Fizička sprema i nedostatak sreće koštali Plave uspjeha

I to bi bilo to kada su u pitanju nastupi klubova iz Bosne i Hercegovine u Evropi. Sezona se polako zahuktava, a za nas je gotova, bar što se tiče evropskih nastupa. Željezničar je bio posljednji predstavnik, imao je priliku, kako se to obično kaže aktivan rezultat, međutim onaj krajnji je taj koji se piše, koji ostaje.

Neko će reći da je Standard bolja ekipa, neko da je skuplja, neko opet da nije bilo sreće u žrijebu, ali sve dok se ne skine neki veliki skalp, uspjeha neće biti.  Željezničar je dugo bio u igri, nije ekipa trenera Milomira Odovića večeras krenula grlom u jagode, možda bismo mogli reći da se igra Plavih i nije previše razlikova od susreta protiv Ferencvaroša ili Standarda u prvoj utakmici.

Taj recept u kojem će protivnik napraviti grešku, po kojem će Željo dočekati priliku ovaj put nije dao rezultate, a mogao je, samo za razliku od prethodnih duela, sreća nije bila saveznik ekipe s Grbavice. Iako su Plavi imali par svojih prilika, iako su djelovali dosta zrelo do primljenog pogotka, iako su pogodili  i stativu, na kraju kada se pogledaju oba susreta Standard je bio bolji i zasluženo je prošao dalje.

Međutim, i pored sasvim solidne igre Željezničara u oba susreta,  ono što mora brinuti jeste ta činjenica koja se ponavlja kada su u pitanju bh. klubovi. Zadnjih pola sata noge kod igrača bh. klubova su tešške kao olovo, snage nedostaje za sami finiš, a gol koji se primi, bez obzira u koje vrijeme, u ovakvim utakmica ruši sve ono što se planiralo, gradilo. Tako je bilo i večeras. Plavi su do primljenog pogotka bili ravnopravan protivnik, a onda kao da su nestali s terena. Pukla je formacija, igrači Željezničara su disali na škrge. A, do kraja je bilo dvadesetak, možda koja minuta više, što je sasvim dovoljno za preokret, dovoljno da se nešto napravi.

Međutim, Željezničar nakon tog gola nije napravio ništa, odnosno Plavi nisu ništa niti pokušali. U tih dvadeset i nešto minuta su djelovali kao razbijena vojska i nažalost uz rijetke izuzetke, to je slika koju godinama gledamo kada su u pitanju nastupi naših klubova u Evropi.

I naravno, nakon toga smo često svjedoci priča o časnom oproštaju, ali od toga se ne živi. Zato je u ovakvoj situaciji morao Željo krenuti prema naprijed pod cijenu možda još kojeg primljenog gola. Ovako je ostala neka praznina i žal, za prije svega, onim prilikama iz drugog poluvremena prve utakmice.

Bosna i Hercegovina u ovom trenutku nema ekipu koja bi u nekom trećem kolu ili play offu evropskog takmičenja mogla reći kako je 1:0 ili 2:1 rezultat koji može stići, nema ekipu koja može odigrati na takav rezultat.

Zato ako ništa drugo, Željo je morao zaigrati sa više rizika, morao je probati stvoriti jači, veći pritisak, jer možda je upravo Standard bio jedna od onih ekipa koja je kvalitetna, ali nije nepobjediva. Ustalom, koliko je Željezničar bio blizu, kakvu je priliku imao pokazat će vrijeme ili rezultati Standarda u Evropi.