Mujakić: Plakao sam nakon Atalante, moja najveća želja je osvajanje titule · Intervju

"Da bi opstao s vukovima moraš biti u najmanju ruku zreo u skladu sa svojim biološkim godinama. Onaj ko je zreliji, taj će biti uspješniji od prosjeka."

U razgovoru sa Nihadom Mujakićem, stoperom Sarajeva koji je od mlađe garde najbolje iskoristio ukazanu priliku i etablirao se kao već provjeren fudbaler s velikim izgledima da napravi dobru karijeru, vrlo lako ćete spoznati zašto je to tako.

Osim što se u mlađim kategorijama izdvajao od svojih vršnjaka, Nihad se doima veoma zrelim, kao da mu je najmanje 25, a ne 20 godina. Djeluje inteligentno i kao već formiran čovjek.

"Kroz generacije sam se izdvajao među vršnjacima fizičkom građom, pa su me treneri uvijek stavljali da igram sa starijim od sebe. I znate kako bude, kad si kao mlađi na istom nivou sa starijima od sebe, onda te još više počinju da cijene...", govori mladi reprezentativac BiH na početku razgovora za SportSport.ba.

Kada se osvrneš na svoje početke, kako si se uopće obreo na stoperskoj poziciji? Nisi to želio biti kada si se upoznao sa fudbalskom loptom?

"Pa kada sam krenuo da igram lopte bio sam krilo, pa onda bek. Želio sam prvo da igram bliže golu, ali kako su se stvari odvijale, kako sam naglo izrastao, tako se desilo da sam počeo mijenjati mjesta. Sada, više ni sam ne znam kako sam završio na stoperu. Igrao sam jedno vrijeme i zadnjeg veznog, ali eto valjda zbog visine ostao sam na toj poziciji koju i sada igram i ona mi apsolutno odgovara."

Mora se manje trčati?

"Na zadnjem veznom pogotovo, ali opet trebaju ti neki drugi kvaliteti na stoperu. Moraš svih 90 i više minuta biti maksimalno skoncentrisan, mentalno je napornije. Jer gore kada napadač pogriješi nema veze, ali kada stoper pogriješi to je već drugo. Primiš gol, odmah svi to sve vide, to te izbacuje iz tima, o tome se piše i s te strane je teže. Moraš biti sigurniji od svih."

Ko ti je najviše pomogao od trenera na putu do prvotimca?

"Ne bih stvarno mogao nekoga izdvojiti, iskreno. Od svih sam naučio ponešto. Kada bih morao pisati od koga sam šta naučio za ovo vrijeme otkako se bavim fudbalom, o svakom treneru mogao bih napisati po dvolisnicu. A ne bih želio nekoga ni da zaboravim.

Korektno, no evo sada ti je trener Husref Musemić kojeg je prethodno bio glas da nije ljubitelj mladih igrača, odnosno onih koji dođu do kraja juniorskog staža. Kakav je ustvari Husref Musemić, šta si od njega naučio, šta ga ponajviše krasi?

"Pa baš neki dan na press konferenciji je kazao da ranije nije imao priliku, da nije imao igrača koje bi mogao forsirati. Danas smo u situaciji da je Akademija počela da daje prve plodove, proizvodi igrače i to se osjeti kada je u pitanju prvi tim. A konkretno šta sam naučio od šefa? Neko govori da je strog, ali radi se o tome da on ne trpi neozbiljnost, kada se radi želi da se radi maksimalno, poslije treninga se možemo šaliti, piti kafu... Mi od pionira učimo da igramo lopte, da držimo posjed, ali kada dođeš u prvi tim to mora biti sve na većem nivou i on te tjera da budeš na tom većem nivou."

Komunicira li trener s Vama pojedinačno?

