E, moj Hase da si ovdje sada: "Ko ti je rekao da se Osim rodio 1941. slagao te je"

Nije baš pohvalno roditi se u Sarajevu i ne znati stara imena pojedinih ulica, ali svakako svakih pedesetak godina kao na kolu sreće se izokreću životi, pa ono što je bilo nekad, tada više ne bude. Ulice koje su zvale tako nekad, sada se zovu drugačije. Onaj što bi gori, sad je doli i obrnuto, pa je besmisleno sam sebe kuditi jer ne znamo sva imena.

Elem, Branka Radičevića je današnja Hiseta. U Banjaluci je recimo suprotno, nekada je bila Hiseta, danas je nekako drugačije, povoljnije i prihvatljivije.

"Eh, eto, Hiseta. Šta su bogati Hiseta", nastavlja dalje Ante Bošnjak svima znan kao Antara. Onima koji ga znaju zapravo, znan kao Antara, a ne zna ga baš velik broj ljudi. Mnogi mlađi od njega su pomrli, pa kada kaže da je 34. godište, čovjek se zapita zar ima još to godište ovdje kod nas.

Počelo je s pitanjem, nastavilo logično s odgovorom. Ako je hise dio, onda su hiseta dijelovi, po nekoj logici. Kao drvo i drveta, pa zato ima Ulica velikih drveta...

"U dijelovima ja živim, znači."

Antara je relativno vitalan, ne zaustavlja se, devera, a zanimljiv je jer je jedan od rijetkih koji je mladost proveo i sa Hasetom i sa Švabom, Ferhatovićem i Osimom. Prema vlastitoj tvrdnji stajao je na golu u trećem ikad odigranom derbiju izmedu Željezničara i Sarajeva, septembra 1955.

"Nema to nigdje, neće ti pisati. Dobili smo tada Želju 2:1. Tih godina, od 1955. pa do početka sedamdesetih Sarajevo je puno bolje bilo u derbijima. 1967. uzeo je bordo tim titulu. Otada datira 'Dva Boška na dva čoška, Musemić u sredini za gol ne brini'..."

Ante je bio golman, ali nije jedan od onih koji će za sebe reći da je bio najbolji, kao što su mnogi "Džeki probacivali kroz noge". Ipak, nije oslobođen opservacija standardnih za ovo podneblje. Kad je neko ekstra klasa i kad napravi karijeru obično je to nakon što isprva nije imao pojma.

"Čobo Janjuš? Znaš kako je on počeo, fijukale mu lopte, prolazile kroz ruke. Ali on je najbolji primjer igrača za kojeg kažu nadošao. Ja sam trebao potpisati za Želju, ali su mi obećali jedno, na kraju ponudili drugo. Da se razumijemo, nisu to bile velike pare, čovjek je bio sretan i sa 50 dinara, ali nisam htio pristati na drugačije u odnosu na ono što smo se bili dogovorili.

Kada je Čiko Radovic otišao iz Želje na gol je stao golman koji prethodno meni nije bio do koljena, ali ja tada više nisam branio", priča i usporenim tempom vadi dobro zaštekanu fotografiju koja se nalazi u sendviču među fotografijama supruge i sina. Po starinski, čuva ih u novčaniku, u posebnoj futrolici.

"Evo pogodi ko je na ovoj slici."

Nema se šta pogadati. Ivica Osim, glavom i bradom. U odijelu i kravati, poput holivudskih glumaca.

"Gledaj lafčine. Mada ni ja nisam bio bezveze", potom vadi svoju.

Ante tvrdi da je Švabina fotografija iz 1962. i da je napravljena za registracioni karton. Od kada je i zbog čega je napravljena zapravo nije ni bitno, Antara ima sliku Švabe Osima među slikama pokojne supruge i živog sina. Sliku na čijoj poleđini izblijedjelo piše Ivan Osim.

"Šta su meni sve nudili za ovu sliku. Ne bih je dao nikome, možeš je samo uslikati ako ti može taj telefon", govori Ante, a onda započinje pokušaj epistemološkog preloma:

"Švabo ti je od mene stariji godinu."

Kako Antara dragi, ti 1934. on 1941. godište, gdje je to godina?

"Ma to ko ti je rekao da je 1941. taj te je slagao, to neki novinari pišu."

