Kralj se vratio kući, ali ovaj put ne može uzeti loptu · Riječ, dvije...

Postoje kraljevi koji jednom siđu s prijestolja i više se nikada ne vrate. Ostanu njihovi portreti, priče o velikim pobjedama i poneka legenda koju svaka nova generacija malo uljepša, sve dok čovjek polako ne postane veći od života koji je stvarno živio. Gheorghe Hagi nikada nije imao taj problem, jer u Rumuniji ga već više od trideset godina jednostavno zovu - Kralj.

Nije teško razumjeti zašto. Igrao je 125 puta za svoju zemlju, postigao 35 pogodaka, nastupio na tri Svjetska i tri Evropska prvenstva, nosio dresove Real Madrida i Barcelone, a sa Galatasarayem osvojio Kup UEFA. Međutim, sve što je napravio u klupskom fudbalu Rumunima je vjerovatno uvijek bilo manje važno od jednog ljeta u kojem je njihova desetka izgledala kao da može sama promijeniti geografiju svjetskog fudbala.

Amerika, 1994. godina. Hagi protiv Kolumbije vidi gol tamo gdje ga niko normalan ne bi tražio i gotovo s aut-linije šalje loptu preko Oscara Cordobe, a Rumunija nekoliko sedmica kasnije dolazi na jedanaesterce od polufinala Svjetskog prvenstva. Postigao je tri gola na tom Mundijalu i predvodio generaciju zbog koje je jedna zemlja naučila vjerovati da u fudbalu nije dužna sklanjati se nikome.

Zvali su ga Maradona s Karpata, ali Rumunima poređenje s Maradonom vjerovatno nikada nije ni bilo potrebno. Imali su svog. Ljevicu koja je pokušavala stvari koje treneri obično zabranjuju, temperament koji je ponekad prelazio granicu i onu vrstu fudbalskog bezobrazluka bez kojeg veliki igrači rijetko postaju veliki, a onda jednom dođe utakmica u kojoj ni Kralj više ne može ući.

Možda je upravo to najčudnija stvar u životu velikih fudbalera koji postanu treneri. Godinama gledaju problem i rješavaju ga vlastitim nogama, uzmu loptu kada se ostali sakriju, traže je kada utakmica počne gorjeti i vjeruju da je mogu promijeniti jednim potezom. Onda jednog dana obuku odijelo ili trenerku, stanu uz aut-liniju i shvate da je između njih i lopte nastala granica koju više nikada neće prijeći.

Hagi tu granicu sada ponovo upoznaje kao selektor Rumunije. U aprilu se nakon četvrt stoljeća vratio na klupu reprezentacije, na kojoj je kratko sjedio još 2001. godine, kada Rumuniju nije uspio odvesti na Svjetsko prvenstvo. Sada ima 61 godinu, ugovor za dva kvalifikaciona ciklusa i zadatak da zemlju koja Mundijal nije vidjela od 1998. ponovo približi vremenu kada se od Rumunije niko nije želio braniti samo na papiru.

Ali način na koji je ponovo dobio taj posao nosi priču mnogo veću od fudbala. Naslijedio je Mirceu Lucescua nakon njegove smrti, čovjeka koji je Hagiju dao debi za reprezentaciju kada je imao samo 18 godina, a već sa 20 mu povjerio kapitensku traku. Četrdesetak godina kasnije učenik je sjeo na mjesto učitelja.

Postoje krugovi koje život zatvori toliko precizno da ih nijedan scenarista ne bi smio napisati jer bi djelovali pretjerano. Lucescu je mladom Hagiju jednom rekao, figurativno ili stvarno, da je Rumunija sada njegova odgovornost i poslao ga na teren. Danas Lucescua više nema, a odgovornost je ponovo ostala Hagiju, samo što ovaj put nema kopačke kojima može riješiti problem.

Zbog toga njegov drugi mandat možda neće biti priča o taktici koliko o naslijeđu. Hagi je poslije igračke karijere godinama stvarao igrače, gradio akademiju i preko Viitorula i Farula pokušavao dokazati da rumunski fudbal ponovo može proizvoditi vlastitu vrijednost. Sada više ne treba napraviti jednog dobrog fudbalera, nego reprezentaciju koja će ponovo vjerovati da pripada među ozbiljne evropske ekipe.

Paradoks je što će od svojih igrača tražiti upravo ono što se najteže može naučiti. Možete nacrtati presing, uvježbati prekid, objasniti razmak između linija i stotinu puta ponoviti kretanje bez lopte. Ali teško je nacrtati ono zbog čega je Hagi svojevremeno sa četrdesetak metara pogledao prema golu Kolumbije i pomislio nešto što gotovo niko drugi na stadionu nije mogao zamisliti.

Možda će zato ponekad patiti više nego običan trener. Kada si cijeli život vidio dodavanje sekundu prije drugih, teško je prihvatiti da ga čovjek kojem objašnjavaš možda jednostavno ne vidi. Kada si godinama bio čovjek kojem reprezentacija daje loptu kada ne zna šta će s njom, sigurno nije jednostavno stajati dva metra od terena i čekati da neko drugi postane taj čovjek.

A večeras cijela priča dobija još jednu neobičnu sliku. Protiv Bosne i Hercegovine Hagi će prvi put u ovom mandatu voditi Rumuniju u zvaničnoj utakmici na domaćem terenu, ali Arena Nationala bit će prazna zbog kazne. Kralj se, dakle, vratio kući, a na njegovom prvom velikom prijemu neće biti podanika. Mi se svakako potajno nadamo, da kraljev povratak neće biti uspješan.

Možda mu upravo tišina najbolje pokaže koliko se svijet promijenio od vremena kada je nosio desetku. Nekada bi svaki njegov dodir podizao Rumune na noge, a sada će protiv Bosne i Hercegovine njegove riječi uz aut-liniju odjekivati stadionom na kojem neće biti nikoga da ih nadglasa. I možda će baš u toj tišini prvi put potpuno postati jasno da Gheorghe Hagi više nije čovjek od kojeg Rumunija čeka potez, nego čovjek koji mora pronaći one koji će ga napraviti.

Kralju je, na kraju, mnogo lakše osvojiti kraljevstvo nego pronaći nasljednika. Gheorghe Hagi je svoje odavno osvojio i zato mu Rumunija više ništa ne može oduzeti, ni poraz, ni propušteno prvenstvo, ni neuspješan selektorski mandat, ali ako uspije napraviti generaciju koja će ponovo natjerati Rumune da gledaju svoju reprezentaciju onako kako su nekada gledali njega, možda će ostvariti jedinu stvar koju Kralj nikada nije mogao napraviti ljevicom: dokazati da kraljevstvo može živjeti i poslije kralja.