Od Laudrupa u Čeliku do Čelika u Prvoj ligi FBiH · Komentar

E, čuj Laudrup u Čeliku? Prva pomisao je da je neko dobro pod uticajem opijata, ili da neki šeret ističe kandidaturu za vlastiti nadreality show, no fazon je bio u papirima. Laudrup ce iz Japana k'o fol u Čelik pa se nešto neće morati plaćati pa će u Ajax. Jedina veza između legendarnog danskog maestra i Čelika bio je Laudrupov menadžer Zeničanin Bekim Pašalić.

Smijali smo se tada, a koliko je bilo nevjerovatno da Michael dođe u Čelik toliko se dalekim činilo da Čelik može spasti na današnje grane. Tada je nevjerovatnost bila čak duhovita, danas ništa nije više tako smiješno. Ni nevjerovatno. Tada je Čelik bio avangarda, utakmice iz Zenice s posebnom pažnjom su se motrile i u Sarajevu, klub je odisao korpulentnošću, bilo je nekog strahopoštovanja prema prvom trostrukom prvaku samostalne, nezavisne, cjelovite, jedinstve BiH.

Čelik je prije rata bivao članom najvišeg ranga takmičenja u Jugoslaviji s bazom navijača kakva se samo poželjeti može. Nešto kao Wolsburg samo na ovome nivou taj Wolfsburg je veći i od onog njemačkog.

Radnički grad imao je svoj ponos, a ljudi se kroz fudbal lako identifikuju pa je ta veza bila čvrsta i neraskidiva. Zeničana i Čelika. Jedan takav grad po svojoj prirodi i treba da ima klub kojeg ce ljudi voljeti i s kojim će se moći identifikovati.

No, bio rat, prošao. Što se s početka poraća moglo iskoristiti iskoristilo se ponajviše zahvaljući iole sačuvanoj infrastrukturi, momentumu. Bilino polje za nase uslove bio je Old Traford a i sad je najsavremeniji stadion. No kako se išlo prema nimalo blistavoj sadašnjosti tako je klub tonuo u kaljužu ispodprosječnosti, sistemski ga se turpijalo, tradicija i značaj za grad i ljude kontinuirano se samourušavala nemanjem ni brige ni plana ni ideje. Ponajviše pameti.

Kako je to u svemu poslije rata, tako je i s Čelikom. Šta je prije bilo koka ili jaje? Prije je bilo svega reći će onaj koji danas živi ispodprosječni život, zgrožen etnopolitikama koje mu ne dopuštaju minimum dostojanstva, razočaran nejednakosću, nepotizmom nauštrb stručnosti, poplavom trećerazrednosti.

Oni pak koje je ondašnji sistem prije ugnjetavao zbog njihove trivijalnosti, nedostatka ukusa, pameti, znanja, oni što su se bunili jer nisu mogli svašta pričati sada su svoji na svome. Promjena sistema dovela je do promjene trendova pa su tako gore oni sto su bili dole. I nema u tome ništa sporno. GOŠK iz Gabele je gore, Čelik je dole. Ali zasluženo. I znakovito, koliko god bilo tužno.

Koliko su u tome pomogli navijači? Doima se da ima i njihove krivice.

Svaka sredina u kojoj navijači pokušavaju da se pitaju za nešto uglavnom je po pravilu bezuspješna. Gdje god ljubav iskače iz okvira podnošljivog tu nema sreće. Evo Hajduka, u evropskim okvirima evo Marseja, Napoli da ne spominjemo, a onda sto je veća frustracija cilj je sve dalji.

Primjer nadajmo se privremene propasti Čelika zapravo oslikava današnji vakat. Danas su Zenica, Tuzla pa i Banja Luka osuđenici svoje veličine u odnosu na Gabelu, Krupu, Široki Brijeg. Ničijost klubova iz većih gradova disperzira odgovornost, para je sve manje, pa ce prije Brotnjo i Modriča biti prvaci nego Sloboda i Čelik.

U Zenici su lokalne vlasti podcijenile snagu i veličinu Čelika, ostavivši ga na cjedilu, ali koga zaboga zanima uopće sport i fudbal. Ne znaju gazde jadni da im se sposobnost i ljudski kvaliteti kroz to oslikavaju.

Ispadanje Veleža pa sada i Čelika u Prvu Ligu FBiH pokazatelj je gdje smo mi ustvari i koliko tonemo. Gdje je Čelik bio 96. a gdje je sada i koliko smo visoko na skali sposobnosti i pameti u odnosu kada su ovi klubovi donosili sreću svojim navijačima. Slično nešto kao kad se porede sarajevski derbiji iz 1985. pa i 2000. sa ovima danas. Ista je to skala.