Pad velikog Leeds Uniteda · Kolumna

To je period godine kada sebi postavimo ciljeve koje (ne) namjeravamo ispuniti naredne godine, ali tad smo najodlučniji prosto iz razloga što je naredna godina pred vratima, a mi se očajnički želimo promijeniti i(li) učiniti nešto vrijedno spomena.

Nakon što su prvog januara 2002. godine sa 3:0 pobijedili Čekićare, ekipa Leedsa je preuzela vrh tabele. Najbolji mogući novogodišnji poklon i osmijeh na Risdaleovom licu koji je (tada) bio ubijeđen da je ovo njegova godina; godina u kojoj će Leeds United našamarati konkurenciju i okititi se naslovom prvaka zemlje. Nije to bilo ni toliko nerealno razmišljanje. Pogled na tadašnji sastav Leedsa dovoljno govori.

Na golu su bili Nigel Martyn kao čovjek na odlasku i nova nada engleskog fudbala, Paul Robinson, odbranu su sačinjavali Rio Ferdinand, Lucas Radebe, Ian Harte (poznat po sjajnom izvođenju slobodnih udaraca), Danny Mills, veznim redom komandovao je Olivier Dacourt (Vieira za siromašne), kome su veliku pomoć pružali Lee Bowyer i veteran David Batty (jedini preostali član Leedsove šampionske sezone 1991/92), dok bi se za golove po običaju pobrinuli Harry Kewell, Mark Viduka, Robbie Keane, Michael Bridges i Alan Smith. S klupe ih je vodio David O'Leary, koji je preuzeo ekipu 1999. godine. Bio je to klasičan i nevjerovatan spoj mladosti i iskustva. Talenta su imali za izvoza, a osim toga, ekipu je krasila nevjerovatna doza (ne isključivo sportskog) bezobrazluka i odlučnosti. Fudbal “O'Learyjevih beba”, kako su ih mediji nazvali, bio je napadački. Pojam straha bio je nepoznat za njih i u svakom trenutku davali su 150% svojih mogućnosti i nisu birali sredstva pomoću kojih bi došli do pobjede.

Finansijski i sudski problemi

U sezoni 1999/2000, Leeds je igrao polufinale tadašnjeg Kupa UEFA u kome su poraženi od Galatasaraya. Ovaj polufinalni sraz više je ostao upamćen po užasnim neredima u Istanbulu. Naime, dva navijača Leeds Uniteda izbodena su na smrt, a navijačima Galatasaraya bio je zabranjen dolazak u Englesku na uzvratnu utakmicu. Domaće prvenstvo završili su na trećem mjestu i kvalifikovali se za Ligu Prvaka.

Igrali su odlično, prvu grupnu fazu (u tadašnjem formatu, igralo se dvaput u grupama) završili su ispred Barcelone, zatim su prošli grupu u kojoj su bili sa Real Madridom, Lazijom i Anderlechtom, da bi u četvrtfinalu izbacili Deportivo La Corunu. No, dalje od polufinala nisu mogli. Tu ih je dočekala Benitezova Valencia koja ih je izbacila nakon što je na Mestalli pobijedila sa 3:0.

Upravo je to polufinale dodatno pomutilo razum Peteru Ridsdaleu, koji je trošio pare koje nije ni imao. Krenulo je zaduživanje, dizanje kredita koje je mislio otplatiti plasmanom u Ligu Prvaka i osvajanjem domaće titule. Problemi su izašli na vidjelo kad je bilo jasno da Leeds ne samo da neće osvojiti titulu prvaka Engleske, nego se neće plasirati ni u narednu sezonu Lige Prvaka. Leeds je prijavio nevjerovatne gubitke – godinu su završili sa gubitkom od 50 miliona funti. Kako i ne bi kad je jedan od klupskih izdataka bilo i plaćanje zlatne ribice koja je krasila Ridsdaleov ured. Da, zlatne ribice.

No, ova nije bila posebna i nije ispunjavala nikakve želje. Ok, ispunjavala je želje Leedsovih rivala koji su sve vrijeme sa sigurne udaljenosti posmatrali njihov finansijski krah. Ridsdalea su prozvali Božićnim ocem zbog ispunjavanja želja svojih zaposlenika (ne samo igrača). Godišnje se na automobile zaposlenika izdvajalo više od 600.000 funti. Dodajmo tome i bespotrebne letove koji su išli na račun kluba i sve je jasno. No, to nije sve. Ridsdale je, nakon što je Fowler napustio Leeds i potpisao za City, godišnje plaćao više od pola miliona funti Cityju kao znak zahvalnosti. Dobro, nije to bio baš znak zahvalnosti, nego užasno poslovanje Leedsa koji je morao prodavati igrače, ali isti nisu željeli pristati na manju plaću od one koju su imali u Leedsu.

Da finansije ne budu jedini problem, pobrinuli su se Jonathan Woodgate i Lee Bowyer, koji su 2001. godine napali studenta azijskih korjena i nanijeli mu teške tjelesne povrede. Tokom suđenja koje je trajalo nešto više od dva mjeseca, klub je stajao iza igrača, plativši advokate, troškove suđenja i javno naglašavavši kako Bowyer i Woodgate imaju punu podršku kluba. No, to je donijelo neke druge probleme. Probleme u svlačionici. Jednostavno, pojedinci su smatrali kako klub, nakon što je Woodgate osuđen na 100 sati društveno korisnog rada, nije učinio ništa kako bi ga dodatno disciplinovao. Tom inertnošću, čelnici kluba poslali su pogrešnu poruku i igračima dali za pravo da žive nesportskim životom.

