"Ivica Osim mi je rekao da smo dosta slični, ali da sam ja imao teži put" · Intervju

Ime Nermina Hadžiahmetovića, 65-godišnjeg Zeničanina zauvijek će zlatnim slovima biti upisano u historiji NK Čelik, ali i FK Sarajevo. Ovaj trener, udario je može se reći temelje kada je u pitanju naš nogomet, budući da je nakon rata s Čelikom, te Sarajevom osvojio ukupno sedam trofeja. Bio je i prvi selektor mlade reprezentacije BiH, koja je nastupala u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 1998. godine.

Hadžiahmetović je čovjek, koji čitav život provodi u učenju i edukaciji, međutim nikada se nije želio reklamirati i promovisati po medijima. Ipak potpisnik ovog teksta, znajući koliko je dao za Čelik, Sarajevo i nogomet u BiH, kontaktirao je Nermina u vezi intervjua za SportSport.ba, a on ga je s velikim zadovoljstvom prihvatio.

Nermin se u jednom zeničkom hotelu pojavio kao da je krenuo na razgovor za posao s nekim inostranim klubom, a to je ono što ga je uvijek isticalo u odnosu na ostale trenere, nauka, etika, smirenost i dugoročni sistemski plan. S Hadžiahmetovićem smo proveli u razgovoru više od dva sata, a razgovarali smo o svemu, naravno najviše Čeliku, Sarajevu, boravku u Saudijskoj Arabiji, stanju u bh. nogometu, ali i ostalim stvarima.

Krenut ćemo od početka, kada ste se odlučili baviti trenerskim poslom, zašto i kada?

"Ja sam rođen u Blatuši, blizu nekadašnjeg stadiona, Zenica je industrijski grad, mnogo djece se bavilo sportom, ali nažalost nije ih baš mnogo napravilo neke sjajne karijere. Ja sam s 28. godine krenuo s trenerskim pozivom, od najmlađih selekcija, naravno u Čeliku, to je moj klub, moja ljubav. Ja sam počeo posao, koji je tada započeo Dušan Radoje i Munib Piskavica, oni su mi da tako kažem bili mentori. Oni su osvojili Kup, ex Jugoslavije, ja sam nastavio taj put, te sam kroz jedan sistematski i studiozan rad krenuo raditi s najmlađim kategorijama. Bili smo pionirski, kadetski, juniorski prvaci BiH, te treći u bivšoj državi u juniorskoj selekciji. Nisu bila bitna ta prva mjesta, koliko je tada bilo bitno napraviti od tih igrača sportiste, izgrađene ličnosti za visoke domete. Ti dječaci su ostavili traga, imali smo tada dosta dobrih trenera, poput Tripkovića, Pintola, Radičevića, Begićevića i ostalih. Naše omladinske selekcije su uvijek bile u vrhu, ti dječaci su bili puni entuzijazma, ljubavi, želje prema nogometu. Vodili smo brigu o svemu, momci su bili dobri učenici, sve smo spojili od kreativnosti, inventivnosti do originalnosti".

U seniorskom nogometu kao trener osvojili ste prve trofeje sa svojim Čelikom u postratnom periodu. Kako je bilo raditi u tom periodu kao trener i voditi te igrače?

"O tome bi se mogla knjiga napisati, rat nam je zaustavio život i rad aktivnosti na svim nivoima. Mi smo se nosili s mnogim problemima, igrači su bili gladni. Ja sam kod doktora Asmera Karabega vodio u bolnicu svoje igrače , da im da infuziju, jer im je bila slaba ishrana, da im se ne bi narušilo zdravlje. Momci su marljivo radili, napravili smo spoj mladosti i iskustva. Kroz jedan paklen i stručan rad, trenirali smo pod granatama. Na Bujaku smo počeli praviti ekipu, došli su Hasančić, Brkić, Nalić, Bradarić, Aščić, Smajić. Imali smo oko 60 igrača, iz kvantiteta smo došli do kvaliteta. Imali smo tada razumijevanje direktora kluba Muhameda Islamovića, ali tada je se više igralo iz ljubavi. Preživjeli smo sve to, napravili smo ekipu kroz trening utakmice, Sarajevo i Sloboda su imale sjajne ekipe, mi smo na kraju bili najbolji. Sam pokazatelj da je stadion Bilino polje bio pun dovoljno govori o tome, Zenica voli nogomet i mislim da smo svi disali kao jedan. Bili smo najbolji u te dvije godine i to će uvijek biti zapisano".

