Srp, čekić i partizanske pjesme: "Duga noć nestaje - na horizontu se diže naše sunce“

Stadion koji navijači zovu domom sagrađen je još 1935. godine i iako je ostao jednostavan i “old‑school”, fanovi ga ne vide kao rupčagu iz prošlosti već se dive njegovoj autentičnosti. Lokalci nisu nimalo zainteresovani za glamur, pa njima je važniji osjećaj pripadnosti.

Ono što čini Livorno jedinstvenim u svijetu nogometa jeste politička i društvena pozadina njegovih navijača. Livorno je grad s duboko ukorijenjenom ljevičarskom tradicijom i baš tu je osnovana Italijanska komunistička partija 1921. godine, i to se reflektuje na tribine i sam identitet kluba.

Grupa Brigate Autonome Livornesi 99 bila je najpoznatije ultras udruženje koje je godinama nosilo ideje antifašizma, radništva i otvorenog protivljenja kapitalizmu u jugoslavenskom stilu. U praksi su to u navijačkim bojama prevodili kroz transparente, pjesme i koreografije, često s prizvukom Crvene zastave, Che Guevare ili drugih simboličkih poruka.

Na utakmicama Livorna ne očekujte sterilne stadionske pjesme. Ondje su ultras grupe i ideologija neraskidivo povezane s nogometom, pa čak i kada klub igra u nižim ligama. Oni ne navijaju za Livorno, oni navijaju za svoje stavove i ideologije.

Njihova borba protiv medijskih magnata poput Silvija Berlusconija, rivalitet s desničarskim navijačkim grupama (poput onih iz Lazija ili Verone), pa čak i prijateljstva s navijačima AEK-a iz Atine i Marseillea, čini ih jednim od najprepoznatljivijih “anti‑konformističkih” navijačkih pokreta u Evropi.

Livorno je često bio centar napetosti, ne zato što su uvijek bili najbolji, već zato što nikada nisu pristajali na kompromis. Derbiji s tradicionalnim rivalima poput Pise i okršaji s desničarskim navijačkim grupama uvijek su označeni kao visokorizične utakmice.

Iako je Livorno imao svoje vrhunce, poput sedmog mjesta u Seriji A sredinom 20. vijeka ili povratka u najviši rang 2004., posljednjih godina klub se muči. Finansijski problemi, pad u niže lige i administrativne turbulencije spustile su klub u niže rangove italijanskog nogometa, ali strast navijača ostaje netaknuta.

Prije osnivanja poznate Autonomne livornske brigade (BAL) 1999. godine, Curva Nord bila je podijeljena i neorganizirana. To je bilo zbog raskola između skupina, uključujući Magenta, Fedayn, Sbandati i Autonomnu grupu. Međutim, spajanje spomenutog kvarteta dovelo je do osnivanja BAL-a, koji je donio strukturu livornskoj podršci, potkrijepljeno njihovom ljevičarskom ideologijom.

Komunistički simboli poput crvene zvijezde te srpa i čekića bili su lajtmotiv. Slike socijalističke ikone Che Guevare krase zastave, šalove i majice, dok je na Curva Nord otkriven i transparent posvećen rođendanu bivšeg sovjetskog vođe Josifa Staljina. Često se nose zelene vojne jakne i kape u gerilskom stilu, a pjevanje komunističkih himni, uključujući Bandiera Rossa i Bella Ciao (popularna partizanska pjesma tokom Drugog svjetskog rata), daljnji su pokazatelji njihove politike.

BAL je odigrao ključnu ulogu u manifestiranju ove ideologije. Godine 2004., kada se klub vratio u Serie A nakon 55 godina izvan divizije, organizirali su spektakularnu koreografiju. Curva Nord svjetlucala je pod crvenim transparentima, a veliki prikaz prikazivao je srp i čekić unutar sjajnog sunca. Ispod je bio transparent s natpisom: „Duga noć nestaje - na horizontu se diže naše sunce“.

Dr. Mark Doidge, sportski sociolog koji je opširno pisao o navijačima Livorna, primijetio je da koreografija nije samo upućivala na novi početak za klub, već je i utjelovila livornski identitet kroz korištenje komunističke simbolike.

Ovaj ljevičarski identitet znači da ultrasi ponekad nastoje pokazati solidarnost s drugim grupama u inostranstvu. To je uključivalo isticanje palestinskih zastava, posebno na utakmici Kupa UEFA protiv izraelskog Maccabija iz Haife. Slična simpatija iskazana je i prema irskoj republikanskoj stvari. Stadion Armando Picchi je također bio mjesto za razne projekte prikupljanja sredstava, uključujući prikupljanje sredstava za potrese koji su 2009. godine razorili talijanski grad L'Aquilu, a godinu dana kasnije i Haiti.

Ikončni Lucarelli i poseban broj 99

Nemoguće je pisati o Livornovim ultrasima, a ne spomenuti Cristiana Lucarellija. Bivši kapiten Amaranta odabrao je dres s brojem 99 u čast datuma osnutka BAL-a i jednom je rekao: „Neki igrači kupe si Ferrari ili jahtu za milijardu lira; ja sam si upravo kupio dres Livorna.“

Napadač rođen u Livornu bio je bivši član BAL-a i dijelio je njihove političke ideale. Često je salutirao ultrasima stisnutom šakom komunista, a 1997. godine, tokom utakmice talijanske reprezentacije do 21 godine u Livornu, proslavio je svoj gol skinuvši dres otkrivajući sliku Che Guevare. Talijanski mediji povukli su paralele između Lucarellija i ikone Lazija Paola Di Cania, igrača poznatog po dijeljenju fašističkih ideala koje su podržavali neki od ultrasa Biancocelestija. Zapravo, kada se Livorno suočio s Lazijem 2006. godine, satirična televizijska emisija La Iene emitirala je istovremeni intervju s dvjema ikonama kluba. Obojica su ispitivani o svojim političkim opredjeljenjima i ljubavi prema svojim klubovima.

Nije iznenađujuće da su Lazio i Hellas Verona dva najžešća Livornova rivala zbog krajnje desničarskog kontingenta među njihovim navijačima. Talijanske vlasti ove utakmice označavaju kao visokorizične i često mogu dovesti do nasilnih sukoba između navijača protivničkog kluba ili s policijom. Lokalni i povijesni rivali, Pisa, omraženi su s jednakim žarom. Livornesi su pobratimljeni s lijevim navijačima grčkog kluba AEK ž i francuskog kluba Marseille u prijateljstvu poznatom kao "trokutno bratstvo". Također imaju pakt s navijačima Celtica poznat kao "ujedinjeni protiv fašizma".