Kordić: Istina je, Željo me htio dovesti u više navrata! · Intervju

Od svoja 83 gola čak 75 je zabio u dresu s lentom. Ispred njega su u Premijer Ligi osim Nikolića  samo još Emir Obuća i veliki Wagner Santos Lago. Krešimir je jedan od onih igrača koji je na terenu uvijek davao sve, nerijetko i više od toga. Uživao je igrati gradske derbije protiv Veleža u kojima je zabio 4 gola što ga čini prvim strijelcem u tim ogledima gradskih rivala.

Za SportSport.ba pričao je maltene o svemu. O životu nakon nogometa, o tome je li mogao više, o tome kako mu njegov Zrinjski nije organizirao nikakav oproštaj dostojan najboljeg strijelca u povijesti kluba što ga je posebno zasmetalo. No, idemo redom.

Krešimire, nije toliko davno prošlo od završetka karijere, fali li nogomet?

„Naravno da fali i to jako. Nekako sam preko noći prestao s tim i ispočetka mi je bio veliki šok, te mi je kako je vrijeme prolazilo sve više i više nedostajao nogomet i sve ono što ide uz to. Srećom, vremenom sam se nekako navikao na to, sredio život u postnogometnoj eri i Bogu hvala imam vremena igrati ga rekreativno te pratiti sva dešavanja kako u domaćoj tako i u svjetskim ligama. Involviran sam u djelovanje svog HŠK Zrinjskog i trudim se još uvijek biti dijelom toga svijeta. Kad je nešto u krvi već tridesetak godina, ostat će sigurno i doživotno“ – veli popularni Krešo.

Igrao si u ono „zlatno doba“ Premijer lige, u čemu je najveća razlika u PL danas i u ono vrijeme kada si ti dominirao na terenima širom Bosne i Hercegovine?

„Mislim da su dva detalja govore o tome. Po meni, nikada nije bilo lakše otići iz PL, a nogometaši sve manje odlaze i ostvaruju transfere. Formirani igrači u rasponu od 23-30 godina teško realiziraju transfere, a svaki mlađi igrač, faktički djeca, odlaze, što pokazuje da imamo problem čim se vani ne žele naši igrači koji su formirani, već djeca, prospekti za budućnost. Nekako je prije i razlika u kvaliteti timova bila manja, bilo je izjednačenije. Danas imate 3,4 ekipe koje odskaču i onda dolazi velika praznina. I na svom primjeru bih argumentovao ovo što sam rekao, iz našeg prvenstva potpisao sam u Slovan iz Bratislave 2010 godine koji je tada bio puno renomiraniji nego je danas. Godinu prije postigao sam pogodak protiv njih u pretkolu LP, a kasnije su me angažirali. Bila je to ujedno i posljednja pobjeda Zrinjskog u kvalifikacijama za LP kada smo pobijedili Slovan u Mostaru s 1:0. Elvir Koljić i njegov transfer su iznimka, ali svi drugi primjeri su nažalost ovakvi kakve sam naveo. Evo, Zrinjski iza sebe ima sjajne rezultate i sjajne pojedince pa se transferi teško ostvaruju. A to je zato što naša liga nije toliko cijenjena, zato što većina igrača koji dolaze sa strane doživljavaju dolazak u BiH kao korak unatrag a ne neki napredak u karijeri. Svi znaju kakve probleme imamo i s infrastrukturom i omladinskim školama. Okrenuli smo se kratkoročnim ciljevima umjesto onih dugoročnih koji bi trebali biti zalog za neku budućnost".

Talenata ima, zašto ne stasaju u prave igrače, zašto se gube u odrastanju u igrače?

