Krešimir Ćosić: Veliki igrač i još veći čovjek

U Zadru vole reći da je, "Bog stvorio čovjeka, a Zadar košarku." Upravo u Zadru počinje priča o jednom od najvećih evropskih košarkaša, čovjeku ispred svog vremena, Krešimiru Ćosiću. Neven Bertičević, hrvatski sportski novinar za Krešu kaže, "Košarka koju je on igrao bila je ispred njegovog vremena. Tako nešto vidjet ćemo tek kasnije. On je bio nešto novo." Na svog trenera iz vremena NCAA košarke, Ćosić je imao samo jednu primjedbu:

"Sve je uredu, ali ne da mi da driblam. Kaže da sam previsok i da mi niži igrači, poput playmakera mogu lagano uzeti loptu. Ali ja bolje driblam od playmakera." Uvidio je to kasnije i jedan od njegovih trenera Marv Roberson. "On je mogao sve, imao je nevjerovatno dobar rad nogu, mogao je asistirati kao Stockton, driblati kao Stockton." Prije svega Krešo je bio magnet za ljude, neko ko je privlačio ljude i na terenu i van njega. 

Do svoje dvadesete godine već je osvojio, srebro u Meksiku na Olimpijadi, srebro na svjetskom prvenstvu u Montevideu, srebro na Eurobasketu, prvenstvo Jugoslavije čak tri puta, a izabran je u najbolju petorku Evrope. "Znao sam da je to bilo to što se tiče Evrope, nisam mogao više ništa da osvojim u Evropi. Već sam bio među top pet igrača u Evropi." Uslijedio je odlazak u Sjedninjene Američke Države. 

Ćosić odlazi u Utah da studira i igra svoj omiljeni sport. Uslijedio je šok, kao rookie nije mogao igrati košarku sa starijim, nego samo sa studentima prve godine. Za igrača kao što je Ćosić to je bio veliko razočarenje. Krešo je popustio pod pritiskom, spakovao stvari i krenuo natrag u Jugoslaviju. Ali na aerodromu ga je dočekao Marv Roberson i uvjerio ga da ostane. Ćosić je ostao i diplomirao na BYU Univerzitetu, a potom je uslijedio NBA draft. Prvi igrač iz Evrope koji je izašao na draft bio je Krešo i ne samo to, on je bio i prvi All American sportista Evropljanin. Ćosić je izabran od strane Los Angeles Lakersa i imao ugovor na stolu od milion dolara, postojao je i interes Boston Celticsa ali je odbio silne milione i vratio se u svoj Zadar, jer da je ostao u Americi i zaigrao košarku u NBA ligi, u Evropi ne bi imao pravo nastupanja.  

Nakon povratka u Evropu igrao je za Zadar tri godine, a u svoje prve dvije sezone nakon povratka u Jazine donio je dvije titule prvaka Jugoslavije. Nakon Zadra uslijedile su dvije pomalo neobične sezone, te dvije godine proveo je u Olimpiji iz Ljubljane, ali kao trener, a igrao je za Zadar. Potom je uslijedio odlazak u Italiju, gdje je nosio dres veliokog Virtusa iz Bologne, sa kojim je osvojio i dva prvenstva Italije. U posljednje tri sezone igračke karijere igrao je u Ciboni, a za poraze sa Zadrom od Real Madrida osvetio se 1982. kada je Cibona došla do Kupa Kupova. Te godine Krešo je osvojio i dvostruku krunu sa Cibonom u Jugoslaviji. 

Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 303 utakmice, a sa Svjetskih, Evropskih i Olimpijskih igara vratio se sa 14 medalja. Nakon završetka karijere počeo je sa trenerskim zanatom. Zahvaljujući njemu, svoje karijere izgradili su Dejan Bodiroga, Dino Rađa i mnogi drugi. "Usmjerio me na taj košarkaški put i zbog toga sam mu neizmjerno zahvalan i uvijek ću biti. On je bio čovjek koji je imao košarkašku viziju, kao rijetko ko na području bivše Jugoslavije, vidio je košarku pet, ili deset godina unaprijed. To je ono što ga je najviše krasilo, osim tih velikih ljudskih kvaliteta," riječi su Dejana Bodiroge. 

U košarkaškom savezu Jugoslavije ostao je neshvaćen, ali sve će postati jasnije u godinama koje slijede. Ćosić je kao trener Jugoslavije na svjetsko prvenstvo 1986. godine u reprezentaciju pozvao, Paspalja, Đorđevića, Divca, Rađu i Kukoča. Košarkaše koji će u cijelom svijetu ostaviti veliki trag. U 44. godini obolio je od neizlječive bolesti, koja mu je na kraju i uzela život. Umro je na Dan mladosti, 25. maja 1995., a život mu je odnio, karcinom limfoma. 1994. nominiran je za košarkašku kuću slavnih, a godinu nakon smrti i primljen u istu. Od 1998. Kup Hrvatske nosi ime po Krešimiru Ćosiću. On je uz Rusa Belova igrač sa najviše osvojenih medalja. Sa citatima Belova i Meneghina, završit ćemo priču o velikom igraču i čovjeku, Krešimiru, Kreši Ćosiću.

Sergei Belov: 

"Bila je velika čast i zadovoljstvo igrati protiv njega. Kakvo li je tek zadovoljstvo bilo igrati sa njim?"

Dino Meneghin:

"Bio je jedan od mojih idola. Igrač koji je bio moje nadahnuće, igrač kojem sam se divio. Želio sam igrati poput njega, ali nikada nisam dostigao njegovu veličinu."