Odlazak Dona · Kolumna

Moram priznati da nisam ljubitelj Đorđa Balaševića (duga priča, vjerovatno to datira još od osnovne škole, jer, kontraš kakav jesam, automatski sam razvio svojevrsan hejt prema Balaševiću prosto kako bih kontrirao cijelom razredu), ali danas ga moradoh citirati. Ne, ne mislim da su sve prave ljubavi tužne, ali one opjevane (ili one koje su bile muze velikim umjetnicima) većinom jesu. Uzmemo li za primjer Andrićevu Jelenu, Kostićevu Lenku Dunđerski, Jesenjinovu Isadoru Duncan, Petrarkinu Lauru, uočit ćemo jasan obrazac.

O ljubavi bismo mogli pisati i pričati do kraja života. Nekad će to štivo biti hvale vrijedno, a nekad će to biti samo nasumično nabacana slova u pokušaju od kolumne (kao sada), kako bi autor ispunio mjesečnu kvotu tekstova koju (masno) naplaćuje. Dugo sam dvojio da li (ikako) napisati ovaj tekst. Isključiti subjektivnost?! Bazirati se isključivo na suhu statistiku?! Nemoguće. No, nakon nekog vremena shvatih da ne postoji jedinstven recept za ovakve stvari. Potrebno je samo dozvoliti srcu i mašti da odrade svoj posao, ne pokušavati ih sputavati niti ograničavati i tekst će naprosto kliziti.

Ljubav je, ma koliko to isprazno zvučalo, pokretačka snaga svakog fudbalera. Prvi fudbalski koraci, oni najiskreniji, nisu vođeni novcem, nego ljubavlju. Upravo ta ljubav i “tjera” buduće fudbalere da budu bolji, brži, jači, smireniji, sigurniji, odlučniji. Šta bude kad ti mladi ljudi uplove u profesionalne vode, to je isključivo do njih. Neki odluče najbolje fudbalske godine provesti u zemljama gdje fudbal i nije na toliko visokom nivou, ali gdje su plaće nevjerovatno visoke (Hulk, Oscar, Carrasco), a neki, pak, odluče ostati u klubu u kojem su stekli svoje fudbalsko ime (Totti, Maldini, Giggs, Scholes). Uvijek sam volio fudbalere koji spadaju u ovu drugu grupu. Istina, nisu ni oni igrali za siću, ali mogli su zarađivati više da su odlučili napustiti svoje klubove i potpisati mnogo unosnije ugovore. To su igrači kojima je suđeno da igraju u jednom klubu i da postanu legende istih. Ljubav između njih i klubova za koje su nastupali, uistinu je posebna. Onakva kakvu samo umjetnici mogu doživjeti.

No, nekad i takvim ljubavima mora doći kraj. Ne zbog toga što je ljubav izlijedila (pomjerite se s mjesta), nego zato što niko ne želi biti teret nikome. Upravo zato me vijest da se Iniesta oprašta od dresa Barcelone pogodila. Ta ljubav trebala je trajati vječno; Iniesta i Barcelona stvoreni su jedno za drugo i trebali su živjeti sretno do kraja života.

Dolazak u Barcelonu i prelazak u prvi tim

Iniesta je skrenuo pažnju na sebe još dok je nastupao u mlađim kategorijama Albacetea. Rijetko viđen talenat nije mogao proći nezapaženo. Mnogi veći klubovi čekali su u redu, ali Iniestini roditelji poznavali su Enriquea Oriazolu, jednog od trenera mlađih uzrasta u Barceloni, što je bilo više nego dovoljno da pristanu na njegovu ponudu da dovedu mladog Andresa u La Masiu. Dvanaestogodišnji Iniesta došao je u Barcelonu u pratnji roditelja, koji su već sutradan napustili teritorij akademije, ostavivši Iniestu u, kako se činilo (a kasnije i ispostavilo) najboljim mogućim rukama. Udaljenost od kuće, automatski je ražalostila Iniestu koji se veoma brzo povukao u sebe. No, na terenu se to nije primijetilo. Iniesta je vrlo brzo pokazao o kakvom se talentu radi. Kada je Pep Guardiola (tadašnji kapiten Barcelone) prvi put vidio Iniestu (Nike Cup 1999. godine), nije ostao ravnodušan. Guardiola je pozvao Xavija i rekao mu:”Jednog dana, ti ćeš preteći mene, ali ovaj mali (aludirajući na Iniestu) će nas preteći obojicu!”

