Edin Jakupović o sudijskom životu: Štampu nisam pratio, a igraču sam se znao i izviniti... · Intervju

Odluka o samom povlačenju i nije toliko iznenađujuća, ukoliko se uzme u obzir da je Jakupović u međuvremenu sa sudijskim usavršavanjem krčio i uspješan put na privatnom polju. I pored velikih obaveza nijednog momenta nije zapostavio školovanje. Završio je pravni fakultet, potom položio pravosudni ispit, da bi se po završetku karijere posvetio - advokaturi.

Znao je da mora izgraditi lični identitet i integritet i da nije dovoljno naučiti pravila nogometne igre. Odzvonilo je vremenu kad je sudija bio N. N. lice bez personalitija, tamo neko u crnom...

Jakupović nas je ugostio u svojoj advokatskoj kancelariji, gdje je, između ostalog, govorio o svom povlačenju, iskustvu stečenom u suđenju, vječitom derbiju, kao i o brojnim drugim temama.

Već neko vrijeme niste na terenima. Zbog čega se Edin Jakupović povukao sa scene?

"Da biste bili vrhunski sudac, morate puno raditi, trenirati, educirati se, jednostavno su ogromna odricanja, nema vas često kod kuće, puno putujete, niste sa porodicom, niste sa prijateljima, a s druge strane, ja imam i svoju radnu karijeru u struci. Trenutno sam advokat, tako da bavljenje tom vrstom posla u pravnoj struci iziskuje dosta vremena, kako bi se što kvalitetnije mogao pripremati na isti. A naravno da je to posao koji isto tako dosta troši čovjeka, kako fizički, posebno psihički, tako da sam jednostavno rekao dosta i okrenuo se u potpunosti svojoj struci, ali prije svega mislim da je presudna činjenica da sam želio više vremena provoditi sa svojom porodicom i prijateljima, posebno sa svojom kćerkicom Zarom, koja mi iz dana u dan puni baterije za neke nove životne pobjede", govori Jakupović.

Slovili ste za jednog od najboljih sudaca u BiH. Je li bilo teško donijeti odluku o povlačenju, jeste li razmišljali mnogo?

"Hvala za ovo jedan od najboljih, jer ako niste svjesni svoje kvalitete, onda opet nešto nedostaje, je li to samopouzdanje ili nešto drugo, međutim ono što mi je vrlo bitno napomenuti, a to je, da nisam tako dugo razmišljao, jer sam uistinu kroz sve ove godine suđenja prošao tako divnih trenutaka, sa tako divnim prijateljima, osnovao, te upoznao puno današnjih prijatelja. Ispunjen sam što se tiče toga, bez obzira na činjenicu da sam mogao suditi još par godina, osjetio sam u tom momentu ispunjenost, zadovoljstvo, a naravno uvijek je korektno dati šansu i nekim novim perspektivnim sudijama. Sve u svemu nije mi bilo toliko teško donijeti odluku o prestanku, jer kao što sam prethodno spomenuo, porodica mi u životu puno znači, a kao što mi je jednom moj dobar prijatelj Emir rekao: 'U vremenu kada ti dijete odrasta, a tebe nema, biće ti žao tog vremena, jer isto nećeš moći vratiti unazad'".

Sudili ste mnoštvo utakmica, kako u BiH tako i Evropi. Koju biste izdvojili?

"Teško mi je sada izdvajati, jer je bilo puno dobrih utakmica, kako nogometno, tako i što se tiče mene kao suca. Mi suci, kad odsudimo dobro utakmicu, nakon zadnjeg zvižduka odmah osjetimo zadovoljstvo, jer smo svjesni da smo bili na nivou, a naravno kada se poklopi nogometno dobra, rezultatski neizvjesna utakmica, još sa dobrim suđenjem, onda se sve kao što sam rekao poklopi i tad se osjećate ispunjeno i zadovoljno, takvih utakmica je bilo dosta. Nažalost za nas je Evropa u sportskom smislu daleko, tako da mi koji smo imali šansu putovati i suditi, jednostavno smo imali tu privilegiju. Dosta je naravno truda i napora bilo, velike su to pripreme, ali svaka utakmica vani je bila prelijepo iskustvo, pogotovo sa kolegama sa kojima sa uvijek putovao."

Svaki meč traži pripremu. Na koji način ste se vi pripremali? Jeste li strahovali ponekad od odluka, reakcija...?

