Nekrunisani danski kralj

Svojim je igrama odavno na radaru najboljih svjetskih klubova (u posljednje vrijeme se dovodi u kontekst prelaska u Barcelonu), no Pochettino ne može ni zamisliti kako bi izgledala ekipa Tottenhama u slučaju da Eriksen odluči napustiti London. 

Prije negoli je Eriksen započeo svoju fudbalsku karijeru i došao u omladinski pogon Ajaxa, Danska je imala igrača koji je pravio razliku na terenu; igrača koji je svojim golovima, asistencijama, driblinzima i trofejima uspio ući u fudbalske besmrtnike; igrača koji je bio džentlmen, kako na terenu tako i van njega i koji je pravo oličenje pojma fair-play. Riječ je o Michaelu Laudrupu, najboljem fudbaleru Danske svih vremena i jednom od najboljih evropskih igrača koji su ikad šutnuli fudbalsku loptu.

Iz Brondbyja u Italiju

Michael i njegov mlađi brat Brian, dolaze iz prave fudbalske porodice. Njihov tetak je Ebbe Skovdahl, čuveni trener Brondbyja, a otac Finn bivši je reprezentativac Danske. Michael je pratio svog oca Finna i trenirao u klubovima koje bi njegov otac preuzimao. Jednom su, kad je Michael imao svega šesnaest godina, čak i nastupili zajedno u prijateljskom meču.

Sa nepunih 17 godina, Michael Laudrup nastupao je za U-19 reprezentaciju Danske, a na svoj 18. rođendan debitovao je i za A reprezentaciju Danske, postavši drugi najmlađi fudbaler koji je zaigrao za A reprezentaciju. Brzinom, elegancijom, okomitošću, tehničkim i golgeterskim sposobnostima, pokorio je domaće prvenstvo i bilo je samo pitanje dana kad će se Michael Laudrup naći u nekom jačem klubu. Iako je bio blizu potpisa ugovora sa Liverpoolom (engleski klub dogovorio je skoro sve uslove sa Laudrupom, ali u posljednjem trenutku su ponudili četverogodišnji umjesto trogodišnjeg ugovora), talijanski gigant Juventus bio je brži i konkretniji i doveo nebrušenog dijamanta u svoje redove. Juventus je za Laudrupove usluge izdvojio milion američkih dolara, što ga je učinilo najskupljim danskim fudbalerom svih vremena.

Ipak, Laudrup neće cjelokupan period u Italiji pamtiti po dobrom. Zbog pravila da klubovi iz Serie A imaju pravo da registruju samo dva stranca u jednoj sezoni, Juventus je Laudrupa bez ikakve prethodne najave ili upozorenja poslao na dvogodišnju posudbu u Lazio, smatravši kako Laudrup nije još uvijek dovoljno dobar da izbaci Platinija ili Bonieka iz ekipe. Laudrup je u prvoj sezoni pokazao zašto je proglašen za najboljeg igrača Danske. Postigao je osam ligaških golova pomoću kojih je Lazio izborio opstanak u društvu najboljih. No, već naredne sezone ni Michael Laudrup nije pomogao Lazio da se spasi, te su Rimljani ispali u Serie B, a Danac se konačno uputio za Torino kako bi obukao dres Juventusa.

U Juventusu je stvorio partnerstvo sa Platinijem; partnerstvo koje je Staroj dami donijelo titulu u sezoni 1985/86, a Laudrupu još jedno priznanje za najboljeg igrača Danske. Platini i Laudrup su naredne sezone kuburili s povredama, što je rezultiralo i slabijom sezonom torinskog kluba. Nakon što se 1987. godine Platini penzionisao, svi su očekivali da Laudrup bude taj koji će preuzeti ulogu vođe i zajedno sa Ianom Rushom donijeti pregršt trofeja. No, to nije bio slučaj. Laudrup je 1987./88. odigrao trideset utakmica, ali je sezonu završio bez postignutog pogotka.