Iniesti nije dugo trebalo da pređe u prvi tim. Guardiola je napustio Barcelonu i potpisao za Bresciu, a Iniesta je sa 17 godina na leđima počeo trenirati sa prvim timom. Barcelona je često mijenjala trenere, a kad se Louis van Gaal vratio na mjesto zločina, Iniesta je konačno dobio priliku da debituje u ligaškoj utakmici. Bilo je to 21. 12. 2002. godine protiv Mallorce. Barcelona je na kraju slavila sa 4:0, a Iniesta je u igru ušao u drugom poluvremenu. Do kraja sezone, Andres je upisao još pet nastupa u dresu Barcelone koja je te sezone završila kao šestoplasirana ekipa u La Ligi.

Nakon užasne sezone, na mjesto glavnog trenera došao je još jedan Holanđanin, Frank Rijkaard, koji je sve više vjerovao Iniesti i pod čijom je palicom Iniesta počeo pokazivati ono što je davne '99. primijetio Guardiola. Povredom Xavija u sezoni 2005/06, Iniesta je zauzeo ulogu u veznom redu Barcelone. Rijkaard ga je koristio na svim pozicijama; kao centralnog veznog, lijevog veznog, ali i kao ofanzivnog veznog. Iniesta je jednako dobro odigrao na bilo kojoj poziciji. U finalu Lige prvaka protiv Arsenala, ušao je u igru umjesto Edmilsona i u potpunosti preuzeo konce igre u svoje ruke. Letio je terenom, čuvao i distribuirao loptu, izluđivao Henryja (Francuz je izjavio kako ga je Iniesta ubijao u tom finalu Lige prvaka), a na kraju je Barcelona preokrenula rezultat i slavila sa 2:1. Iniesta je u tih 45 minuta protiv Arsenala pokazao koliko je igrački napredovao i kako je spreman da nosi vezni red katalonskog kluba u narednom periodu.

Dolazak Guardiole i reprezentativni uspjesi

Rijkaard se u Barceloni zadržao pet sezona u kojima je Blaugrana osvojila dvije ligaške titule, jednu titulu Lige prvaka i dva španska Superkupa. No, u posljednjoj Rijkaardovoj sezoni, Barcelona je izgledala užasno, a uprava je na Cruyffov savjet, postavila Guardiolu za glavnog trenera.

Prve dvije utakmice pod Guardiolom bile su, rezultatski gledano, užasne. Poraz na gostovanju od Numancije i domaći remi sa Racing Santanderom. Pritisak je rastao, navijači su već tada pomislili kako je Guardiola promašaj i kako nije ni vrijeme ni mjesto da igrači poput Busquetsa i Pedra igraju bitnu ulogu u timu.

Guardiola je, poput ludog znanstvenika, vrijeme provodio tragajući za savršenim fudbalom. Papiri, video materijali, išarana tabla u prostoriji u koju nije dopiralo prirodna svjetlost. Pep je slijepo vjerovao svojoj (Cruyffovoj) filozofiji. Trebao je nešto promijeniti, ali šta?! Kako promijeniti pristup igri, ako je on sam smatrao da je to pravi pristup?! Sve te unutrašnje ratove prekinuo je zvuk koraka. Neko je silazio niz stepenice i kucao na vrata Guardiolinog hrama. Bio je to upravo Iniesta. Došao je dati podršku Guardioli rekavši mu kako nema potrebe da se brine i da ne mijenja ništa, te da on i ostali igrači uživaju na terenu i da će plod tog uživanja biti trofeji. Guardiola je zanijemio. Znao je kakav je Iniesta. Ne govori puno, ali kad kaže – to je ono što treba reći. Ništa više, ništa manje. Precizan, baš kao i na terenu.

Pep je poslušao Iniestu, a Barcelona je te sezone osvojila trostruku krunu. Prvu u historiji. Igra?! Posebna. Igrači su uživali, a Xavi i Iniesta su komandovali istom. Pisao sam o Coleu i Yorkeu i njihovoj telepatiji. Tu isti moć imali su Xavi i Iniesta. Komunicirali su na poseban način. Teleatijom. Lopta u njihovim nogama bila je sigurna kao u najmodernijem sefu. Uvijek su imali rješenje. Bili su nevjerovatni. Na njihovim leđima (ne umanjujući utjecaj Messija, Guardiole, Puyola, Piquea, Alvesa, Eto'oa, Ville i ostalih), bila je igra Barcelone. Tečna. Perfektna. Igrali su najbolji fudbal, a Iniesta je bio jedan od glavnih pokretača. Dirigovao je sredinom terena. Driblao, asistirao, Laudrupovim pasovima rezao protivničke odbrane. Rijetko je postizao pogotke, ali kada bi ih postigao – bili su to golovi koji su donosili titule (izjednačujući gol protiv Chelseaja na Stamford Bridgeu). Upravo nakon pogotka Chelseaju izjavio je kako je cijelim bićem bio u tom udarcu. Ne samo kopačkom, nego dušom i umom. A takvi udarci uglavnom su neodbranjivi.