„Patimo i od kroničnog nedostatka struke i adekvatnog kadra koji bi radio s tim talentima. Dosta klubova kod nas ne vjeruje mladim igračima,  po klubovima se vrti mnogo ljudi koji nemaju veze s nogometom a imaju novac i vole raditi na svoj način za koji misle da je najbolji a često je pogrešan i poguban za mlade igrače. Ne vole primati sugestije i savjete. Bude mi zlo kad vidim da je velika većina koja je obilježila Premijer Ligu u posljednjih 20-ak godina daleko od nogometa, ne znam kako se netko ne sjeti uključiti njih u rad omladinskih pogona. Mislim da bi svi oni mogli dosta toga prenijeti na nogometaše koji dolaze. Sustav koji je sada na snazi uništava omladinske pogone. Više se vjeruje isluženim nogometašima sa strane nego našim mladim igračima. Kada kažem „našim“ mislim na sve, na cijelu BiH. Mislim da bi se šanse trebale davati njima, momcima iz podmladaka naših klubova. Radimo sve suprotno od onoga što se radi vani. Nogomet je svugdje evoluirao a mi smo zaglavili u nekim čudnim vremenima i nekom čudnom poimanju ove igre. Zlatno doba našeg nogometa je bilo samo dok se još moglo računati na produkte bivšeg sustava, tj.igrače koji su imali onu „prijeratnu“ patinu. Sve što je krenulo iz novog, uz veliku čast izuzetcima, uglavnom ne štima. Uzmimo i primjer to da smo i  reprezentacija u regiji bez nekog zapaženijeg uspjeha na velikoj sceni. Po meni, jedan plasman na SP je ipak premalo. Siguran sam da u BiH ima još Džeka i Pjanića, a drugi je problem što ima premalo ljudi koji to mogu prepoznati. Po meni bi također jedno od rješenja bilo i smanjiti broj stranaca s 4 na 2 jer velika većina igrača sa strane ne donose veliku razliku. I ovo mladih igrača što imamo, ako nemamo čime drugim, onda ih privući i pokušati im dati šansu na vrijeme, ako već ne možemo financijski adekvatno ispratiti sve, onda te momke gurnuti u vatru i pustiti im da se dokažu".

S ove distance, jesi li zadovoljan s onim što si napravio u nogometu? Misliš li da si mogao više?

„Nisam siguran šta da vam odgovorim na ovo pitanje. U komunikaciji s ljudima i slušajući njihova razmišljanja, velika većina njih mi često govori da sam mogao i trebao napraviti više. Mislim da se ne treba ni opterećivati time, ali eto, ako sam već mogao više nisam zato što možda nisam bio 100% glavom u nogometu, možda nisam imao ni dovoljno sreće. Sa 24 godine sam potpisao ugovor s ruskim Kubanom iz Krasnodara koji je tada bio među jačim klubovima u Rusiji. Taj ugovor je na kraju propao zbog nekog certifikata koji je bio potreban jer mi je to bio treći klub u sezoni. Da sam uspio zaigrati tamo možda bi sve otišlo u nekom još boljem smjeru, možda bi karijera bila bolja, ali ja jednostavno ne žalim ni za čim. Ne mogu vratiti vrijeme, ne zamaram se“.

Spomenuo si igranje za Slovan iz Bratislave, po čemu ćeš pamtiti to iskustvo?

„Pamtit ću po ozbijnosti kluba i natjecanja koji su kudikamo napredniji u odnosu na našu ligu. To je jedna ozbiljna i jaka liga, evo imate sada Spartak iz Trnave koji je izbacio Zrinjski iz LP i sada igra skupinu Europa Lige. Slovan je tada bio jači nego danas. U razigravanju za UEFA ligu uspjeli smo izbaciti i jednu veliku Romu u baražu. Kada dospiješ u takav klub imaš osjećaj zadovoljstva i osjećaj da si uspio i da si se nogometno realizirao. Zaista sam ponosan na rezultate tamo, ne samo izbacivanje Rome za koju je tada nastupao veliki Totti, pa Bojan Krkić. Današnji izbornik Španjolske Luis Enrique bio im je trener. Prvenstvo i Kup uzeti sa Slovanom bilo je veliko zadovoljstvo“.

Krešo, igračka si legenda HŠK Zrinjski, a oprostio si se nekako tiho, bez velike pompe, bez recimo oproštajne utakmice ili bilo kakvog pijeteta prema nogometašu koji je jedan klub zadužio time da je njegov najbolji strijelac u povijesti?