Zlatne godine u Španiji

U trenucima kad je Laudrup razmišljao o narednom koraku, stigao je poziv od Johana Cruyffa, njegovog idola. Cruyff je u Barceloni gradio pravi tim snova; tim u kome je jedna od glavnih uloga pripala upravo Laudrupu. U Barceloni je bio jedan od tri stranca zajedno sa Koemanom i Stoickhovim, a ujedno i jedan od nosilaca tima za koji su tad nastupali Guardiola, Bakero i Begiristain. Cruyffov stil igre u potpunosti je odgovarao Laudrupu koji je, uživajući u slobodi koju mu je Cruyffov sistem nudio, pružao nevjerovatne partije. Uživao je na terenu. U plesu s loptom nije mu bilo ravnog. Utakmice je rješavao magijom; driblinzima, asistencijama i golovima. Vidio je apsolutno sve; kako i kad će se protivnička odbrana pomjeriti iz zone komfora i, s druge strane, kad će njegov saigrač iskoristiti taj slobodan prostor koji (mu) se otvorio. Uslijedio bi klinički precizan pas; pas koji je bilo nemoguće presjeći; pas nakon kojeg bi, po pravilu, Barcelona postigla pogodak.

U šezdesetim godinama prošlog vijeka, Pele je bio nedvojbeno najbolji igrač, onda su došle sedamdesete koje su prošle u znaku Cruyffa, u osamdesetim, pak, (skoro) sve se vrtilo oko Maradone, da bi devedesete začinio Michael Laudrup. Tih, skoncentrisan isključivo na igranje fudbala, često je bio nepravedno zapostavljen kada su u pitanju nagrade za najboljeg igrača Evrope i svijeta. Nagrade ga nisu zanimale i nije se obazirao na iste. Nije izlazio u javnost izjavljujući kako je greška što ga nisu izabrali za najboljeg. Ne. Odgovore je slao isključivo na fudbalskim terenima. Elegancijom, driblinzima, pasovima, golovima i titulama.

Mogla bi se napisati kolumna samo o Laudrupovim driblinzima. To je bila prava magija. Kristalno čista tehnika; umjetnost. Sve se svodilo isključivo na tajming. Poput pravih mađioničara i iluzionista, uspijevao je prevariti svoje čuvare koji su, po običaju, imali čudan izraz lica kada ih je Laudrup neočekivanim driblingom ostavio iza sebe. I od pasova je napravio umjetnost. Štikla, lob pas, duga lopta. Laudrupov standardni repertoar. Ništa nije bilo nemoguće, a sve se činilo tako jednostavno. Na Youtubeu je klip sa 83 minute Laudrupovih pasova. Nimalo dosadan. Možete ga pogledati svakog dana i opet ćete ga pustiti, vjerujte mi na riječ. Pasovi bez gledanja koje je petnaestak godina poslije izvodio Ronaldinho, bili su Laudrupova specijalnost. Mogao je sve što zamisli. Kompletan igrač.

Sa Barcelonom je osvojio sve. Četiri uzastopne ligaške titule, titulu Lige prvaka, UEFA Super Cup i jednu titulu španskog kupa, a dvaput je bio proglašen i za najboljeg igrača u Španiji. Nakon što je Barcelona dovela četvrtog stranca, Romarija, bilo je jasno da će neko biti manje zadovoljan. U finalu Lige prvaka protiv Milana, Cruyff je izostavio Laudrupa iz protokola, a Barcelona je ponižena sa 4:0. Bio je to kraj za Barcelonu i Laudrupa. Kraj ere; kraj jedne velike fudbalske ljubavi.

Prelazak u Real iz Madrida

Nakon četiri uzastopne titule sa Barcelonom i sukoba sa Cruyffom (legendarni Holanđanin uvijek je hvalio Laudrupa, ali je često naglašavao kako mu nedostaje “geto duha” kojeg imaju Brazilci i da je upravo to njegova najveća slabost), Laudrup je tražio novi izazov. Našao ga je u najvećem rivalu katalonskog kluba, madridskom Realu. Guardiola je bio shrvan. Nije mogao niti želio vjerovati da je Laudrup napustio klub. Kada su novinari pitali Laudrupa da li je potpis za Real bio jedan vid osvete, odmah je to opovrgnuo rekavši kako nema razloga da se sveti Barceloni i da je period koji je proveo u katalonskom klubu bio savršen. Nije ništa slagao. Laudrup nije bio izdajnik poput Figa, Laudrupa i dan danas vole svi navijači Barcelone iako je prešao u Real.

