Ime ili uspjeh

Zbog sve veće povezanosti sporta s televizijama i velikim kompanijama danas je postalo normalno da svaki klub, bez obzira o kojem sportu se radilo, ima sportskog direktora koji će biti spona između klubova i kompanija spremnih da ulože novac u taj klub.

Kod nas se najčešće vodi računa o tome da sportski direktor bude neko ko ima veliko ime u sportskom smislu. Traži se prije svega da iza sebe ima bogatu sportsku karijeru, a mnogo manje se vodi računa o njegovim direktorskim sposobnostima.

Uloga sportskog direktora u modernom svijetu sporta bazira se na sposobnosti da on ili ona budu u stanju dovesti sponzore u klub, ali i istovremeno da posjeduje menadžerske sposobnosti da u klub može dovesti kvalitetne igrače.

Idelan sportski direktor bio bi osoba koja ima obe ove karakteristike, i da ima veliko sportsko ime i da posjeduje sposobnosti za rad. Ali u slučaju da se takve dvije osobine ne mogu spojiti, uvijek je bolje imati sportskog direktora koji ima smisao za posao nego veliko ime.

U posljednje vrijeme svjedoci smo da klubovi na našim prostorima na pozicije sportskih direktora postavljaju uglavnom bivše velike igrače tih klubova koji nakon određenog perioda sami daju ostavke svjesni svojih nesposobnosti ili budu smjenjeni. Oni koji su ime izgradili na krvi i znoju sami se povlače jer ne žele da im bilo ko soli pamet.

U našem sportu pozicija sportskog direktora još uvijek nije shvaćena ozbiljno. Često smo svjedoci da i sami sportski direktori nisu svjesni svoje uloge u klubu. Ako ćemo gledati, ali realno, u ovom trenutku u našem sportu osoba koja bi se mogla smatrati sportskim direktorom i ne postoji.

Takav epitet bi donekle mogla ponijeti jedino naša proslavljena košarkašica Mara Lakić koja je napravile velike stvari u tuzlanskom Jedinstvu. Za kratko vrijeme uspjela je posložiti mnoge stvari u nekadašnjem evropskom prvaku. U Jedinstvu danas igra i reprezentativka Hrvatske Tina Periša. Da približimo malo bolje našim čitateljima, to bi otprilike bilo kao kada bi neki naš nogometni klub u svoje redove doveo Marija Mandžukića iz Dinama ili Radosava Petrovića iz Partizana koji su reprezentativci Hrvatske i Srbije.

Koliko god se trudio pronaći još neko ime koje bi moglo stati u isti kontekst s Marom Lakić, uzalud je. Veliki nagovještaj da dolaze bolji dani našem sportu je dolazak za sportskog direktora FK Laktaši proslavljenog bundesligaškog igrača Slobodana Komljenovića. Nadam se samo da Komljenović neće trajati kratko i da će svoje dugogodišnje iskustvo iz Njemačke uspjeti prenijeti na ovdašnje "sportske direktore".

Da velika igračka karijera ne znači automatski i uspjeh u stolici sportskih direktora najbolji dokaz su nogometni klubovi u regionu. Hajduk, Zvezda i Partizan svake godine ustolučuju neko novo veliko ime, ali uzalud. Jedinu konstantu ima Zoran Mamić na klupi Dinama, ali on iznad sebe ima brata Zdravka, tako da ga nema ko smijeniti.

U velikim evropskim i svjetskim klubovima vrlo rjetka je pojava da na stolici sportskog direktora sjedi veliko igračko ime. Jedan od rjetkih kome je to pošlo za rukom bio je Predrag Mijatović, ali se vrlo kratko zadržao na klupi madridskog Reala. Ako bi pogledali imena sportskih direktora, naprimjer, engleskih nogometnih klubova, onda bi vidjeli da niko od njih iza sebe nema nikakvu nogometnu karijeru. Radi se uglavnom o ljudima koji iza sebe imaju uspješne poslovne karijere.

Budimo realni, vrijeme za promjene u našim sportskim institucijama nije još došlo ili tek polako kuca na vrata istih. Proće još dugo vremena dok kod nas mnoge stvari dođu na svoje mjesto, a do tad gledajmo u nogometnoj Ligi prvaka predstavnike Kipra, Bjelorusije i ostalih nogometnih "sila".