„Zrinjski je moj klub i on će to uvijek biti. Vjerujte mi i ja sam htio dokučiti zašto je to bilo tako. Vidim da se velikom igraču Wagneru Santosu Lagi sprema oproštaj, Zajko Zeba se dostojno oprostio, kao i svi koji su ugradili sebe u svoje klubove. Priželjkivao sam, ako ništa, odigrati zadnju utakmicu pred svojom publikom. Mogu reći samo to da su ljudi koji su o tome odlučivali, prije svih trener pokazali manjak sportske kulture, ali što je bilo bilo je, više im ne zamjeram. Nema razloga da se ne pozdravimo i srdačno upitamo, odlučili su kako su odlučili. Neka se oni nose s tim, ja sam se pomirio. Priznajem da mi je u početku takav odnos jako zasmetao, dosta ljudi me po gradu zaustavljalo i pitalo kada će se organizirati nešto takvo. Opet, nekako sam to progutao, nisam htio da ja budem taj koji će rušiti atmosferu koja se tada počela izgrađivati“.

Žališ li za čim u životu? Misliš li da si neke stvari mogao napraviti bolje, barem drukčije?

„Sad kad se osvrnem iza sebe, nekada mi bude žao što se nisam posvetio još više nogometu, ali ne previše, jer nisam nikada robovao nekoj strogoći i pravilima. Volio sam društvo i izlaske, to nikada nisam krio. Nisam bio od onih koji će pred utakmicu raditi nepodobštine, ali nakon utakmica, posebno nakon pobjeda volio sam to proslaviti s društvom. Igrao sam u vrijeme kad je nogomet evoluirao, kad je atleticizam dolazio više u prvi plan nego nogometno znanje. Krivo mi je recimo što nisam tome posvetio više pažnje, ali daleko od toga da nisam bio profesionalac. Opet, danas bih sigurno drukčije i puno posvećenije prišao i tome i nekim drugim detaljima, ali generalno, ne žalim za previše toga. Sve je bilo i sve jeste onako kako treba biti.“

Pričalo se „birvaktile“ da te sarajevski Željezničar u nekoliko navrata htio vidjeti u svojim redovima?

„Bivalo je to aktualno, kako ne. U dva ili tri navrata ljudi iz Želje su me kontaktirali, ali moram napomenuti nikada direktno, već preko nekih trenera i igrača kontaktirali i znam da je postojala velika želja da me angažiraju. No, ja sam dijete Zrinjskog i bio sam svjestan rivaliteta između tih klubova pa sam u startu, iako mi je taj interes jako lasako, u startu znao da je to ipak nemoguće. U Bosni i Hercegovini igrao sam u susjedstvu (Posušje i Široki Brojeg) da mi se bilo lakše vratiti u Zrinjski“ – kroz smijeh nam govori jedan od najboljih strijelaca Premijer Lige i nastavlja: „Zrinjski mi je dao uistinu puno toga u životu, to će uvijek ostati moj klub“.

S obzirom na sve, jesi li ti dao više Zrinjskom ili Zrinjski tebi?

„Volio bih da drugi donesu svoj sud o tome. Znam da sam od sebe na terenu uvijek davao sve, zadnje atome snage i doživio jako lijepe trenutke. Kroz igranje u Zrinjskom često sam bio u situaciji boriti se za naslov, sama ta situacija iziskivala je da se daje sve od sebe. Općenito, kroz karijeru sam se nalazio uglavnom u klubovima koji su se borili za vrh tako da mislim da je moja obaveza bila davati sve od sebe i to smatram jednom od najvećih pobjeda svoje karijere“.

U vrijeme kad si pružao najbolje partije u dresu Zrinjskog i gradski suparnik Velež je bio u PL i bio jak. Nakon nekoliko godina čini se da je Velež na putu povratka u PL i da se Mostaru opet smiješi gradski derbi? Odigrao si dosta tih derbija a ako se ne varamo i najbolji si strijelac u sudarima Zrinjskog i Veleža?

