On je bio i ostat će najveći kojeg je ova zemlja imala

Da bi vam što bolje predstavio lik i djelo ovog umjetnika pod obručima, a prije i iznad svega velikog čovjeka i humaniste, kroz svoj članak o Mirzi koristit ću se citatima iz knjige Slobodana Đanija Đurasovića, Svjetla za daljine. Rođen je u Tuzli, kao sin Dude i Izeta, a upravo ga je majka Duda sa pet godina upisala na balet. Iako se tada stidio, jer je bio jedini dječak u sali prepunoj djevojčica, možda je baš taj period njegovog života zaslužan za savršenu eleganciju na terenu. 

Stariji pamte i reći će da elegantnijeg od Kinđeta nisu gledali. Već sa 14 godina postao je prvak, ali ne pod obručima, bio je najbolji teniser Bosne i Hercegovine u kategoriji pionira. Od tenisa ga je udaljila politika, tačnije jedan tatin sin koji će umjesto njega na nagradno putovanje u Čehoslovačku. Hvala im na tome, podarili su nam košarkaškog genija.

Nakon tog neugodnog iskustva mnogi bi odustali od sporta, posvetili se nekoj drugoj profesiji i postali samo jedan mali djelić mase kao i svi mi. Ne i Mirza, njemu su bile namijenjene nebeske visine. On je bio gospodin, najveći gospodin pod obručima. Jedan od najvećih Sovjeta, a istovremeno i Španaca svih vremena, Jose Biriukov Aguirregaviria rekao je o gospodskoj košarci: "Sabonis nije volio igrače sa prostora bivše Jugoslavije, zbog njihovog mentaliteta i sklonosti provokacijama. Sabonis je igrao gospodsku košarku, kao i većina Sovjeta, a balkanski košarkaši nisu. Možda samo Mirza Delibašić! Svi ostali..." 

Koliko je Mirza cijenjen "vani" najbolje govori citat njegovog velikog prijatelja, legendarnog, Moke Slavnića: "Ponekad mi se čini, makar nisam kompetentan da ocjenjujem, da su Mirzu više cijenili vani nego kod kuće. Možda griješim, ali on je dao previše za Bosnu, ne znam da li mu se grad istom mjerom odužio. Ja sam sa užitkom dolazio u Sarajevo, a danas je to neki drugi grad, neki drugi običaji, druga moda..."

Danas su idoli bogati, a siromašni u duši, mangupi koji to nisu, sportisti bogatog talenta, a siromašne duše... Sarajevo grade bez ulice Mirze Delibašića, stidi se Kinđeta...

No krenimo redom, Mirza je rođen 9. januara 1954. godine., a za svoje rođenje kaže: "Ne znam kako me Duda uspjela roditi, kažu da sam bio ogromna beba. Jedna od mojih tetaka, valjda što sam rođen tako velik, rekla je da ću u životu postati značajan čovjek." Sa ove distance nema sumnje, tetka je bila upravu. Ali i više od toga, Mirza je postao značajan čovjek, ali prije svega veliki čovjek. 

Mirza je košarku počeo igrati 1968. godine, a koliko je brzo napredovao najbolje će opisati citat Mirzinog profesora iz tuzlanske Gimnazije, Tomislav Gajević: "Igraju se međurazredna takmičenja u prvom razredu, a njegov razred je osrednji, ni on se ne ističe, nije bio čak ni u konkurenciji za reprezentaciju škole. Ubrzo saznajem da je počeo trenirati košarku i situacija na početku drugog razreda srednje škole se mijenja. Brzinom munje slijedi njegov košarkaški uspon, prvi tim Slobode, poziv u kadetsku i juniorsku reprezentaciju Jugoslavije."

Za Slobodu je debitirao u septembru 1969. godine protiv Lesonita iz Ilirske Bistrice. Prvo Evropsko prvenstvo Mirza je odigrao za kadetsku reprezentaciju, predvođenu Mirkom Novoselom, a sa njim u generaciji bili su i Kićanović, Grgin, Zalokar... Osvojili su naravno, zlato. Potom je otišao u Beograd, u redove Partizana. U Beogradu je ostao samo 40 dana, samoća ga je vratila u Tuzlu. Svoju posljednju sezonu u Slobodi, nakon povratka iz Partizana Mirza je odigrao najbolje, proglašen je i za najboljeg juniora Evrope. 

Uslijedio je dolazak u Sarajevo. Jedan od najzaslužnijih za to je Boša Tanjević, tada najmlađi trener u ligi. "Odmah sam osjetio da u njega mogu imati apsolutno povjerenje, kao u Dudu, Izeta, Amira, nikad me nije iznevjerio, što je obećao, to je i ispunio," kaže Mirza za Bošu. Sarajevo mu je bilo suđeno: "Imao sam utisak da sam se u njemu rodio, da znam svaku ulicu, svakog čovjeka - Sarajevo je bila moja sudbina." 

