Dobro došli u dinastiju Gasol

Španija je na prvenstvo došla po zlato, a kući su se vratili s njim. Ova generacija je bila osuđena na zlato, oni su se mogli čuvati u prvom krugu, pa i u drugom sve do posljednje utakmice protiv Poljske. Protiv Poljske su odigrali maestralno i utišali 15.000 ljudi, izborili četvrtfinale, a onda do zlata nisu nikome dozvolili da ih uvuče u egal u posljednju četvrtinu.

Mnogi će reći kako njihova igra u prvom krugu nije bila fair play, jer je sigurno da su namjerno uradili ono protiv Srbije, Slovenije i Britanije kako bi zavarali protivnike. Možda nisu izgubili namjerno protiv Srbije, ali su vjerovatno imali u planu odraditi lošiju utakmicu i upisati pobjedu kao protiv Britanije, ali su u utakmicu ušli previše opušteno što ih je na kraju koštalo poraza.

O nastupima na ovom Eurobasketu smo već ispisali mnogo stranica, ali red je da se malo osvrnemo na ono što Španija predstavlja u svijetu košarke u historiji, i općenito u sportu. Kroz historiju se kod nas nije puno gledalo na Španiju kao velesilu. Vjerovatno zbog historijskih političkih prilika vezanih za odnose dvije države, kod nas se nekako u prvi plan uvijek stavljalo Njemačku i Italiju. Englezi su nam bili poznati samo po huliganizmu, a Brazilci isključivo po nogometu, ali su nam bili jako daleko, dok smo Francuze cijenili po pedantnosti u radu s omladinskim školama. Španije nije bilo nigdje.

Razvojem satelitske televizije i interneta, te velikog egzodusa naših sportista s početka 90-tih na Pirineje, sve se više počeo širiti interes za sport u ovoj zemlji. Iako smo postali malo informiraniji o njima, još uvijek mnogi koji sebe smatraju "najpametnijim facama u društvu" po pitanju sporta znaju mnogo toga o Realu i Barceloni, ostatak španskog sporta im je jako nepoznat.

Španija, sila evropska

Vjerovali ili ne, ali Španija je zemlja koja ima četiri dnevna sportska lista i svaki od njih ima tiraž od najmanje 100.000 primjeraka, što dovoljno govori o zaljubljenosti o sportu ove nacije. U zemlji postoji još na desetine sportskih lokalnih listova koji prate lokalne klubove, a pretplata na korištenje kartice za sportske kanale Canal Deportesa je među najskupljim na svijetu. A Njemačka i Engleska s početka priče? Pa oni nemaju ni jedan dnevni sportski list, a vi sad vidite. Španska Marca printa četiri stranice o biciklizmu, a za vrijeme Vuelte čak sedam ili osam. Pojedini naši mediji su sve do 1979. godine i osvajanja prvaka Evrope od strane Bosne košarku stavljali u rubriku dvoranski sportovi, da bi tek Kinđe i društvo natjerali urednike da im daju posebnu rubriku za košarku.

Oni prate nogomet, evropski su prvaci, košarku, i svjetski i evropski, rukomet su sila, vaterpolo također, tenis, atletika, biciklizam, bejzbol se polako diže, motociklizam i formula su odavno stigli, koridu ne trebamo ni spominjati. Uz dužno poštovanje prema svima ostalim, Španija je u ovom trenutku najmoćnija evropska sportska sila.

Zlato u sedmom finalu

Početak evropskih prvenstava u košarci nije ponudio mnogo razloga za slavlje španskim navijačima, medalje su bile rezervisane za baltičke zemlje Litvu i Latviju, dok su Španci tek jednom, 1935. godine u Ženevi stigli do srebrne medalje kad su poraženi od Latvije. Bilo je to sve što su donijeli u domovinu do 1973. i prvenstva u Barceloni kada su izgubili od Jugoslavije koja je tada bila drugi svijet za sve ostale.

Deset godina kasnije ponovo su bili drugi, bolja od njih bila je Italija koja je iz Nanta odnijela zlato. 1991. iz Rima su se vratili s bronzom, a veliko razočarenje su doživjeli šest godina kasnije kad su na domaćem terenu ostali bez polufinala. Dvije godine kasnije su u Parizu ponovo izgubili od Italije. Bio je to poraz koji je usmjerio Špance u pravom smjeru. Ipak,ono što Špance boli je da tada zlato nije uzeo Albert Herreros, jedna od ikona španskog sporta u posljednje dvije decenije.

2001. su bili treći, a dvije godine kasnije u Štokholmu su bili drugi. Bolja od njih je bila Litvanija. Dvije godine kasnije su ostali bez medalje i to je bio kraj za neke stare igrače koji su otišli u zasluženu mirovinu, a na scenu je stigla generacija koja svijetom vlada danas. Braća Gasol, Navarro, Reyes, Calderon, Rodriguez, Fernandez i ostali su osvojili šesto srebro na domaćem parketu 2007. godine kada su sa zvukom sirene izgubili od Rusije, a godinu dana ranije iz Japana su se vratili sa svjetskim zlatom. Lani su u Pekingu namučili Amerikance  za olimpijsko zlato, a da nije Kobe zamolio Jamesa da izađe iz igre ko zna da li bi Amerikanci slavili. Ove godine konačno je stiglo zlato u njihovom sedmom finalu.

Sadašnjost i budućnost

Ovaj tim nema slabog mjesta, oni igraju atomsku košarku u kojoj se tri četvrtine poigraju sa svojim protivnicima, a posljednju dionicu imaju vremena i prostora za odmaranje. Protivnici na prvenstva danas dolaze s foto aparatima da s klupe slikaju Špance, baš kao što su nekad slikali Amerikance. Ne zaboravimo jednu stvar. Na ovom Eurobasketu nisu igrali povrijeđeni Jose Calderon, Berni Rodriguez, Sergio Rodriguez, Fran Vazquez i Jordi Trias. Ta petorka bi prošla bilo koju grupu na ovom prvenstvu. 

Njihovi klubovi rade izuzetno dobro s mladim igračima. Istina, vrlo malo njihovih igrača igra u Realu, Barceloni, Unicaji ili Caji Laboral, ali zato glavnu riječ u ostalim klubovima vode Španci. Na prvenstvima za mlađe kategorije redovno uzimaju medalje. Daniel Perez. Zapamtite dobro ovo ime. Taj momak će za dvije godine biti uz Rubia prvi igrač Španije, naravno ako ga zaobiđu povrede. Imaju sadašnjost i budućnost, ova reprezentacija je mlada i još sigurno četiri Eurobasketa će barem dvije trećine ovih igrača biti u reprezentaciji.

Iako su sila već cijelo desetljeće, ono najbolje sigurno tek slijedi. Žikina ili Karingtonova dinastija je završila, a sad je vrijeme za Gasolovu. Gledajmo i uživajmo.