Ni 'poziv' Real Madrida nije spasio život ovog Hrvata

Prošlo je gotovo dvadeset i četiri godine, ali Martin Šarić i danas svakodnevno pronađe trenutak da se prisjeti svoga brata. Nekad kroz riječ, nekad kroz sliku ili anegdotu, ali sjećanje na Mirka Šarića ne blijedi.

Mirko je imao samo 21 godinu kada je 4. aprila 2000. tragično okončao svoj život u porodičnoj kući u Buenos Airesu. Bio je jedno od najvećih fudbalskih obećanja Argentine, momak kojem su se divili u San Lorenzu, a čije je ime već tada bilo zabilježeno u notesima evropskih velikana, među njima i Real Madrida.

No, iza talenta i slave krili su se unutrašnji demoni koje tadašnji fudbalski svijet nije znao, a možda ni želio razumjeti.

“Ako je mentalno zdravlje danas još uvijek tabu tema, zamislite kako je bilo govoriti o depresiji prije 24 godine. U to vrijeme klubovi nisu imali psihologe. Ako si rekao da imaš psihičkih problema, gledali su te kao da si lud”, prisjetio se Martin Šarić u razgovoru za argentinske medije.

Tri događaja koja su slomila Mirka

Martin kaže kako je Mirko u mjesecima prije samoubistva proživio tri teška udarca koja su potpuno narušila njegovo psihičko stanje.

Prvo je doživio tešku povredu koljena, zbog koje je morao duže pauzirati i izgubio mjesto u prvoj ekipi San Lorenza. Ubrzo nakon toga stigao je rezultat DNK testa koji je pokazao da dijete koje je navodno dobio s tadašnjom partnericom - nije njegovo.

Kao da to nije bilo dovoljno, Mirko se našao i u pravnom sporu nakon saobraćajne nesreće u kojoj je učestvovao.

“Moj brat nikada nije mogao razumjeti da postoje ljudi koji namjerno povređuju druge, a da pri tome ne osjećaju grižnju savjesti. On jednostavno nije mogao shvatiti zlo”, rekao je Martin.

Nesreća koja je prethodila tragediji

Mirko je neposredno prije smrti doživio novu saobraćajnu nezgodu, njegov automobil se sudario i udario u drugo vozilo parkirano ispred jedne kuće.

“Vlasnik auta izletio je napolje, bacio se preko Mirkovog vozila i počeo se žaliti da je povrijeđen. Tog dana Mirko je morao svjedočiti o tom događaju na sudu.”

Nije stigao. Tog jutra, 4. aprila 2000, odlučio je prekinuti vlastiti život. U kući su tada bili samo roditelji. Braća i sestre već su živjeli odvojeno.

“Došlo mi je da sve polomim”

Martin je u to vrijeme igrao u Paragvaju, za Sportivo Luqueño.

“Nazvala me sestra i rekla da je Mirko u lošem stanju, da me treba i da odmah dođem. Vijest o njegovoj smrti čuo sam u autu, na putu ka aerodromu u Asunciónu. Došlo mi je da sve polomim.”

Tada 22-godišnji Martin odlučio je promijeniti kontinent i potražiti mir. Preselio se u Hrvatsku, domovinu svojih roditelja, gdje je nastavio igrati fudbal i osnovao porodicu. Tamo je proveo gotovo deceniju i, kako kaže, konačno naučio živjeti s boli.

“U Hrvatskoj sam prvi put mogao tugovati na svoj način. Nisam išao kod psihologa, nisam im vjerovao. Moj brat je išao, pa se opet ubio. Ali barem sam mogao izgraditi svoj život. U hrvatskom fudbalu više nisam bio ‘Mirkov brat’. Postao sam Martin Šarić.”

Život poslije svega

Nakon što se 2013. godine oprostio od fudbala, Martin je okrenuo novu stranicu. Danas, u 44. godini, živi u Argentini, radi kao fudbalski menadžer, ali i u prodaji elektronske opreme poput LCD uređaja.

Iako su godine prošle, bol nikada nije potpuno nestala. No, Martin je naučio živjeti s njom: dostojanstveno, tiho i s poštovanjem prema bratu čije ime i dalje odzvanja argentinskim stadionima.

Jer neki golovi, koliko god davno pali, nikada ne prestanu odzvanjati.