Rođen u Bosni, izabrao Srbiju, Rakitić ga voli kao brata: "Kad sam čuo šta otac radi po Bosni..."

Rakitić je karijeru počeo u Baselu, a prve velike izazove je imao u Schalkeu 04 gdje mu je na neki način mentor bio Mladen Krstajić, bivši reprezentativac Srbije rođen u Zenici.

Tada se između Krstajića i Rakitića rodilo ogromno prijateljstvo te današnji veznjak Hajduka za svog nekadašnjeg saigrača ima samo riječi hvale.

Poznata je priča kad su igrali u Schalkeu 04 da su završili u ozbiljnom problemu jer su otišli na koncert Mileta Kitića pa su završili s kaznom.

Iako su različite nacionalnost između njih je oduvijek vladao odnos kao mlađeg i starijeg brata te Rakitić ne propušta priliku da spomene Krstajića.

Pamte se i njegovi gestovi dobre volje i humanitarnog karaktera dok je Krstajić bio čelnik Radnika iz Bijeljine u vidu poklonjenog semafora.

Rakitić je rođen u Švicarskoj, a izabrao je Hrvatsku, dok je Krstajić rođen u Bosni, a postao je legenda reprezentacije Srbije, kasnije i selektor popularni Orlova.

Krstajić je svojevremeno u razgovoru za Kurir ispričao kako je to bilo početkom rata i kako je zapravo otišao iz Zenice.

"Kad se desila nesreća u bivšoj Jugoslaviji, onaj raspad države i sve to, imao sam 18 godina i igrao za Čelik iz Zenice. Tačnije izbjegao sam sa sedamnaest i po godina, bukvalno su me otjerali moji mještani iz sela, jer sam bio talentovani fudbaler", počeo je Krstajić te nastavio:

"Trebalo je da potpišem stipendijski ugovor sa Čelikom. Mene je otac vozio na treninge, a sve se polako kuhalo. Nisam bio svjestan da dolazi ludo vrijeme. Pokojni trener Pintol je pozvao oca i rekao mu da me vodi jer se sprema pakao."

"Kod nas u selu su držali straže, plašili su se da ih neko ne napadne. Za mene je to bilo... Ne znam da ti opišem. Ćale je rekao da moram u Srbiju, a ja sam mu rekao da neću! I zaprijetili su mi u kući, tako da sam izašao s pokojnom ujnom, busom preko Doboja."

"I sjećam se jedne barikade. Poslije mjesec dana, za mnom je izašla majka sa unučadima i imali su 30 barikada. To je kraj maja 1992. godine."

"Za mene je sreća što ne pamtim rat, jer sam otišao prije nego što je počelo krvoproliće. Sticajem okolnosti, oca mi nisu uhapsili jer je on, dok je bio na poziciji, pomagao jednako i Srbima i Hrvatima i muslimanima. Svi su ga voljeli."

"Dvije i po godine je on tako bio sam, odvojen od nas. Jedine tri kuće koje nisu bile u selu srpske bile su hrvatske i te komšije su ga čuvale. Bilo je nekoliko puta napada na kuću..."

"Od njega sam za sve to vrijeme dobio samo jedno pismo. Sjećam se tog pisma... Piše da mu je dobro, da je živ, da ide na posao... I... Prodavao je u bescjenje stvari iz kuće kako bi preživio i imao šta da jede."

"Imao je i malu bašticu i tako se spašavao. Na kraju pisma... Sjećam se kao da je sada ispred mene... Ma... Izvini, ali ne mogu sada... Ne mogu sada da pričam... To pismo...", ispričao je Krstajić.