Real, u nadi da prekine četverogodišnju dominaciju Barcelone, očajnički je trebao igrača Laudrupovih kvaliteta. Već u prvoj Laudrupovoj sezoni, Real je osvojio ligu. Danac je i dalje bio gladan trofeja. Uživao je u fudbalu, a asistencijama je pomogao Zamoranu da se okiti titulom najboljeg strijelca lige. Čilenac je postigao 28 ligaških golova (zanimljivo, drugi strijelac lige bio je naš bivši selektor, Meho Kodro), čak 17 više nego prethodne sezone. Sve ovo zahvaljujući Laudrupovim pravovremenim pasovima od kojih je najviše profitirao upravo Zamorano. Zamoranovi golovi najviše su nervirali Hristu Stoickhova. Ne zbog broja golova, nego zbog načina na koji ih je postizao – uglavnom nakon Laudrupovih asistencija. Te sezone Real je pobijedio Barcelonu sa 5:0 (Zamorano je postigao hattrick), a Laudrup je ušao u historiju kao igrač koji je u dva uzastopna El Clasica slavio sa 5:0 igrajući za različite ekipe. Nešto što nikome nije pošlo za rukom.

Za vrijeme večere u jednom od brojnih madridskih restorana, Laudrup je priznao svom bliskom prijatelju kako namjerava završiti karijeru i otići iz Španije. U restoranu je bio i španski kralj, Juan Carlos I koji je, čuvši Laudrupovu rečenicu, prišao stolu i rekao:”To su dobre vijesti, opet ću biti jedini kralj u Madridu!”. Toliko je Laudrup bio popularan i voljen. Bio je nekrunisani kralj.

Nakon odlaska iz Madrida, karijeru je nastavio u Japanu, da bi nakon samo godinu dana došao u Ajax gdje je i završio sa aktivnim bavljenjem fudbalom. Osvajao je trofeje, uživao radeći ono što najbolje radi, igrajući fudbal, driblao, asistirao, postizao golove. Džentlmen kakav jeste, karijeru je završio u tom ritmu – bez ijednog crvenog kartona. Pobjeđivao je i gubio sportski. Čestitao bi boljim od sebe, nije ponižavao one koje je pobijedio. Možda su ga upravo te kvalitete i “kočile”. Platini je znao reći kako je Laudrup imao samo jednu manu – bio je nesebičan.

U današnjem fudbalu, postoji igrač koji podsjeća na Laudrupa. I, gle čuda, i on igra u Barceloni. Riječ je o Iniesti. Igrač kojeg vole apsolutno svi; igrač koji dobije ovacije na gostujućem terenu; igrač koji posjeduje magiju koju je i Laudrup posjedovao. Uostalom, Iniesta je u nekoliko navrata naglasio kako je Laudrup najbolji igrač u historiji. Priznanja jesu izostala, ali to više govori o onima koji su glasali u izborima za najbolje, a ne o Laudrupu.

Ni dvadesetak godina nakon prestanka sa aktivnim bavljenje fudbalom, Laudrup nije izgubio svoju magiju. Alan Tate, bivši igrač Swanseaja, u jednom radio intervjuu, izjavio je kako je najbolji igrač njihove ekipe upravo Laudrup. Mrtav – ozbiljan. Ladrup je u tom trenutku bio trener Velšana.

Michael Laudrup danski je proizvod koji spada u istu ravan sa Lego kockicama, Carlsbergom i danskim pecivima. Neuništiv. Poseban. Igrao je fudbal onako kako on smatra da bi fudbal trebao biti. Elegantan, tehnički savršen i ubojit. Poput njega samog.