„Pa pratim, čitam i čujem da je Velež opet dobar i da je izvjesno da će se vratiti u Premijer ligu. Što se mene osobno tiče volio bih da se vrate. Čitam nedavno, naš mostarski derbi je uvršten među deset najznačajnijih gradskih derbija u svijetu. Moramo biti sretni što imamo takav derbi, volio bih da opet to bude kao nekada, da se živi za tu utakmicu i da se priča o njoj. Naravno, ne ni o čemu lošem, samo o sportskim aspektima i nadam se dobrim rezultatima Zrinjskog“ – smije se četverostruki strijelac u gradskim derbijima i dodaje: „Osobno sam imao lijepih trenutaka vezane za derbi, bilo je golova, ima lijepih sjećanja, recimo kada se dolazi na stadion sat i pol, dva prije utakmice a on „zakucan“ do posljednjeg mjesta, bilo u Vrapčićima, bilo pod Bijelim Brijegom. Takve utakmice je bilo najljepše igrati“

Tenzija je uvijek bilo, ali su igrači oba kluba uvijek međusobno bili u dobrim odnosima?

„Ma normalno, sve je to stajalo, te tenzije, u tih 90 minuta na terenu, a i tamo je vladala uglavnom korektna atmosfera među nama. Ponavljam, to su bile utakmice koje su se igrale s velikim sportskim motivom i željom, među nama nije ničega drugog bilo. Ostao sam dobar s dosta momaka koji su u ta vremena igrali za Velež. Često sretnem „Mrvu“ Serdarevića, Elvisa Ćorića, oni su ostali u sportu, kroz sportske škole, vidimo se i kroz to i na nekim utakmicama, evociramo sjećanja na te dane. Kad smo se sretali na terenu željeli smo najbolje svom timu i na tome je uvijek ostajalo“.

Krešimir Kordić danas u usporedbi s onim iz igračkih dana?

„Pa volio bih reći da sam miran obiteljski čovjek ali ne mogu“ – uz široki osmijeh priča Krešo i nadovezuje se: „Šalim se, obitelj svakako jeste na prvom mjestu. Imam dvoje djece, kćer i sina a evo Bogu hvala na putu je i treće. To što volim izaći ne znači da nemam posložene prioritete u životu. Moram kad imam priliku i reći da sam bio spreman nastaviti igračku karijeru, bio sam spreman fizički a spremu i dan danas održavam kroz termine koje igram s prijateljima, što mi je nekako najdraže. Poslije nogometa s ekipom otići na večeru, opustiti se kroz nezaobilazne šale. To su stvari koje me ispunjavaju, te uz obitelj, ono što me najviše čini sretnim“.

Igrao si i sa sjajnim igračima, s nekim kao suigračima, s nekim kao protivnicima. Protiv koga je bilo najteže igrati, a s koga si najviše volio imati kraj sebe kao suigrača?

„Vidi, najviše sam naravno volio igrati derbije. Derbije sa Sarajevom, Željom, Veležom, Širokim pa i Čelikom, s tim klubovima koji imaju tu navijačku subkulturu i protiv kojih su se utakmice željno iščekivale. Bilo je tu igrača koje sam jako cijenio i protiv kojih je bilo teško igrati. Ja sam debitirao 2000-te godine u našoj ligi, tada je jedan od najčvršćih i najneugodnijih bio Mirzet Krupinac iz Sarajeva, on je bio jedan od onih koji nije štedio i protiv kojeg si morao znati kako da se postaviš. Na mene je dojam ostavio i Bojan Regoje, pa Željina generacija u kojoj je igrao Alihodžić,  u novije vrijeme možda i Bogićević. Nezahvalno mi je nabrajati, bilo je zaista sjajnih nogometaša, ako krenem sve nabrajati neke ću izostaviti a to ne bi bilo fer. Od igrača s kojima sam uživao igrati izdvojio bih bh legendu Alena Mešanovića za kojeg mi ni dan danas nije jasno kako nije napravio svjetsku karijeru. Igrali smo kratko skupa u Posušju, možda maksimalno tri mjeseca, ali on me oduševio. Bio je igrač koji je znao sve s loptom. Tu je i nezaobilazni Wagner Santos Lago koji je i druge činio boljima. Tu su još Dalibor Šilić, Jure Ivanković, Ivica Džidić, Diarra, Joldić,  Đurić, Žižović...od novijih Bilbija i Todorović. I njih kao i ovih protivnika ima dosta i kada bih nabrajao sve potrošili bi dosta vremena a neke bih izostavio pa bi se uvrijedili. Ipak, moram izdvojiti da sam kao junior splitskog Hajduka igrao s Darijom Srnom i to je sigurno najbolji igrač s kojim sam dijelio svlačionicu“.

