Šta su nama Japanci: Prosi Ajku momak Japandžija... · Kolumna

Zavšit će Svjetsko prvenstvo, mada je već nakon osmine finala poznat istinski prvak svijeta.

Favorit je opravdao svoju ulogu, premda je u trećem kolu grupne faze pokazao lošiju predstavu - posljednjih deset minuta Japan protiv Poljske nije ličio na sebe. Stajali su na svjoj polovini i čekali da završi utakmica uzdajući se u Kolumbiju. Trenutni tadašnji rezultati vodili su ih u osminu finala. Jedino eto tada Japanci su izabrali rezultat nauštrb svojega karaktera. Jedino tada su propustili biti ono što jesu. Vratilo im se protiv Belgije, ali svejedno su se ogrnuli šampionskim oreolom.

Zašto je teško biti Japanac

Slika počišćene svlačionice i to nakon tragičnog ispadanja golom u posljednjoj sekundi, nakon vodstva 2:0 i nakon što je valjda četiri petine igrača krenulo u pretposljednjoj sekundi da zabije gol iz kornera - ostavila je ljude širom planete u čudu. Bila je to zapanjujuća slika u vremenu gdje je teško ostati zapanjen.

Gledajući u tu sliku i razmišljajući da li je toliko teško biti barem malo Japanac, može čovjek lako doći do zaključka da oni to namjerno tako samo da bi privukli pažnju. Mnogi su skloni zaključliti to jer danas je privlačenje pažnje moderni imperativ. Osim toga široko je rasprostranjena tvrdnja da čovjek ništa ne radi ako nema interes. Altruizam ne postoji i ako postoji tumači se egoizmom.

Pomoći ću drugome jer to meni pričinjava zadovoljstvo. Dat ću krv na poziv sa transfuziologije, ali ne zato što bih mogao spasiti nečiji život, već zbog meraka kad znam da sam spasio nečiji život...

Bosni i Hercegovini nakon agresije nisu najviše pomogli ni Hrvatska, ni Austrija, a bogami ni Turska nego ni više ni manje nego - Japan. I apsolutno je legitimno da su oni to uradili iz njihovih nekih interesa koji veze nemaju s altruizmom. Ali je isto tako legitimno sve one koji tako razmišljaju nazvati budaletinama.

Ima neka tajna veza? Nema!

Na tu činjenicu oni znatiželjniji otići će korak dalje. Zašto Japanci to rade, zaista? Šta ih veže za Bosnu i Hercegovinu? I onda nakon pola dana i uz dosta naprezanja iskopaju tri stvari koje imaju veze s Japanom.

Pjesma kojom je naslovljen ovaj tekst. Jedna od rijetkih sevdalinki gdje se spominje Japanac. Sevdalinka i Japanac, priznat ćete, teško može jedno s drugim, ali treba odati priznanje na ideji Emini Zečaj koja je napisala ovu pjesmu i poklonila je Damiru Imamoviću koji ju je uvrstio na album iz 2010.

Prosio je Ajku momak Japandžija, a ona ga je odbila kao što se odbija njihova bilo kakva sličnost sa nama. Oni su generalno ljudska dimenzija više. Difference is atractive, a ako je iko toliko drugačiji od svega na ovome svijetu, onda su to Japanci. No nisu baš toliko atraktivni.

Druga veza pokojna je Jadranka Stojaković, opet nešto oko pjesme i umjetnosti, a i treća ima prizvuk melanholije. Ivica Osim, čovjek o kojem su pisane knjige i koje su tamo prodavane u 40 miliona primjeraka.

Kada je prije skoro dvije godine ambasador Japana u Bosni i Hercegovini Kazuya Ogawa uručio Orden izlazećeg sunca, zlatnih zraka sa značkom, bivšem selektoru Jugoslavije i Japana, jedno od pitanja koje je nimalo reda radi ovaj autor postavio Johanu Štrausu bilo je "nedostaje li Vam imalo Japan".

Omiljeni japanski Švabo odgovorio je kako mu u ovim trenucima više odgovara da je u Sarajevu, među rajom, u ambijentu koji se ne može parama platiti, ali kako mu fale japanska preciznost, poštovanje koje imaju jedni prema drugima, ljubaznost, red, radišnost, redoslijed, disciplina i to što nema halabuke. Predanost, odgovornost.

Odnos prema smeću

Ništa dakle drugo ne veže Japan i BiH, pa ni odnos prema smeću, makar i u svrhe privlačenja pažnje. Dok japanski navijači čiste tribine iza sebe, a igrači svlačionice i to u trenutku kada je našem umu logično da porazbijaju sve i ostave iza sebe svinjac, prosječan žitelj naše zemlje odlaže veš mašine, limenke i plastične kese u rijeke.

Pa onda kada se rijeka izlije i poplavi sve što ima, treba mu jedno 20 mjeseci da se oporavi. Dvadeset puta duže se ovdašnji čovjek oporavlja od poplave nego što Japancu treba da se vrati u normalu nakon tsunamija ili nuklearne katastrofe. A ako išta ima veću simboličku vrijednost na današnjem vaktu ima - smeće. Kako se prema njemu odnosimo to nam je.

Nismo međutim mi uopće bitni, niti treba porediti Japan i BIH. Ovo je panegirik, privatna hvala Japancima što su takvi kakvi su. Mi se ne možemo porediti jer ne radimo stvari koje moramo, kamoli one koje ne moramo, a valjalo bi nam da budemo malkice kao oni.

Luckasti Japanci, šampioni luckastog nekakvog svijeta, jelte...