Odlasci igrača i O'Learyja, dolazak Cellina

Koliko para, toliko muzike. Ridsdale je želio kupiti uspjeh, a to, do ulaska Arapa u svijet fudbala, nije bilo moguće. Za razliku od njihovog, Ridsdaleov džep nije bio dovoljno dubok. Nakon što je Leeds u 2002. godini zaredao sa lošim rezultatima, smijenjen je O'Leary. Trenerska palica povjerena je Terryju Venablesu, no to nije riješilo odveć nagomilane probleme. Netrpeljivost u svlačionici rasla je iz dana u dan, a najbolji igrači odlučili su dići sidro i sreću pronaći u drugim klubovima. Tako je Rio Ferdinand preko noći postao omražena ličnost, jer je Leeds zamijenio Manchester Unitedom za tada rekordnu sumu od 46 miliona Eura. Ferdinand nije bio jedini koji je napustio klub sa Elland Roada.

Robbie Keane je sreću pronašao u Tottenhamu, Bowyer je završio u West Hamu i to nakon što je odbio nekoliko ponuda Leedsa za produženje ugovora (nevjerovatno je koliko je gnjevan bio na njih zbog toga što su ga kaznili oduzimanjem mjesečne plaće nakon završenog sudskog procesa), Woodgate u Newcastleu, a već spomenuti Robbie Fowler nakon nepune dvije godine provedene u Leedsu prelazi u Manchester City. Na taj način se pokušala napuniti klupska kasa, no bio je to još jedan bezuspješan pokušaj. Gubici su se gomilali i gomilali, plaće igrača bile su visoke, a čak su i klupski službenici nemilice trošili pare na proklete vozače. Recept za propast. Naredne godine, klub su napustili Kewell koji je za samo pet miliona funti prešao u Liverpool, Dacourt je odlučio potpisati za Romu, a čak je i Martyn napustio ekipu i potpisao za Everton. Leeds je prodavao igrače debelo ispod cijene, a ispadanje u Championship bio je ogroman gubitak od kojeg se nikad nisu oporavili. Navijači Leedsa sigurno neće po dobrom pamtiti 2004. godinu. Nagomilani dugovi natjerali su vlasnike da prodaju čak i stadion. Novca nije bilo, sponzori su odlazili jedan za drugim, a klub je na kraju preuzeo Ken Bates (navijači Chelseaja znaju o kome je riječ), koji je ovo vidio kao jedinstvenu priliku za povratak na velika vrata. No, daleko od toga. Dugovi su se gomilali, dugovi koji, kako stvari stoje, nisu nikad mogli biti pokriveni. Na kraju, Leeds je došao i u ruke Italijana, Massima Cellina, koji je nekoliko puta sjedio na optuženičkoj klupi, a čak je bio i osuđen zbog pronevjere novca i, naravno, neplaćanja poreza. Toliko je (ne)sretan bio Leeds United. Od polufinala Lige Prvaka do trećeg ranga engleskog fudbala i, kao šlag na tortu, pao je u ruke mafijaša. Cellino je prije dolaska u Leeds bio predsjednik Cagliarija, a bio je poznat po tome što je lak na okidaču. Naime, u 21 godinu koliko je bio na čelu Cagliarija, otpustio je čak 35 trenera. Čovjek je pretežak za bilo kakav vid saradnje. To i ne bi bio toliki problem da nije bio osuđen. Liga je pokušala staviti veto na Cellinovo preuzimanje Leedsa, ali bezuspješno. Talijan je došao na čelo kluba gdje se (opet) susreo sa velikim plaćama igrača (za primjer ću uzeti napadača Noela Hunta, koji je došao iz Readinga. Dobivao je 25 hiljada funti, a nije postigao nijedan jedini pogodak). Želio je tome stati ukraj. Redovno je kritikovao bivšu upravu i naglašavao kako su bukvalno bacali novac. Također, govorio je kako nikad ne bi dao ponudu za kupovinu kluba da je znao da će se toliko dugo boriti sa administrativnim problemima. Do januara 2017., Cellino je imao većinski udio u Leedsu, a onda je odlučio prodati 50% dionica Andrei Radrizzaniju, koji je u maju mjesecu u potpunosti preuzeo vlasništvo nad Leedsom.

Budućnost Leedsa

Od Radrizzanija se očekuje da od Leedsa napravi stabilnog premijerligaša. No, da bi to napravio, Leeds se prvo mora vratiti u najviši rang engleskog fudbala. Imaju armiju navijača, tradiciju i potpuno drugačiji način poslovanja. Plan je tu. Naravno, tu je i mnogo upitnika. Trenutno ih vodi Thomas Christiansen koji je naslijedio Garyja Monka. Pred Christiansenom je težak zadatak – vratiti klub tamo gdje pripada, u Premiership. Nakon 24 odigrane utakmice, Leeds se nalazi na petom mjestu, što znači da bi, ukoliko bi sad bio kraj sezone, igrao u doigravanju za promociju u najviši rang, zajedno sa Cardiffom, Derby Countyjem i Sheffield Unitedom. Leeds United je najbolji primjer kako klub ne bi trebao poslovati.

Parma, Borussia Dortmund su također mogli poslužiti kao negativan primjer. Dortmund se oporavio upravo zbog vizije i plana čelnih ljudi (zlobnici će reći da im je Bayern pomogao pozajmnicom), na Parmi i Leedsu je da uče od njih; da nauče iz vlastitih grešaka i da opet budu kakav-takav faktor u evropskom fudbalu. Upitate li one koji su krajem devedesetih provodili vrijeme pored malih tv ekrana gledajući fudbal, dobit ćete odgovor kako Leeds zaista zaslužuje igrati u društvu najboljih. Na Radrizzaniju, Crhristiansenu i igračima Leedsa je da to i urade. To je isključivo njihova zadaća.