Vidiš li se u nogometu opet nekad kasnije u životu, jer je vidljivo da je to još uvijek veliki i značajan dio tebe?

„Vidim iskreno. Ne vidim se recimo kao manager jer me taj dio uopće ne zanima. Vidim se kao dio nekog kluba, da li kao direktor, trener ili nešto treće, manje je važno jer je to uistinu dio mene i to bi me stvarno usrećilo u nekoj bližoj a i daljoj budućnosti. Nedavno sam odradio i „B seminar“ pri NS BiH i vidim se u svemu tome, ali vrijeme će pokazati sve. Ne bih se htio zaletjeti onako bezveze i naslijepo i brzo izgorjeti u svemu. Ali da se u nogometu i dalje vidim, to jesam“.

Nezaobilazna tema, tvoj HŠK Zrinjski?

„Što se tiče rezultata prve ekipe tu se stvarno radi vrhunski posao. Osvojiti 4 titule u zadnjih 5 godina je nešto što se neće zadugo ponoviti. Zrinjski je stvorio pobjednički mentalitet, mentalitet pobjednika koji fali ostalim klubovima u BiH. S druge strane, sve je manje igrača u klubu iz vlastite omladinske škole i mislim da bi se na tome trebala graditi budućnost kluba i ne samo Zrinjskog nego svih u Bosni i Hercegovini. Tu ima mjesta za puno više napretka. Ovo podneblje je izrodilo mnogo velikih talenata. Imamo mnogo nogometaša koji se etiketiraju kao veliki talenti a onda kada se treba napraviti iskorak i konkretizirati taj talent, tada naglo nestaju. Zrinjski zaista mora dobro poraditi na tome, da se ne dovode toliki igrači sa strane. Evo i sada, pod ugovorom je oko 30 nogometaša a njih iz Mostara je tek nekoliko. Bio sam svjedokom kada su nogometno stasavali Marin Aničić i Toni Šunjić. Tada je financijska situacija bila jako loša i klub je bio primoran na to da im da šansu što je u konačnici dovelo do toga da je oni iskoriste i naprave odlične karijere. Čim je u klubu nešto više novca, raste i nepovjerenje prema mlađim igračima i dovode se oni sa strane. Mislim, ako se već dovode, onda bi trebalo dovesti one koji prave osjetnu razliku. Za novac za koji igra njih 4, 5 od kojih dva ili tri nisu ni u kadru dovesti jednog pravog, klasnog i provjerenog igrača. Van svake pameti mi je da klub plaća igrače koji nisu nikako u kadru. Pa ako mora već netko popunjavati roster, neka to budu naši mladi igrači. To bih u budućnosti volio vidjeti u svom Zrinjskom jer je to jedini način na koji se može zakoračiti u sigurnu budućnost.

Krešo, puno smo toga rekli, imaš li još što dodati na sve ovo?

„Htio bih kratko, ali da ne ispadne kao da se hvalim ha ha. Evo, što se tiče Premijer lige uspio sam zabiti gol svakom klubu protiv kojeg sam igrao i na svim stadionima osim jednoga. Nikada nisam zabio gol na Koševu i to je nešto za čime osjećam mali žal. Sve drugo je bilo – prva liga! – Završio je Krešimir Kordić veliku ispovjest za SportSport.ba. Centarfor kakvih je danas sve manje i manje u Premijer Ligi Bosne i Hercegovine i čovjek s kojim u društvu nikada nije dosadno.