"Danas moderno suđenje traži i iziskuje veliku pripremu pred sami meč, s tim da ta priprema počinje od dana saznanja da sudite određenu utakmicu. Dok sam sudio Premijer ligu, u tom slučaju u većini slučajeva već poznajete ekipe, međutim ja sam se najviše psihički pripremao za utakmicu i to na način da sam već od momenta kada saznam gdje sudim, počinjem da razmišljam o samoj utakmici, ekipama, pročitam sastave, razmišljam pojedinačno o igračima iz ekipa, potencijalnim problematičnim igračima, isto tako o igračima sa kojima u toku same igre mogu ostvariti dobar odnos, komunikaciju i sve ostalo. U praksi sam uvijek išao dan prije utakmice i spavao blizu mjesta odigravanja same utakmice, insistirao sam uvijek da na isto mjesto gdje ja odsjedam, dan prije dođu i ostale kolege, pomoćnici ili kako mi suci kažemo ostatak tima, na čijem čelu je uvijek glavni sudac. Kada se okupimo, počeli bismo se zajednički pripremati za samu utakmicu, svako od nas bi ispričao neka iskustva, situacije, koje bi bile korisne za naše suđenje, a ono što moram napomenuti je da sam uvijek volio isto raditi i kroz šalu, odnosno u opuštajućoj atmosferi. Nikad nisam želio pristupati kolegama sa nekom tremom, ponajviše jer sam uvijek vjerovao u svoje pomoćnike, a što je od velike važnosti za suđenje. Što se tiče nekog straha, njega nikad nisam osjetio osim neke pozitivne treme, pred samu utakmicu, kojoj doprinosi adrenalin, jer jedva čekate nogometnu predstavu ili da se malo našalim, kako bi moj prijatelj Elmir Pilav rekao: 'Praznik nogometa'".

Svi griješimo. Kako ste Vi reagovali u situacijama kada ste pogriješili, odnosno znali da niste bili u pravu?

"Lijepo ste počeli kada ste rekli svi griješimo i to je vrlo bitno da smo svi svjesni toga, mada u ovoj državi, ta teza se nekad zaboravi, a pogotovo u sportu. Mora nam biti jasno da niko nije bezgriješan, a ja sam to u suđenju znao reći: „Nema najboljeg ili bezgriješnog, najbolji je onaj koji najmanje griješi“. Neke prve korake u suđenje kada učite, a to su da i kada pogriješite, ne osvrćite se nazad, gurajte samo naprijed. U mnogo slučajeva kada sam pogriješio znao sam se i izvinuti samim akterima ili pojedinačno igraču, jer prije svega uvijek morate u životu biti čovjek. Jednostavno sam bio svjestan i grešaka, da su one neizbježne u sudijskom pozivu, tako da sam uvijek koliko toliko bio jak, spreman i nastojao da ih uvijek bude što manje. Moram spomenuti da je vrlo bitno da ta greška samo nije namjerna, a svi koji znaju osjećati sport i gledati nogometne utakmice, ti isti tu grešku neće uzeti za zlo, da tako kažem. Ono što bi uvijek spomenuo mladom kolegi sudiji, da je vrlo bitno što se samih grešaka tiče da iz njih mora izvući pouku."

Koliko ste se obazirali kada se u negativnom kontekstu pominje Vaše ime? Posebno u toku utakmice, sve te uvrede, psovke...

"Kao što sam već spomenuo, bio sam spreman na sve, mada nisam nikad nešto posebno obraćao pažnju na takve stvari, morate biti svjesni da je to poziv, koji nije tako popularan, jednostavno što bi narod rekao 'uvijek jedni nisu zadovoljni', tako da sam naučio živjeti sa tim, s tim da napominjem da mi kad smo u terenu, jednostavno isključimo publiku, pomalo zvuči nevjerovatno, ali ja sam naučio da usmjerim svu koncentraciju na sami teren i igrače i isključim sve okolo."

Jeste li nekada dobijali prijetnje, doživjelu neku neugodnu situaciju?

"Nisam ništa posebno, bilo je tu nekih situacija sa navijačima samih klubova, ali nikad nešto vrijedno pažnje. Ne bih istakao nikakvu neugodnu situaciju, naprotiv mogao bih vam pričati danima o pozitivnim stvarima u suđenju."

Hellmut Krug je Mažiću savjetovao da ne čita štampu. Jeste li se i Vi na taj način "izolovali" iz svih dešavanja koji se tiču utakmice?

"Ja sam bio tip sudije koji bukvalno nije pratio štampu, osim kada sam se pripremao za samu utakmicu, kako bih izvukao neke podatke, sastave ekipa i slično. Nekad me je neko od prijatelja ili kolega znao nazvati i pitati, jesi li gledao analizu na TV, a ja nikad npr. nisam pratio medije koji su izvještavali nakon samih utakmica, pa se oni sami iznenade u smislu, sudija, a ne prati TV ili neki drugi medij. O medijima bih vam mogao dosta pričati, o njihovoj objektivnosti, neovisnosti, pa biću hrabar i reći o samom znanju - struci, ali živimo u državi koja ima dosta problema, u kojoj dosta stvari treba staviti na pravo mjesto, a mislim da mediji igraju veliku ulogu, ali da u samoj struci ima dosta problema."

