Priča o "umjetnoj" reprezentaciji · Komentar

"Sport budi u čovjeku ono najgore i ono najbolje, a koje od to dvoje će izaći, odlučuju nijanse."

Ljudi vrlo često zanemaruju koliko je zapravo sport uticajan, te šta je donio u svijetu. Također, sport je posljednji "krik slobode" u kojem se javno manifestuju različita mišljenja i propagiraju najrazličitiji mogući stavovi.

Rasizam nikada nije iskorijenjen, ni u modernim civilizacijskim tokovima Zapada, kao što nacionalizam i priče o "umjetnim" reprezentacijama su sve glasnije. O tome se svjedoči svakodnevno, posebno u Španiji i Italiji.

Gotovo pa je zastrašujuća činjenica da postoje ljudi koji nisu još uvijek prihvatili da je "migracija" potpuno normalna stvar, te da mjesto rođenja ili porijekla pojedinim ljudima - jednostavno nije bitna.

Nije ovo problem od jučer, a kao dokaz za to iskoristićemo jednu priču iz Francuske iz sada već davne 1996. godine, skoro 30 godina od tog događaja.

Godina je bila 1996., tada reprezentacija Francuske, još uvijek bez svjetske titule, igrala je na Evropskom prvenstvu u Engleskoj.

Nakon pobjede nad Nizozemskom i plasmana u polufinale, reprezentacija se suočila s neočekivanim protivnikom - domaćom politikom.

Dana 23. juna, Jean-Marie Le Pen, osnivač krajnje desne stranke Front National (FN) je potresao javnost.

Naime, on je izjavio da je „vještački dovoditi igrače iz inostranstva i nazivati ih francuskom reprezentacijom”.

Dodao je i da većina njih „ne pjeva ili ne zna La Marseillaise”, francusku himnu. Međutim, žestoko je pogriješio u toj činjenici.

Le Penove riječi izazvale su burne reakcije, tim više što su svi članovi ekipe rođeni u Francuskoj, osim Marcela Desaillyja, rođenog u Gani.

Ignorisao je i činjenicu da prethodne generacije, poput one Michela Platinija, nisu uvijek pjevale himnu.

Njegov istup tada označio je prekretnicu, jer je to bio prvi otvoreni ulazak ekstremne desnice u sportski prostor, gdje je reprezentaciju označio kao „manje domoljubnu” i „neautentičnu”.

Iz kampa reprezentacije, smještenog između Liverpoola i Manchestera, Les Bleus su reagirali s nevjericom.

Posebno se reakcijom istakao golman Bernard Lama, rođen u Francuskoj Gvajani, uzvratio je oštro: "Nisam ja tražio da moji preci budu deportovani u roblje!"

Defanzivac, Lilian Thuram, otac današnjeg reprezentativca Marcusa Thurama, odbio je da „reklamira krajnju desnicu”, svjestan političke zamke.

Selektor Aimé Jacquet ostao je smiren, rekavši samo da je „plavi dres itekako dobro branjen”. Tadašnji kapiten Didier Deschamps dodao je da Le Pen „opet priča gluposti”.

Ovaj incident iz 1996. godine pokazao je kako se nacionalizam i sport mogu sudariti u prostoru koji bi trebao spajati, a ne dijeliti.

Umjesto da bude simbol raznolikosti, reprezentacija Francuske postala je meta političke retorike koja će se u narednim decenijama povremeno vraćati.

Svaki put kada Francuska osvoji bilo šta na bilo kojem prvenstvu, uslijedile bi slike fudbalera sa njihovim porijeklima, kao da migracije danas nisu normalna stvar.

Sport, a posebno fudbal se tako našao na "vjetrometini" između najvažnije sporedne stvari na svijetu, priče o naciji i porijeklu, te političkim igrarijama koje ni danas nisu iskorijenjene.