Prva sezona u Bosni nije bila baš uspješna, u prvih devet utakmica doživjeli su isto toliko poraza, ali su do kraja uspjeli skupiti deset pobjeda. Mirza svoju prvu sezonu opisuje kroz Bošine riječi: "Mirza tako si loše igrao odbranu te godine da nisi mogao na kraj izaći ni sa jednim igračem u ligi. Pa čak da je neko iz publike ušao ne bi ga mogao čuvati." U drugoj Mirzinoj sezoni Bosna je završila na drugom mjestu, a Mirza je po statistici bio drugi igrač ekipe. 

Na Svjetskom prvenstvu 1974. godine u Puerto Ricou Mirza je proglašen za prekobrojnog. Mirko Novosel mu je u hotelu saopštio da je "13. putnik." Kakva je prijateljska atmosfera vladala u Bosni tada najbolje će dočarati telegram koji je Mirza primio od Bosne u Puerto Ricou. "Ti si za nas najbolji na svijetu - STOP - Budi pametan, hrabar i dostojanstven - STOP - Mi te svi mnogo volimo - STOP". Mirza kaže kako te stvari nikada nije mogao zaboraviti, "Ovo nikada neću zaboraviti, bili su uz mene kada mi je bilo najteže. E, samo sam sanjao o povratku," kaže Mirza. 

Sezonu nakon te Bosna je bilježila nešto slabije rezultate, a razlog tome je odlazak Boše Tanjevića u vojsku. "Izgubili smo vođu. Ovdje se najbolje vidjelo šta znači kolektiv, nismo bili ni sjena one Bosne iz prethodne sezone." Prvo seniorsko zlato sa Jugoslavijom osvojio je na Evropskom prvenstvu u Beogradu 1975. godine. Te godine Mirza je izabran i za najboljeg sportistu u Bosni i Hercegovini. "E to mi je bilo posebno priznanje, znaš onu: Najteže je da te tvoji priznaju," rekao je Mirza za tu nagradu.

U sezoni 1975/1976. vratio se Boša, a Bosna je završila na trećem mjestu, a onda su polako ljudi počeli vjerovati u Bošinu prognozu: "On je u sarajevskom Oslobođenju još 1973. godine najavio da ćemo u sezoni 1976/1977. biti prvaci," riječi su Kinđeta. 1976. godine Mirza će na Olimpijadi u Kanadi osvojiti srebrenu medalju. 

Uslijedila je sezona koju je Tanjević najavio kao šampionsku, Bosna je otvorila dobro, potom je pala u formi i uslijedio je loš period. Finale u Beogradu su uspjeli izboriti nakon produžetka sa Cibonom u Skenderiji. Sedam sekundi prije kraja na semaforu je stajalo, Jugoplastika - Bosna 96:96. Potom je lopta došla do Šolmana, a on je titulu odnio u Split, slavila je Jugoplastika, 98:96. "Kakav plač, to je bilo jecanje, u svlačionici, k'o popišani smo bili," ovim riječima Mirza je opisao situaciju nakon susreta. 

Gorčinu poraza nije ublažila ni zlatna medalja sa Evropskog prvenstva 1977. godine. "Tada sam definitivno shvatio da mi je Bosna važnija od reprezentacije," riječi su velikog Mirze Delibašića. 

Šampionska sezona 1977/1978. nije otvorena baš najbolje, Bosna je upisala tri poraza, od Bresta, Cibone i Partizana, a ova dva posljednja bila su u Skenderiji. Drugi dio Bosna je odigrala bez poraza, Cibona je pala u Zagrebu, Mirza je ubacio 43 poena, uz šut iz igre, 62%. Tu sezonu postizao je 33.7 poena po susretu. Tri dana nakon poraza u Kupu Radivoja Koraća od Partizana u Banjalučkom Boriku, Bosna se revanširala u Beogradu, 109:102 i prva titula prvaka Jugoslavije je proslavljena. Tada je nakon susreta Dražen Dalipagić izjavio, "Sport je to. Pobijedio je bolji tim. Bosna će biti najbolji tim u Kupu evropskih šampiona." Teško je neko u tom trenutku mogao ozbiljno shvatiti riječi Mostarca. 

U Manili 1978. prva velika povreda Mirze Delibašića. "Ja ti uđem, bio sam se malo ohladio, primim loptu, napravim roling i gotovo." Povredu je zaliječio kineski doktor na insistiranje Mirze, iako je bio svjestan da će se povreda pogoršati osposobio ga je za finale sa Sovjetima. Jugoslavija je osvojila zlato nakon produžetka. "Gomelsky i Tkachenko jure sudije, svi im krivi. To mi je jedna od najdražih pobjeda u karijeri," Mirzine su riječi. 

Nakon povratka iz Manile uslijedila je rehabilitacija. Ništa nije pomagalo mjesec dana, a prema Mirzinim riječima najzaslužniji za njegov povratak na teren je Ješe, vrtlar iz Igala koji ga je izliječio za samo jedan dan. Bosna nije briljirala u Kupu šampiona, ali je uspjela izboriti plasman među šest najboljih ekipa. U prvom susretu nakon produžetka u Skenderiji je pao Real Madrid. Uslijedio je težak poraz u Tel Avivu od Maccabija, a potom je Joventud predvođen Slavnićem pao u Skenderiji, u utakmici za infarkt. 