Kažu da je derbi više od utakmice.

"Reći ću samo da je to u našoj državi san svakog suca. Ja sam naravno imao tu priliku više puta da isti osjetim i doživim, jednostavno kao što ste sami rekli „više od utakmice“.

Kojeg igrača danas posebno pamtite, postoji li neka anegdota?

"Puno je tu bilo igrača sa kojima sam bio i ostao i danas u dobrim odnosima, puno je bilo igrača sa kojima sam ja igrao, dok sam još bio nogometaš, tako da imam jedno ogromno poznanstvo i sa te strane, a igrača i njegov poziv sam uvijek cijenio, jer nije to kao što bi naš narod rekao 'lagan kruh'".

Na kojem nivou je danas suđenje u našoj zemlji?

"Mislim da je kod nas suđenje na izuzetno visokom nivou, da je sudijska organizacija jedna od najboljih segmenata u samom nogometu, a sve to zahvaljujući ljudima koji vode organizaciju zadnjih par godina, kao i samom Savezu, koji je povjerio zadatak tim istim ljudima i koji uvijek daje iskrenu podršku kada je potrebna. Naravno uvijek ima prostora za napredovanje, ali već sam spomenuo ranije da je to vrlo nepopularan poziv, koji ne može svako obavljati, tako da su vrlo bitni ljudi koji vrše samu selekciju i sve ostalo,edukacije, pripreme, seminare… Mislim da naši ljudi koji rukovode sa sudijama prate evropske trendove, ali morate biti svjesni da je nogomet jedan paket, koji da bi bio kvalitetan za nas gledaoce, da bi mogli uživati, ne zavisi samo od suđenja, nego kao što sam već spomenuo, paket ili skup više segmenata koje morate upakovati da bi bio kvalitetan, a mislim na same nogometne uslove, ponajviše na infrastrukturu, u kojoj najviše zaostajemo. Ali sve u svemu mislim da je kod nas suđenje vrlo dobro, još kada napravim komparaciju sa susjednim zemljama, čak mislim da smo u vrhu, što se tiče samog rada i kvalitete suđenja."

VAR? Da ili ne?

"Kratko i jasno - da. Uzmite samo zadnju našu reprezentativnu utakmicu, kada naš Džeko postiže gol na majstorsku asistenciju Pjanića, i to kakav gol, e sad ono što vam mogu reći na osnovu svog iskustva i mišljenja, u konkretnoj situaciji za drugog pomoćnika, koji je signalizirao ofsajd, vjerujte mi da je za njega vrlo teška situacija, bez obzira što i neke upute govore da se u takvim situacijama prednost daje napadaču….Međutim, ja se i u suđenju, životu, ponajviše u struci borim za pravdu, tako da rješenje sa VAR tehnologijom je za mene prije svega u ovom trenutku najpravednije."

Bili ste nekada talenat Jedinstva. Zbog čega sudac a ne nogometaš?

"To je duga priča, ali sam barem kažu bio dobar igračić. Ukratko, imao sam povredu koljena u to doba, a tad je po onom životnom slijedu dolazio i fakultet, tako da sam donio odluku da prestanem igrati. Međutim, moram spomenuti jednog svog prijatelja, koji je već dugo vremena kućni prijatelj mojih roditelja, a kojem puno dugujem u životu, koji mi je tada predložio i rekao: 'Hajde da ne bi skroz izašao iz nogometa počni se barem baviti suđenjem' i tada je sve krenulo. Nekad se zapitam gdje bih završio da sam nastavio igrati nogomet, ali nije mi žao što je sve išlo ovim putem, jer sam stvarno bogat čovjek u svakom pogledu."

Imate li neostvarenu želju kada je u pitanju sudijski posao?

"Kad realno gledam i vratim misli, ostvario sam puno toga kao sudija, što je najbitnije puno dobrih prijatelja stekao, a nešto što je neostvareno, ali se nadam da će se i ostvariti, je želja da radim sa našim mladim sucima, jer smatram i osjećam da imam puno iskustva i znanja za prenijeti na današnje sudije, tako da se vidim kao posmatrač-mentor na našem najvišem rangu u državi a jednog dana i u Evropi."

Edin Jakupović danas...

"Živim u Bihaću sa suprugom i trogodišnjom kćerkicom. Bavim se advokaturom, imam dosta prijatelja sa kojim putujem, svoju sportsku raju sa kojima idem par puta sedmično na rekreaciju, malo nogomet, malo tenis... Nadam se da ću uskoro krenuti u ulozi posmatrača suđenja opet po bh. terenima, sve u svemu vodim jedan miran i lijep život."