Iniesta i Guardiola imali su poseban odnos. Ne samo zbog tog ulaska u Guardioline prostorije, nego i zbog Iniestine prirode. Tih, povučen, ali na terenu briljantan. Guardiola je uvijek volio takve igrače. Barcelona je u periodu kad je Guardiola bio trener, osvojila dvije titule Lige prvaka, tri domaća prvenstva, dva Kupa kralja, dva Superkupa Evrope, tri Superkupa Španije i dva Svjetska klupska prvenstva. No, onda je došlo do zasićenja. Guardiola više nije mogao izvući maksimum iz ekipe (ali i iz samog sebe) i razlaz je bio najbolje rješenje za sve. Opet, to je ljubav; vječna i u najčišćem mogućem obliku. Nije to bio kraj ljubavi; nije bilo sebičnosti ni sa jedne ni sa druge strane. Ne. Između Barcelone i Guardiole će uvijek biti ljubavi. Epske ljubavi. Nebitno da li će Guardiola voditi City, Bayern ili neku treću ekipu.

Samo se čekalo kad će Iniestini uspjesi na klupskom planu preći i na reprezentativni fudbal. Španija je i prije imala odlične generacije, ali po pravilu su bili gubitnici. Ipak, generacija koju je predvodio upravo Iniesta, pokazala je kako je ovo neka nova Španija, sa nekim novim licima. Osvojili su dva Evropska i jedno Svjetsko prvenstvo. Igrali su svoju igru. Sakrivali loptu protivnicima, vršili odličan presing, uživali na terenu. U finalu Svjetskog prvenstva u Južnoafričkoj Republici, Španija je igrala protiv Holandije. Nakon regularnih 90 minuta nije bilo golova, a onda je Iniesta u 116. minuti na asistenciju Fabregasa postigao pogodak koji je Španiji donio titulu prvaka Svijeta. Dvije godine kasnije, na Evropskom prvenstvu održanom u Poljskoj i Ukrajini, Španija je na krilima Iniesta došla do titule. Iniesta je briljirao. Igrom je podsjećao na Laudrupa; samo što je Iniestina statistika bila nešto siromašnija. Na tom prvenstvu izglasan je za najboljeg igrača. Brojevi to možda ne pokazuju, ali igrom je bio na mnogo višem nivou od svih igrača na tom prvenstvu.

Problemi psihičke prirode

Iniesta je finale Lige prvaka 2009. godine odigrao iako nije zaliječio povredu mišića. Doktori su mu savjetovali da ne šuta jako loptu. Čak je i na pripremnu turneju otišao nespreman. A onda – šok. Nakon jednog treninga, prišao mu je Charles Puyol rekavši kako je Dani Jarque, Iniestin prijatelj i kapiten Espanyola, umro. Bio je to nevjerovatan udarac za Iniestu. Tijelo, u dosluhu sa umom i napuklim srcem, prestalo je slušati. Iniesta je bio fizički zdrav, ali potpuno nespreman za sve. Guardiola je bio uz njega. Slušao ga, savjetovao i tješio. Čak mu je govorio da trči samo kad mora. Naređivao mu je da više hoda na terenu kako ne bi pogoršao stanje.

Iniesta je znao da ima problem i želio se suočiti s njim, a ne negirati ga ili bježati od istog. Pričao je sa klupskim doktorima i išao na razgovor psihologu. Otvorio je dušu kao nikad nikome. Pričao o stvarima koje nemaju toliko veze sa (prokletim) terenom, nego o životnim stvarima. O prijateljstvu. Ljudskosti. Vjeri. Saigrači su bili pošteđeni. Nije ih, kao nikad u karijeri, želio opterećavati svojim problemima. A ovo su bili njegovi vragovi; vragovi koje je samo on u stanju pobijediti. Ili, ako ih već ne može pobijediti, da im se u potpunosti prepusti. No, to se nije desilo. Promijenilo ga je upravo Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici. Tu se opet pronašao. Pronašao je pravog Iniestu. Onog istog tihog, skromnog, ali psihički jakog mladića. Taj mladić i postigao je pogodak u finalu; pogodak kojeg je posvetio svom prijatelju Jarqueu; pogodak koji je skinuo ogroman teret sa Iniestinih leđa.

Iniesta je uvijek isticao kako mu nedostatak visine (uslovno rečeno) nije nikad predstavljao problem. Pobjeđivao je znanjem, vještinom, tehnikom i umom. Snagom uma jačao je vlastito tijelo, zato je i izgledao jačim negoli uistinu jeste.