Uslijedio je poraz od Emersona u Vareseu, a potom i u Madridu od Reala. No onda je Bosna vratila formu iz šampionske sezone, padali su redom, Maccabi, Joventud, Emerson i na kraju u Pireju Olympiacos. Bosna je u finalu. Petog aprila suprotstavit će se Emersonu u Grenobleu. Rezultat je svima poznat, a ja ću još jednom citirati Đanija Đurasovića: 

"Zar je važno što su Bosnini igrači napravili to veče nevjerovatna 44 skoka, što je Mirzin prosjek šuta bio 55.7%, zar je važno sada analizirati taj rezultat na kraju, 96:93... Važno je samo ono što se te noći zbivalo u dušama svih onih kojima je Bosna bila draga, bez obzira tko su bili i gdje su živjeli." 

Te sezone Mirza je i ubacio 99 poena, da dobro ste pročitali, 99 poena, univerzitetskoj reprezentaciji Sjedinjenih Američkih Država. Mislite, pa dobro riječ je o univerzitetskoj reprezentaciji, ali sačekajte malo... Dres te reprezentacije nosili su ni manje, ni više, nego Larry Bird i Magic Johnson. 

Uslijedila je posljednja sezona, a potom i odlazak u Kraljevski klub. U posljednjoj sezoni osvojena je titula u Splitu. Bosna je bila bolja od Jugoplastike, 75:73. Nakon te sezone Mirza je otišao u Real Madrid, ali prije toga, morao je u vojsku. 

Prva sezona u Realu bila je kao iz snova, Real je slavio u 25 od 26 susreta, a odlučivao je meč u Barceloni: 

"Atmosfera je bila kao da se ide na Mjesec, čak je i polovično smireni Lolo Saiz bi nervozan. Meni smiješno, bio sam mrtav-hladan, znao sam da ćemo dobiti. Osjetio sa da se Lolo dvoumi ko će voditi igru, ja ili Corbalan? Zato sam mu rekao:

-Ja ću biti playmaker
-Zar da Corbalan ne igra?
-Neka igra, ali da ja vodim igru, ako izgubimo moja odgovornost."

Tako je i bilo, a Mirza je postigao 28 poena, uz prosjek šuta 61%, podijelio je i 15 asistencija, a Real je slavio 102:93. 

Druga Mirzina sezona u Realu obilježena je privatnim problemima, Real je opet dobio 25 od 26 utakmica, a igrali su i finale sa Barcelonom u Oviedu. Kinđe je kasnije rekao da mu je to najlošija utakmica u karijeri. Na kraju sezone odlučio je da napusti Madriđane. Kakav je Mirza čovjek bio potvrdit će i odlazak iz Madrida. Nakon tog susreta Mirza je bio slomljen. "Dva dana sam bio kao lud, lutao sam Madridom i odlučio: Ideš Mirza iz Reala! Ovo po prvi put kažem: Bilo me stid tih divnih ljudi, oni su zaslužili pravog Mirzu, a ja više nisam bio pravi Miraz," Mirzine su riječi.

Kasnije će shvatiti da mu je to bila najlošija odluka u karijeri. 1983. godine Mirza će biti na korak do smrti, ali je srce šampiona još jednom pobijedilo. Nakon toga otišao je u Casertu, ali blistavu karijeru okončala je bolest.

Mirza se od košarke oprostio 18.9. 1984., a snage su odmjerili Bosna i Real Madrid. Skenderija je tada bila premala za sve one koji su željeli odati počast velikom Kinđetu.

Ostao je Mirza u svom Sarajevu i kada je bilo najteže, u Sarajevu je i zadnji put sklopio oči, 8.12.2001. godine. Mirza je otišao, a li uvijek će živjeti u srcima svih onih koji vole ovu državu. Onih koji vole sport, koji vole košarku. Mirza je uvijek bio i ostao gospodin. Gospodin pod obručima, gospodin na ulici, gospodin u kafani. Nije teško biti dobar košarkaš, bilo ih je mnogo, ali u životu je uvijek najteže biti čovjek, a Tuzla, Sarajevo, Bosna i Hercegovina, Madrid, košarka, većeg od Mirze nisu imali. 

Neka se ovaj članak umjesto priče o čašici i cigari, bez kojih Mirza nije mogao zamislit svoj život, završi riječima Sergeja Belova: 

"Osvojio me čim sam ga prvi put vidio. Čime? Iz njega je zračilo nešto što čovjeka nije moglo ostaviti ravnodušnim. Doživio sam ga ne samo kao velikog košarkaša, već i velikog čovjeka. Fascinirao me nekom svojom nestvarnom igrom, dostojanstvom, manirima koji se rijetko sreću kod ljudi... Malo sam takvih ljudi sreo u životu. Rijetko kompletna ličnost, karakterna, gotovo nestvarna. Savršen igrač i čovjek."