"Naravno, kada je neko izvan forme on je tu da popriča sa igračem. Mora se ponašati kao psiholog, vidjeti da li nekad neko ima privatnih problema. Da bi izvukao maksimum iz nas, trener mora da zna kako se njegovi igrači osjećaju, šta rade... Sasvim je jasan i do sada nisam doživio da nešto ne razumijem šta od mene ili drugih igrača traži."

Odigrao si tokom ove polusezone dosta utakmica, ima li neko ko te posebno namučio od napadača?

"Kada bih morao nekoga izdvojiti, to bio špic Zrinjskog Veselinović. Nikako ne volim takve tipove igrača, ne odgovaraju mi. On me stvarno namučio jer je nevjerovatno visok i jak, teško ga je čuvati. Ja više volim igrače koji traže loptu u prostor, bolje se osjećam u igri jedan na jedan, nego kada moram skakati i biti uz njega, a on se gradi. Veselinović se s te strane izdvaja od ostalih jer je ogroman.

Smatraš li da trebaš popraviti onda neke segmente u igri?

"Naravno. Ne da mogu, nego moram. Meni je još 20 godina i dosta je tu stvari koje i ja, a i treneri vidimo a koje se mogu poboljšati."

Koliko se u tom smislu onda samoanaliziraš? Baviš li se sobom nakon odigrane utakmice?

"Evo bit ću potpuno iskren. Ja kada odigram dobru utakmicu, po mom osjećaju dobru, ja kad dođem kući pustim tu utakmicu i analiziram gdje sam pogriješio i šta nije valjalo. A kada odigram loše, nema šanse da ponovo tu utakmicu pogledam. jednostavno samo je zbrišem, pokušam što prije zaboraviti, kao da se nije desila. Posebno ne volim da mi iko priča o toj utakmici koja je bila loša, a posebno ne da je gledam. Budem svjestan svojih grešaka i apsolutno sam usmjeren da ih popravim, ali jednostavno ne želim da se sjećam nečega što je bilo loše. A opet ima nekad situacija kada ne mogu spavati svjestan gdje sam pogriješio i u želji da što prije dođe nova utakmica da to popravim."

Na početku sezone imali ste taj nesretan poraz od Atalante 0:8. Kako su se osjećali igrači tada i da li je bilo bojazni da će taj meč utjecati na nastavak sezone? Šta misliš ustvari šta je bio razlog takvog podbačaja?

"Atmosfera je bila našpanovana nakon tamošnjih 2:2 i što je najgore mi smo bili svjesni šta nas čeka, sve smo znali i dogovorili se da nas ne smije ponijeti atmosfera. Na početku utakmice vrlo brzo smo imali nekoliko dobrih akcija, Šišić je nekoliko puta imao dobar prodor i mi smo naprosto pod tim dojmom zaboravili s kim igramo, opustili se. Iskreno i nakon 0:1 i nakon 0:2 mislio sam da se može igrati, ali tek kada smo ušli u svlačionicu shvatili smo ponovo s kim igramo i šta je ustvari ta Atalanta. Juventus igra finale Lige prvaka, a njih ta Atalanta savlada...

Ti trenuci u svlačionici su bili moji najgori momenti koliko se bavim sportom, otkad sam prvi put šutnuo loptu. Nemoguće je taj osjećaj opisati, kada imaš još 45 minuta da igraš, a gubiš 0:5. Poslije utakmice sam plakao i naravno da je psihološki djelovala na sve nas u nastavku, ali je bila sreća što nismo imali mnogo vremena da razmišljamo o njoj. Nekako smo se mobilizirali i bilo nam je jako bitno da dobijemo prvi susret nakon nje, što nam je pošlo za rukom. To je bio ključ, ta pobjeda nad Slobodom u Tuzli. Hvala Bogu pa nismo imali vremena da razmišljamo mnogo o Atalanti."

Ostala je još jedna utakmica do kraja veoma uspješne polusezone. Ima li nešto osim Atalante što se moglo bolje uraditi?