Pa dobro, evo ima telefon, isti onaj kojim smo uslikali fotografiju, ima Wikipedija, pa nije ni Osim budala, sve da je i dezavuirao sve, nije mogao Japance kojima je bio selektor varati na godištu. Zakuha se pravo, ali Antara ne popušta. Sve dok mu se ne upali lampica, znaš šta je, kaže, zamijenio sam ja njega i Vjekoslava Kranjca. Eto pogledaj na internetu koje je on godište.

Lujo Kranjc, isto legendarni Željin defanzivac stvarno roden 1933. Eh, to već ima smisla. Nije Ante još senilan, samo se malo zanio.

"Švabo je bio virtuoz, dobar čovjek, legenda. Dragoslava Šekularca smatraju velikim igračem, ali Osim je meni veći, jer nikada ne bi parama čistio svoje cipele, što je ovaj radio. Jest da je davao golove s centra, ali Šekularca ne volim. Prenapuhan je bio, a to nije bilo u našem stilu, nisu to ljudi voljeli."

Kada priča o najboljim igračima svoga doba, a to je uvijek zanimljivo jer rasplamsava diskusiju ko diskutovati voli, Anti je najbolji igrač - golman.

"Po mojoj procjeni", oprezan je, "najbolji igrač je Vladimir Beara. Takav se jednom rađa".

Dobro, naravno da je Vama golman najbolji, ko je bio najbolji igrač?

Opet, kaže, po njegovoj procjeni... Ilijas Pašić! Nisu to ni Bernard Vukas ni Muhamed Mujić, ni mnogi drugi ("Mujić jeste možda najbolji Veleža, ili Hercegovine, ali Pašić, Pašić je najbolji").

Iako je Sarajevo kao klub možda bliže Antinom srcu, najbolji mu je fudbaler igrač Želje koji je za šest sezona, a prethodno je igrao za Romaniju, postigao skoro 200 golova (zvanicno 141) i jedan je od najboljih strijelaca u historiji kluba. Igrao je i za reprezentaciju Jugoslavije i zapravo je poznat kao prvi Željin reprezentativac. Nakon Želje igrao je za Dinamo sa kojim je osvojio dva puta Kup Jugoslavije. Umro je u Švicarskoj 2. februara 2015. u 80. godini.

Antara se odlično sjeća detalja od prije 60 i više godina, kaže da kada god bi ušao u ćevabdžinicu Ferhatović, a da je Hase tamo, nikada mu ovaj nije dao da plati. O Hasetu priča s posebnim oduševljenjem i čudi se koliko je kondicije imao.

"Mi smo se znali od pete-šeste godine, od koliko godina se čovjek s nekim može znati, a da pamti. Bili smo generacija. Ja sam živio dakle preko puta električne centrale, a Hase bi sišao s Vratnika i kod sadašnjih Mome i Uzeira (Unisovih nebodera) igralo se lopte. Igrali smo nekada i bosi. On je više volio igrati sa rajom, nego što je volio zvanične utakmice. Nekada bi došao ujutro na Marijin dvor, igraj, igraj, a onda poslijepodne ima utakmicu na Koševu. Nestvarno je bilo to koliko je kondicije imao. On je drugačije doživljavao život, slično kao Švabo, bitno je bilo druženje, raja, zato nije ni uspio u Turskoj nego se odmah vratio."

Na kraju, završilo je kako je i počelo, pitanjem "znaš li ti". Znaš li gdje je Željo prije onoga rata igrao svoje utakmice? Tamo gdje je sada Holiday Inn, još jedan historijski podatak otkri mlađoj generaciji u svrhe općeg i zavičajnog obrazovanja.

Dobro, još mi recite što ste se u kravatama slikali za registracione kartone?

"Moj sine prije nisi mogao ući u kino bez kravate. Vidiš kakvi smo bili, cakum-pakum, moralo se to tako, takav bio red i običaj. A to kad bi išli u kino ponesemo jednu, pa onaj prvi što uđe, ode pa kroz otvor spušta dole kravatu onome koji čeka da uđe... Kravata je bila..."

Bila ne bila, mangupski su izgledali i Ivan i Ante na fotografiji sa kravatom. Tako je to tad bilo u pluskvamperfektu, tadašnji fudbaleri, ljubitelji raje, sjedenja s ćeifom, derta...