Drugačija uloga u Enriqueovoj Barceloni

Intuicija. Iniesta se oslanja na istu još od prvih fudbalskih koraka. Taktički i tehnički uvijek je bio na vrhuncu, ali slušajući vlastitu intuiciju, ušao je u klub fudbalskih besmrtnika. Sa Xavijem, kao što je to općepoznato, činio je tandem iz snova (vjerovatno najbolji tandem veznih igrača svih vremena). Dolazak Luisa Enriquea na mjesto glavnog trenera, značio je i promjenu za Iniestu. Posebno nakon što je Xavi otišao iz kluba i potpisao za katarski Al Sadd. Iniesta je ostao sa Busquetsom i Rakitićem, a Enrique je, želeći u potpunosti iskoristiti napadački potencijal Suareza, Messija i Neymara, od veznih igrača napravio vodonoše.

Iniesta je i u ovoj ulozio bio više nego dobar. Možda se na prvu činilo kako bira utakmice (obično bi bio fenomenalan u onim najbitnijim mečevima), ali Iniesta je i u drugim utakmicama pokazivao snagu svog intelekta. Manje je šprintao, ali je opet pokrivao ogroman dio terena. Magiju nije izgubio. Opet je sjajnim promjenama smjera kretanja izbacivao čuvare i pasovima pronalazio svoje saigrače. S njim na terenu, igra je bila tečnija, Barcelona je po pravilu imala oko 50 pasova više.

Iako je Barcelona uvijek bila poznata po veznom redu, pod Enriqueom je akcenat bačen na napadački trio. Iniesta se nije bunio. Šutio je, komandovao sredinom terena i radio sve ono što treba raditi. Igrati fudbal. To je značilo da se morao žrtvovati i u defanzivi; da radi još više i da pokriva mnogo više prostora nego pod Guardiolom ili Rijkaardom. Adaptacija je ključ, a Iniesta je u stanju adaptirati se na bilo koji stil igre. Za njega ništa nije ni teško, niti nemoguće. I sa Enriqueom je osvojio Ligu prvaka. Četvrtu. I u svakoj tituli prvaka Evrope igrao je važnu ulogu. Nebitno da li treba ući s klupe i promijeniti tempo utakmice, dirigovati od samog početka veznim redom ili “samo” dodati loptu napadačkom trojcu – Iniesta će to uraditi.

Ne želi biti teret

Kada je Ernesto Valverde naslijedio Enriquea, Barcelona je ostala bez Neymara, a u klub je došao dodatni veznjak – Paulinho. Valverde je želio, koliko-toliko, vratiti akcenat veznom redu, ali sve se to svodilo na isto – dati loptu Messiju i čekati njegov trenutak. I u takvoj (ne)igri, Iniesta je pokazao da i dalje može biti dobar. Noge možda nisu brze kao nekad, ali Iniesta je i dalje u stanju razmišljati nekoliko koraka unaprijed. I dalje vidi ono što drugi ne vide. Uostalom, sam Messi je nekoliko puta naglašavao kako je, u trenucima kad je najteže, bilo dovoljno samo da ima Iniestu iza sebe i da zna kako će sve biti u redu. Uglavnom je i bilo tako. Tiho, nenametljivo, pravo gospodski, Iniesta je “vladao” Barcelonom 22 godine. Shvatio je da više ne može. Shvatio je da nije više u najboljim igračkim godinama i da je vrijeme da ode iz voljenog kluba. Otići će kao pobjednik, uzdignute glave. Otići će kao najbolji španski igrač svih vremena. Od fudbala je napravio umjetnost. To samo rijetki mogu.

U prostoru gdje se održavala Iniestina konferencija za štampu, nije bilo osobe koja nije pustila suzu. Tako to obično biva kad pravi umjetnik; pravi čovjek progovori. A Iniesta to jeste. Voljen na svim stadionima, kako u Španiji, tako i u ostatku svijeta. Uvijek je znao šta i kad treba nešto (ne) reći. Odmjeren u izjavama, iluzionista na terenu.

Ove sezone osvojio je dodatne dvije titule sa Barcelonom, a imat će priliku obogatit svoj CV i na Svjetskom prvenstvu u Rusiji (bit će to posljednji put da obuče dres svoje reprezentacije). Nije nikad bio proglašen za najboljeg igrača na svijetu, a mogao je to biti. Ne bi niko prigovorio. No, on ni u jednom trenutku nije govorio o tome kako je nepravda što je uporno “šikaniran”. Ne, podvlačio je kako je tim ispred svega i kako su timska ostvarenja bitna, a ne lična. Uspio je ono što niko prije njega nije, a rijetko ko da će poslije njega uspjeti – biti voljen u cijeloj Španiji. Čovjek koji ljubavlju ruši prepreke. Jedan jedini i neponovljivi – Andres Iniesta.