Nakon Čelika dolazi prelazak u Sarajevo, gdje ste boravili u dva mandata, te ste osvojili tri trofeja. Otkud Zeničanin u Sarajevu, svi znamo za taj animozitet između gradova, posebno u to vrijeme, vjerovatno vam nije bilo jednostavno otići na Koševo?

"Meni je bilo čast otići u Sarajevo, dobio sam poziv gospodina Granova, tu su bili još Isaković, Duraković, Lojo, Lagumdžija, stvarno su imali jaku Upravu kluba. Oni su prihvatili moj plan rada, tada je Sarajevo imali najmlađu i najperspektivniju ekipu, bio sam sretan, nastavio sam rad poslije Pirića, Muzurovića i Janjoša. Sjećam se da nijednu utakmicu nismo izgubili na Koševu, osvojili smo 24 boda na strani, imali smo strašne rezultate. Dosta igrača tada je otišlo iz BiH u Hrvatsku ligu, tada su oni bili treći u svijetu, a dosta igrača iz naše lige Stanić, Brkić, Hodžić, Stanić, da tako kažem igralo je sjajno u Hrvatskoj. U svome drugom mandatu sa Sarajevom osvojio sam prvenstvo i Kup, a nedavno sam pročitao da sam prema podacima iz knjige gospodina Semira Zilića s procentom od 65 % pobjeda u 63 meča na klupi Sarajeva i najuspješniji trener u historiji kluba. Posebno mi je drago što sam od šest utakmica u vječitim derbijima na klupi Sarajeva imao skor od pet pobjeda i jedan poraz. Igrali smo prvi puta nakon rata u Evropi i stvarno to je bilo nezaboravno vrijeme".

Između dva mandata u Sarajevu radili ste u slovenskom Primorju, kako je bilo biti trener u Sloveniji, nakon uspješnih sezona u Čeliku i Sarajevu?

"Da ne bude da se reklamiram, ali imao sam dobre rezultate, pobijedili smo dva puta Olimpiju, Goricu, s Mariborom smo dva puta igrali neriješeno, a oni su tada igrali Ligu prvaka. Ja sam Primorje odveo u Intertoto Kup, poslije je bilo problema sa sponzorom, tako da nisam ostao u tom klubu, ali svakako da nosim lijepe uspomene iz tog kluba".

Ponovo ste radili u Čeliku zajedno legendarnim Jasminom Hajdukom, ali ste i pod čudnim okolnostima napustili klupu, poslije je ta ekipa s Kemalom Hafizovićem izborila izlazak u Evropu?

"Imali smo sjajne pripreme u Poreču, bili smo spremni za prvenstvo, odigrali smo 18 međunarodnih utakmica u Poreču. Poslije je došlo do nekih konfliktnih situacija u Čeliku, igrali smo protiv Rudara u Zenici, završilo je 1:1, za nas je gol dao Pavić, a za Rudar Zahirović. Mi smo imali 15-20 šansi, neke stvari mi nikako tu jasne bile i ja sam podnio ostavku. Poslije mene je došao kolega Hafizović i onda su napravili impozantne rezultate, te su izborili Evropu, gdje su igrali protiv Denizlispora i Genta".

Poslije Čelika otišli ste u Katar, pa onda ide odlazak u Saudijsku Arabiju, te rad s legendarnim Tomislavom Ivićem?

