, ovaj put za 300 umjesto hotelskih 260 reala, dok sam ja za preostalih 20 dolara koje sam imao u džepu dobio 40 reala. Sumnjiva transakcija održala se u zabačenom čoškiću tržnog centra, jer po riječima Šefa iako prodaja deviza nije ilegalna (??), nije preporučljivo baš svuda vaditi novac iz džepa.

Sa telefonskim karticama i domaćim novcima u džepu, zadovoljni odlazimo nagraditi se kupanjem i pivom na plaži. Inače, u supermarketu cijena piva je od 1,5 do 2,5 KM, a ako uzimate čitav karton, cijena može biti i ispod marke. Na plaži, cijena piva je također prihvatljiva: oko 3 KM za malu Brahmu što uz savršen pogled na Atlantski okean i plaže Brazila zaista nije mnogo. U barovima na plaži moguće je dosta jeftino i jesti. Pečeni sir, na štapiću kao sladoled nije skup, ali je dosta rizičan izbor, obzirom da je kvalitet i godište sira zaista upitno. Kokos ili razno voće također se slući na plaži, a nije isključen ni ozbiljniji obrok - recimo lignje kalamare na susjednom stolu ostale su mi u sjećanju i jedan od ovih dana sigurno će doći na red. Cijena je 45 KM za hrpu koja bi mogla biti dovoljna za trojicu.

Zaista, u Brazilu porcije su izrazito obilne i na svim mjestima gdje smo do sada imali priliku ući služe se za dvoje. Vrlo brzo shvatite i zašto su u Brazilu stražnjice tako velike. Osnovna hrana je meso, pečeni sir, pomfrit i riža. Sve sami sastojci koji se spuštaju pravo u pozadinu. Četiri ozbiljna komada mesa sa prilogom od sira ovakvog i onakvog, pomfrita i drugih masnoća za dvije (a možda i tri) osobe, u restoranu koji izgleda kao da zbog turističke lokacije preskupo prodaje sve iz svoje kuhinje, košta oko 75 KM. To je bez ikakvih pića, mada je i u restoranu pivo opet iznenađujuće jeftino, 4 KM za malo. Poloveći taj obrok sa Debom, ipak nam je ostalo ponešto na tanjiru.

Nakon restorana, pravac trening. Nema više vremena za još jednu turu plaže, mora se raditi. A i jet leg uzima svoj danak, pa smo svi u knock-downu već oko 21 sat. Novi dan, donijeće novu avanturu.