"Jedino možda ta utakmica protiv GOŠK-a koju smo izgubili, a izgubili smo je radi moje greške. Kao što smo ranije pričali, igrači u odbrani nemaju prostora za greške. Ja sam pokušao iznijeti loptu, čovjek mi je uzeo i zabio gol, ali realno nismo imali ni uslove normalne da igramo. Teren je bio loš, vjetar je puhao... Mi smo ekipa koja teži da se nadigrava i u tom kontekstu bit će nam jako bitan početak nartedne poslusezone. Bitno nam je samo da imamo normalne terene tada."

Evo, spominjalo se u posljednje vrijeme da bi mogao promijeniti sredinu, nastaviti karijeru u Belgiji. Koliko te to dotiče?

"Ja sam takav da me ne dotiče. Igrač sam Sarajeva, imam ugovor do 2023. Za mene ima vremena i jedino što želim je da osvojimo titulu. Normalno da nekad neke misli prolaze kroz glavu, ali jednostavno pokušavam ih otjerati. Nisam neko ko je dugo tu, imam 20 godina i rekao sam ljudima u Upravi da do ljeta najmanje ne želim nigdje ići, bez obzira na eventualne ponude. Sada me samo Sarajevo zanima."

Šta radiš u slobodno vrijeme, otkrij obožavateljicama imaš li djevojku?

"Na njihovu žalost, imam (smijeh). Ona mi je velika podrška, ali s njom ne pričam o fudbalu. Što se slobodnog vremena tiče nastojim ga provesti i sa porodicom, roditeljima. Moji roditelji ne mogu da poslije utakmice ne puste snimak, pa onda gledaju. Ja sam tu nekad, nekad nisam, zavisi kako smo odigrali (smijeh).

Koliko ti kao mladom momku smeta rutina i što nemaš život kao većina vršnjaka?

"Pa ne obazirem se na to. Ja sam svjestan da kada odabereš da budeš fudbaler, da moraš biti disciplinovan. Sebe sam programirao i ne smeta mi. To mi je posao i znam da ako budem istrajao u ovome poslu da mogu riješiti egzistenciju, ispuniti neke snove."

Šta su bili tvoji snovi kao dječaka? Jesi li maštao o nekom velikom klubu.

"Kao neko ko je odrastao pored Koševa meni je jedino san bio da zaigram za Sarajevo, nisam razmišljo o Barceloni, Realu. Sada kada mi se taj san ostvario imam drugi, a to je da postanem reprezentativac BiH. A od ovih evropskih klubova, preferiram Milan."

Spomenuo si reprezentaciju, sada si član U21. Kako ti se doimaju okupljanja i kakva je ustvari razlika između Sarajeva i reprezentacije?

"Kada si u reprezentaciji ti si tu nekoliko dana i najbitnije je adaptirati se na ono što trener od tebe zahtijeva. MI u Sarajevu svaku utakmicu idemo na pobjedu, težimo napadačkoj igri. U reprezentaciji ne možeš baš u svakoj utakmici ići na pobjedu. Igraču je potrebno da se prilagodi i ko se bolje prilagodi taj igra."

Kako ti se čini selektor Vinko Marinović? Šta misliš o njemu?

"I od njega sam dosta naučio jer je poseban, prije svega čovjek. On mnogo pažnje poklanja razgovoru imao sam priliku nasamo razgovarati više puta i stvarno je jako dobar čovjek. Kada su u pitanju savjeti, njegovi su vrlo dragocjeni jer je i sam bio stoper i to vrlo uspješan, imao je dobru karijeru i od njega se stvarno može mnogo toga naučiti."

Za kraj, otkrij nam jesi li imao nekog uzora? Sam kažeš da si promijenio dosta pozicija...

"Ne bih mogao nekoga izdvojiti. Kada sam počinjao u Sarajevu je Sedin Torlak bio taj na kojeg sam se ugledao. Uvijek je davao sve od sebe, ginuo. Upoznao sam ga u Akademiji i stvarno o njemu imam dobro mišljenje."