"Ja sam otišao u Katar veoma kratko, iako sam imao poziv da budem koordinator svih omladinskih reprezentativnih selekcija BiH. To je bila najveća greška i tamo sam se veoma kratko zadržao. Zajedno sa legendarnim Tomislavom Ivićem otišao sam u Saudijsku Arabiju, taj čovjek je imao 17 trofeja u karijeri i pozvao me da mu budem asistent. Osvojili smo Ligu šampiona Azije s Al Ittihadom i dobili smo otkaz. Tamo je pravilo da nema nikakvog pravila, iako su osvojili trofej koji nikada prije nisu osvojili. Ivić je svjetski stručnjak, kojem se divio i sada jedan od najboljih trenera Jose Mourinho".

Radili ste u Olimpicu, pa Slobodi veoma kratko i novi odlazak u inostranstvo u Bahrein, koji je bio kratak, ali rezultatski uspješan. Zanimljiv je razlog zašto ste dobili otkaz u Bahreinu?

"Bili su to kratki izleti u Olimpic, kada je u pitanju Sloboda zvao me Enes Mešanović, moj bivši igrač. Međutim došao sam u pola prvenstva i tražio sam vrijeme i priliku do prve pauze. Međutim oni su željeli odmah rezultat i tu smo se razišli nakon tri mjeseca, lijepe sam trenutke tu proveo, jer Tuzla i Zenica su slični gradovi. Kada je u pitanju odlazak u Bahrein, tu sam imao rezultate, bio sam proglašen za najuspješnijim trenerom, imali smo strijelca lige, ali neke stvarni nisam ni ja znao. Tamo su bili Šiti i Suniti, oni su imali neke životne običaje, ja nisam ni sanjao da se tako može nešto događati, morali su igrati samo jedni ili drugi, ja sam u jednoj utakmici ubacio Sunita i to je bila greška. Poslije su kazali da je bila najveća greška što smo se razišli. Bilo je nevjerovatno, jer mi pobjeđujemo, ali nam na kraju niko ne čestita, ja nisam znao te običaje i otišao sam iz Bahreina".

Slijedi ponovni odlazak u Saudijsku Arabiju u Al Naser, ta država je veoma specifična, očito da tamo uspjeh i rezultati ne znače ništa?

"Vodio sam Olimpijski tim, naslijedio sam Zvonku Vargu, bio je problem što igrači koji igraju za taj tim nisu igrali za prvu ekipu, a imaju velike ugovore i nisu bili motivisani da igraju za seniorsku ekipu. Tu su se najviše mijenjali treneri, mi smo bili treći na tabeli u tome vrijeme u Saudijskoj Arabiji radili su Blaž Slišković, ali i trener golmana Nenad Džidić. Al Ittihad i Al Naser to su tamo kao Barcelona i Real Madrid, tamo su veliki problem visoke temperature, to je baš teško izdržati. Nakon toga slijedi povratak u Zenicu, te malo duži odmor".

Bili ste neko vrijeme bez angažmana, a onda vas je bivši vaš igrač kontaktirao i otišli ste u Srbiju, to je bio vaš posljednji angažman kao trener?

"Bio sam pola godine u Srbiji, Milorad Ratković me odveo u Veliko Gradište, to je mjesto koje graniči s Rumunijom. Celta Vigo je tu napravila kamp, dovodili su svoje trenere da edukuju trener i igrače. Ja sam bo uključio u taj rad, vodio sam ekipu, educirao sam trenere. Bilo mi je lijepo i prijatno, čujem se i danas s tim igračima i ljudima. To je bio moj posljednji angažman kada je u pitanju nogomet u posljednje vrijeme".

Moramo se dotaći i mlade reprezentacije BiH, bili ste prvi selektor koji je vodio tu selekciju, ali i prvi selektor koji je upisao pobjedu nad Hrvatskom 3:1 u Imoli. Kako je u to vrijeme bilo selektirati igrače i voditi tim poslije svih dešavanja u ratu, a povrh svega i pobijediti jednu sjajnu ekipu Hrvatske?

"Teško je bilo tada u to vrijeme imali smo talenat, ali pošto nas je rat omeo u razvijanju, nismo bili na nivou da se nosimo s jakim ekipama, koji su imali kontinuitet rada. Gušo, Mešanović, Ušćuplić, Biščević, Hota, Muratović, Topić, Ihtijarević bili su talentovani momci. Sjećam se pred utakmicu s Hrvatskom, njihov kapiten Davor Vugrinec kazao je da će mladim Bosancima dati "pet komada". Svi su se smijali toj izjavi, ali to nam je dalo snagu, probudilo u nama neki inat i mi smo slavili 3:1. Za Hrvatsku su igrali, Tomas, Tudor, Marić, Vugrinec, mi smo ih razbili, sve nam se poklopilo. Bila je sjećam se kiša u Imoli, poslije smo igrali s Danskom 0:0, pa Grčkom 1:1, igrao je i Salihamidžić poslije za našu selekciju. Ja sam tada bio selektor, a pomoćnici su mi bili divni ljudi Jesenković i Ištuk, s kojima sam imao sjajnu saradnju".

Vratimo se u bh. realnost i trenutno stanje u našem nogometu. Kakvo je vaše mišljenje kao jednom iskusnom treneru i pedagogu o svemu što se događa u bh.nogometu?

"Problem našeg nogometa je kvalitetna selekcija. Treneri nisu zaštićeni, nisu osigurani, a treneri moraju napraviti od djece sportiste, dobre igrače, ljude. Treneri moraju biti u rangu profesora u školama, moraju biti zaštićeni, potreban je studioza i stručan rad. Infrastruktura je naravno još veći problem, svi idu naprijed, a mi na neki naćin zaostajemo, a mi smo najbolji ambasadori naše države. Uz kontinuitet upravljaja, Nogometni savez mora više ulagati i voditi brigu o omladinskim kategorijama, moramo istini pogledati u oči. Mi napravimo neke rezultate, bljesnemo u nekoj od selekcija, ali se mora više ulagati i igrači moraju biti zaštićeni. Ja sam jedan od trenera, koji je radio najduže u omladinskim selekcijama, u toku jedne godine samo 21 dan imali smo slobodan. Treba i stručniji rad s djecom, ali ništa to nije moguće bez uslova, dobrih terena. Posljedice ovakve situacije i rata koji je iza nas će se još dugo osjetiti".

Moramo se dotaći i vaših bivših klubova Čelika i Sarajeva. Da li ste imali pozive iz tih klubova u posljednje vrijeme da se vratite na Bilino polje ili Koševo?

"Imao sam prije par mjeseci razgovor s Askom Idrizovićem, koji je prošle sezone vodio Čelik, neko iz Danske mu je kazao za mene i moje rezultate, te kakav je moj rad. Mi smo ovdje, upravo u ovom hotelu obavili razgovor i on mi je kazao da već od sutra mogu krenuti raditi. Trebao sam predočiti i pred gradonačelnikom Zenice to sve elaborirati, da napravimo Akademiju, ali na kraju nije bilo ništa od toga. Kada vas ovdje postave, odmah vas automatski ruše, ne zna se ovdje ni ko više odlučuje. Sva sreća što su došli Turci u klub jer bi se možda ugasio, ali ovo što se sad dešava s omladinskim selekcijama to nema veze s ozbiljnim poslom. Nezamislivo je da selekcija pionira, kadeta i juniora ne ode na utakmicu, to se nikad nije desilo. Moraju se napraviti dva nova terena, mora biti totalan rad kako bi se napravilo nešto. Imamo izuzetan potencijal u BiH, Zenici, ali i ostalim klubovima, samo je potrebno postaviti stvari na pravo mjesto. Kada je u pitanju Sarajevo, nemamo jakih utakmica u našoj ligi, evo Sarajevo je prvo, a zna se šta se desilo protiv Atalante. Ne možete očekivati rezultate ako nemate selekciju dobrih igrača, ovdje čim iskoči neki nogometaš, odmah ide u inostranstvo, to su primjeri Duljevića, Sarića i ostalih".

Priznajete da vam nedostaje rad i prava je šteta za bh. nogomet što takav čovjek i pedagog ne radi ništa u nogometu?

"Ja sam sad najiskusniji u naponu sam snage, nedostaje mi rad stvarno. Imam neki kontakt za inostranstvo, ali ne bježim od rada, znam da još mogu da puno da dam našem nogometu. Evo vidite sve moji bivši igrači su sada treneri i drago mi je radi toga. Sarajevo je trenutno najorganizovaniji klub, imaju tu Akademiju, s druge strane ovdje u Čeliku je sve zaustavljeno. Ovdje treba dovesti ljude da urade mnogo toga pozitivnog, ima ljudi koji to mogu raditi. U Zenici imate sada malo trenera, a morate imati na svakoj selekciji dva kvalitetna trenera, ovdje sada nemate ništa. Turci ne znaju ni ko radi u klubu u omladincima, ovi treneri su ovdje socijalni slučajevi, mora se nešto uraditi i presjeći".

U BiH ko je iole sposoban, educiran, ko nema dobar marketing nema ni posla. S druge strane oni koji "klimaju glavom" uvijek su u žiži, imaju posla i prodaju "maglu" po našoj ligi. Kakvo je vaše mišljenje, kada su u pitanju treneri u BiH?

"Trenere u BiH tretiraju kao najveći odron, jednostavno ljudi koji su iz politike i privrede, koji razmišljaju drugačije, a treneri skroz drugo oni odmah budu sklonjeni. Trebaju se stvarno zaštiti treneri, da se ima trenerska organizacija. Ja sam kao trener imao stvarno podršku u Čeliku i Sarajevu, kada svi "gledaju" u jednom smjeru, onda je lakše napraviti rezultat. Potrebno je mnogo stvari da se sve poklopi, niko nema strpljenja, a zato ispaštaju treneri. Klub pravi trenera, a trener pravi igrače, morate imati podršku svih u klubu. Politika kluba je veoma bitna, treneri se moraju educirati".

Mnogo još tema je bilo pred nama, ali evo za kraj ima li nešto u ovom "kratkom" intervju da nismo spomenuli, a što je u vašoj karijeri nekako ostavilo veliki trag ili imate neki poseban momenat u sjećanju?

"Kada sam 14. maja 1999. godine dao ostavku na mjesto trenera Sarajeva, iako sam tad bio šampion države. Vaše kolege Sinanović i Sokolović su došli po mene i rekli da me želi vidjeti jedna osoba. Otišli smo na Grbavicu, gdje je bio gospodin Ivica Osim, koji mi je kazao da mu je drago što me upoznao i da ima dosta toga ima zajedničkog. On je tada bio trener Sturma s kojim je igrao Ligu prvaka, kazao mi je sljedeće: " Ja i vi imamo nešto slično, osvojili smo u isto vrijeme dva prvenstva i dva Kupa i u to ime da nazdravimo, ali tebi je bilo mnogo teže, nego meni". Meni je to toliko godilo, bio sam mu čak i gost u Grazu, to je takva veličina i ima širinu, to je fudbalski boem i s takvim ljudima lako je razgovarati i dogovarati stvari", kazao je Nermin Hadžiahmetović za kraj razgovora za SportSport.ba jedan od rijetkih prijeratnih fudbalskih "intelektualaca", koji su završili najviše škole i imali su mnogo uspjeha kroz svoju karijeru.